Tačno je da izraz "Sveta Trojica" ili"Sveto Trojstvo" ne postoji u Bibliji tako izrečen, al to ne znači da Biblija ne zna ine govori o tome na šta se misli kad se kaže Sveto Trojstvo. Ne spominje biblija nigde ni reč "moral", "etika" ili "religija" pa to ne znači da nam o njima ništa ne govori. Jel de? Ili to može biti znači da nam Biblija ne govori o moralu, etici i da uopšte nije religiozna knjiga?
Stari zavet kada govori o Bogu često govori i u množini i u jednini! Tako u 1 Moj. 1, 26—27
„Потом рече Бог: да начинимо човека по својему обличју као што смо ми"... „И створи Бог чо вјека по совјему обличју"
Zašto je ovde podmet u množini a prirok u jednini? Kad govori o sebi Bog koristi množinu a kada dela jedninu!
Zašto se Bog u Bibliji Avramu javio u vidu 3 putnika?
„Послије му је јави Господ у равници Мамријској кад сеђаше на вратима пред шатором својим у подне. Подигавши очи своје погледа, и гле, три човјека стајаху према њему. И угледавши их потрча им на сусрет испред врата шатора својега, и поклони се до земље; и рече: Господе, ако сам нашао милост пред тобом, немој проћи слуге својега. Да вам донесемо мало воде и оперите ноге, те се наслоните под овијем дрветом (1 Моје. 18, 1—4).
Zašto u vidu tri putnika? I zašto Avram ako vidi tri putnika ispred sebe, obraća im se u jednini "Gospode"? Ne govori to detaljno o Trojstvu, ali govori da se Avram trojici obratio kao jednom Gospodu!
Ima toga još podosta al da ne duljim, u Novom zavetu jasno se spominju Otac, Sin i Sveti Duh, dakle Sveta Trojica:
Mat.28.19. "Идите дакле и научите све народе крстећи их ва име Оца и Сина и Светог Духа,"
Nije me bilo dosta dugo, pa vidim da se skupilo mnoštvo postova.
Ovako, da je Stvoritelj Trojedini Bog, onda bi sasvim jasno to rekao svojim stvorenjima, a ne da mi izvlačimo raznorazne DVOSMISLENE biblijske citate. Nadalje, ako se Trojstvo ne može sasvim jasno shvatiti na temelju ljudske logike, zašto bi onda Bog uopšte objavljivao tu svoju prirodu ? Bilo bi besmisleno nešto objavljivati ljudima, da onaj koji objavljuje, zna da to ljudi ne mogu shvatiti.
Što se tiče Mojsijevih knjiga, kada se govori o stvaranju, onda Bog govori u nekim slučajevima u jednini, a u nekima u množini, zavisi od smisla i konteksta sadržaja, no to ne znači da ON s tim potvrđuje Trojstvo, jer ne govori o tri osobe, nego o sebi i svome Sinu.
Ivan 17:5 - A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe slavom koju sam imao kod tebe prije nego je svijet postao.
Prema tome, kada je Jehova stvarao sve, to je činio posredstvom svoga Sina, koji je uvijek bio uz njega, te koji je poprimio sve osobnosti samog svog Oca. No, oni su bili različite osobe, bez obzira što je Krist u sebi imao puninu svoga Oca.
Ivan 8:54: “Isus im je [Židovima] odgovorio: ‘Ako ja proslavljujem sam sebe, slava moja nije ništa. Mene proslavljuje Otac moj, za kojega vi kažete da je vaš Bog.’”
(Hebrejske knjige Biblije jasno pokazuju da je Jehova bio Bog kojeg su Židovi obožavali. Isus nije rekao da je on Jehova, nego je Jehovu nazvao svojim Ocem. Isus je u ovom retku vrlo jasno rekao da su on i njegov Otac dvije različite osobe.)
Psal. 110:1: “Jehova je rekao Gospodinu mojemu [Davidovu]: ‘Sjedi meni zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!’”
(Kao što stoji u Mateju 22:41-45, Isus je objasnio da je on Davidov “Gospodin” o kojem se govori u ovom Psalmu. Dakle, Isus nije Jehova, nego onaj kojem je Jehova uputio navedene riječi.
Što se tiče tri osobe, to su bili materijalizirani anđeli u ljudskome obliku, koji su imali određeno poslanje od Boga.
U 1. Mojsijevoj 18:1, 2 ukazuje se na to da Abraham nije ni poznavao ni očekivao posjetioce, moglo bi se reći da su bili samo trojica stranaca u prolazu. Neki komentatori kažu da je među istočnjacima bilo uobičajeno da putnik u stranoj zemlji ima pravo očekivati gostoljubivost čak i ako tamo nikoga ne poznaje. Ali Abraham nije čekao da stranci zahtijevaju svoje pravo; on je preuzeo inicijativu. Abraham je ’potrčao‘ u susret strancima koji su bili nešto udaljeni od njega — i to u ’podne‘, a imao je 99 godina! Zar nam to ne pokazuje zašto je Pavao ukazao na Abrahama kao na uzor koji trebamo oponašati? Da, sklonost ili ljubav prema strancima, briga za njihove potrebe jesu bit gostoljubivosti. Gostoljubivost je pozitivna osobina.
