Dug put do kuće

Put do kuce bio je dug.Preko dvadeset godina.Slika rodne kuce koju je nosio u svojim secanjima nije bila ni blizu onoga sto je zatekao.Urusena ograda.Velika masivna gvozdena kapija nije ni postojala.Staza do kuce jedva se nazirala od korova kog je bilo svuda,cak i na stepenicama koje su vodile do vrata sa kojih su kise,sunce i vetrovi proteklih godina skinuli farbu.Nekada lepo prozorsko okno pored vrata bilo je polupano.Gurnuo je kljuc u bravu,nije bilo zakljucano.Pritisnuo je kvaku i sa prilicnom snagom gurnuo vrata usavsi unutra.Grlo mu se steglo,oci napunile suzama a nejasna hladnoca od praznine koju je obuhvatio pogledom prosla mu je telom.Nicega nije bilo unutra osim zidova.Ni majcinog velikog biljurnog ogledala u orahovom ramu u predsoblju,ni stilske komode i malog okruglog tepiha ni saksije sa asparagusom koje je stajalo na drvenom stalku za cvece,ni civiluka.A voleo je to predsoblje.Bilo prostrano,suncano i odisalo nekakvom toplinom,svaki put kada bi usao unutra,pozdravivsi majku koja ga je sacekivala,sa njegovih putovanja.Danas,nje nije bilo.Nikoga koga je voleo nije bilo.Ostao je samo on,ova mrtva kuca i uspomene..
 
Tamo u prošlost dje nema ko da te sačeka, ne ide se. Tamo nema ništa. Samo samoća... A misli prozivljeno i ono duhovno je uvijek sa tobom... Kazem uopsteno...
Ne volim da čitam ove priče... Pogotovo dje su tema majka i otac...
Svudje čovjek može stvoriti uspomene i novi život, samo treba snage....
 
Bez obzira na tugu, on je ipak srećan! Našao je stazu koja vodi do kuće, našao je kuću i na njoj vrata...imao je ključ i vrata su imala bravu...postojale su stepenice i stara okna...staro predsoblje sunčano ga je čekalo... i cela kuća ga je zagrlila svojim zidovima i uspomenama...

Meni su ljudi ukrali celu kuću! Dobro ste pročitali: celu kuću! I zidove i krov i grede i prozore i vrata i patos i sav nameštaj koji staje u "dedinu kuću na lakat", u pet sobetina, staklenom konkom, letnjom i zimskom kujnom, vinskim podrumom sa vlažnim peskom iz Tise i zidanim okruglim svodom... ograde zidane, grvozdene kapije...da ne kažem šta je sve čuvala "donja kuća", sa slatkim i slanim špajzom...
Ničega nema! Prazan plac i komšije koje se kunu da ne znaju ko je ukrao sve te cigle, sav nameštaj, sve zidove, vrata, brave, sve fijoke i ormane koji su čivali uspomene...sva pisma, požutele slike, tatin štap i šešir... mamine haljine...

Da...mislim da je on ipak srećan...ima ključ i bravu koja čuva njegove uspomene...
Ja nemam ni bravu, a ni ključ, koji je uvek stajao na drvenoj gredi ispod crepa...
Postoji samo prazan plac koji ne želim da vidim, svesna da mi za takav susret treba ono što nemam: nadljudska snaga...
 
Teško je i zamisliti to. Poznat mi je osećaj kuće u kojoj nema više jednog roditelja - i posle toliko godina skrećem pogled sa nekih mesta.
Ali, osim sećanja, imam bar to, još uvek - mesto gde je neko boravio, pa se slike lakše vraćaju.
Ali, imati samo prazan prostor...sigurno je vrlo teško.
 

Back
Top