( Khalil Gibran )
http://3.***************/-TVA367l9JrE/TyGxhcZLqZI/AAAAAAAAA0U/Z7kKUsm-Zfo/s320/self+observation+1.jpg
I Vrhovni Bog izdvoji Dušu iz svog bića i u njoj sazda Ljepotu.
Darova joj nježnost jutarnjih lahora, miris poljskog cvijeća i blagost mjesečeve svjetlosti.
Podari joj pehar radosti i reče:
Iz njega ćeš piti samo kada prošlost zaboraviš i budućnost zanemariš.
Zatim joj podari pehar tuge i reče:
Iz njega ćeš piti da bi shvatila suštinu životne radosti.
Zatim u nju uvede Ljubav koja Dušu napušta sa prvim tragom pohote, i uvede u nju dražesnost koja iz nje nestaje sa prvom riječju uznositosti.
I obdari je znanjem nebeskim da je vodi putevima Istine.
I spusti u njene dubine sposobnosti da vidi što se ne da vidjeti.
I stvori u njoj emocije koje prate vizije i himere.
I odjenu je ruhom čežnje koje anđeli od duginog treperenja satkaše.
Potom u nju stavi tamu sumnje koja je sjenka svjetlosti.
Onda uze Gospod oganj srdžbe, i vjetar što puše iz pustinje neznanja, i pijesak sa obale mora egoizma, i zemlju ispod nogu vremena i sazda čovjeka.
Dade mu slijepu snagu što bjesni u bezumlju i pokorava se uživanjima.
I udahnu mu život koji je sjenka smrti.
I Vrhovni Bog se osmjehnu, pa zaplaka, osjeti bezgraničnu ljubav, te sjedini čovjeka i njegovu Dušu.
http://3.***************/-TVA367l9JrE/TyGxhcZLqZI/AAAAAAAAA0U/Z7kKUsm-Zfo/s320/self+observation+1.jpg
I Vrhovni Bog izdvoji Dušu iz svog bića i u njoj sazda Ljepotu.
Darova joj nježnost jutarnjih lahora, miris poljskog cvijeća i blagost mjesečeve svjetlosti.
Podari joj pehar radosti i reče:
Iz njega ćeš piti samo kada prošlost zaboraviš i budućnost zanemariš.
Zatim joj podari pehar tuge i reče:
Iz njega ćeš piti da bi shvatila suštinu životne radosti.
Zatim u nju uvede Ljubav koja Dušu napušta sa prvim tragom pohote, i uvede u nju dražesnost koja iz nje nestaje sa prvom riječju uznositosti.
I obdari je znanjem nebeskim da je vodi putevima Istine.
I spusti u njene dubine sposobnosti da vidi što se ne da vidjeti.
I stvori u njoj emocije koje prate vizije i himere.
I odjenu je ruhom čežnje koje anđeli od duginog treperenja satkaše.
Potom u nju stavi tamu sumnje koja je sjenka svjetlosti.
Onda uze Gospod oganj srdžbe, i vjetar što puše iz pustinje neznanja, i pijesak sa obale mora egoizma, i zemlju ispod nogu vremena i sazda čovjeka.
Dade mu slijepu snagu što bjesni u bezumlju i pokorava se uživanjima.
I udahnu mu život koji je sjenka smrti.
I Vrhovni Bog se osmjehnu, pa zaplaka, osjeti bezgraničnu ljubav, te sjedini čovjeka i njegovu Dušu.