Izvještaj nam dalje kaže da se Abraham, kad ih je susreo, ’poklonio do zemlje‘. Poklonio se potpunim strancima? Pa, Abrahamov je naklon bio način pozdravljanja poštovanog gosta ili osobe na visokom položaju i ne treba ga miješati s činom obožavanja, koji je rezerviran samo za Boga. Time što se poklonio, ne samo sagnuo glavu nego se ’poklonio do zemlje‘, Abraham je tim strancima iskazao čast kao važnim osobama. On je bio glava velike, napredne patrijarhalne obitelji, no ipak je smatrao da su ti stranci dostojni veće časti nego on sam. Kako li je to različito od uobičajenog nepovjerenja prema strancima, od sumnjičavog stava prema njima! Abraham je zaista pokazao što znači izjava iz Rimljanima 12:10, gdje se kaže : ”Čašću jedan drugoga većeg činite“.
Međutim, moramo zapaziti da je cijeli događaj imao i duhovni prizvuk. Abraham je na neki način shvatio da su ti posjetioci bili Jehovini glasnici. Na to ukazuje način na koji im se obratio, govoreći: ”Gospodine, ako sam našao milost pred tobom, nemoj proći sluge svojega“ (1. Mojsijeva 18:3; usporedi 2. Mojsijevu 33:20). Abraham nije unaprijed znao imaju li poruku za njega ili su samo u prolazu. No bez obzira na to, uvidio je da se odigravalo ispunjenje Jehovinog nauma. Ti su se ljudi nalazili u izvjesnoj Jehovinoj misiji. Ako bi mogao na neki način sudjelovati u tome, on bi bio sretan zbog toga. Uvidio je da Jehovini sluge zaslužuju najbolje i pružio im je najbolje što je mogao pod danim okolnostima. Rezultat takvog postupanja trebali su biti duhovni blagoslovi, bilo za njega samoga bilo za druge.
Vezano za Matej 20:19 sam isto već objasnio, no evo ponovo :
Proučavanje tisuća drevnih svjetovnih papirusnih dokumenata koji su početkom ovog stoljeća pronađeni u egipatskoj pustinji često unosi zanimljivo svjetlo u Kršćanska grčka pisma. Na koji način? Razmatrajući način na koji su se određene riječi koristile dolazimo do točnijeg razumijevanja istih riječi u njihovom biblijskom okviru. Jedan je primjer Isusovo korištenje izraza ”u ime“ kad je svojim učenicima prije svog uzlaska na nebo zapovjedio: ”Idite dakle i naučite sve narode krsteći ih u ime oca i sina i svetoga Duha.“ Što je Isus time mislio?
Izučavatelji su ustanovili da se u svjetovnim zapisima izraz ”u ime“, ili ”na ime“ (Kingdom Interlinear), koristi u vezi uplaćivanja ”na nečiji račun“. Profesor teologije dr. G. Adolf Deissmann smatrao je, s obzirom na svjedočanstvo papirusa, da se ”izrazi krstiti na ime Gospodina, ili vjerovati na ime Sina Božjeg temelje na zamisli da krštenje ili vjera znače pripadanje Bogu ili Sinu Božjem“. (Naglašeno od Deissmanna.) Zanimljivo je da su sličan izraz koristili i Židovi Isusovog vremena, kao što je objašnjeno u Theological Dictionary of the New Testament: ”Obrezanje prozelita izvršavalo se (...) ’u ime prozelita‘, da se primi u židovsku vjeru. Takvo obrezanje usljeđuje (...) ’u ime saveza‘, da se primi u savez.“ Prilikom toga se uspostavlja odnos i ne-Židov postaje prozelit pod vlašću saveza.
Tako za kršćanina krštenje koje usljeđuje nakon predanja uspostavlja prisan odnos s Jehovom Bogom, njegovim Sinom Isusom Kristom i svetim duhom. Obraćenik priznaje njihov pojedinačni utjecaj na svoj novi način života. Razmotri kako se to odnosi na svakog od troje navedenih.
Priznajući Božji autoritet, približavamo mu se i dolazimo u odnos s njim. Postajemo Božje vlasništvo kao njegovi robovi, kupljeni cijenom otkupne žrtve Isusa Krista. Apostol Pavao je također rekao kršćanima prvog stoljeća da pripadaju Isusu Kristu, a ne nekom čovjeku koji im je možda donio istinu. Krštenje u ime Sina znači priznavanje te činjenice, prihvaćanje Isusa kao ’puta i istine i života‘. Sveti duh također je prijeko potreban za naš ispravan odnos s Jehovom i Isusom Kristom. Krštenje u ime svetog duha pokazuje da priznajemo ulogu duha u Božjim postupcima s nama. Želimo slijediti njegovo vodstvo, ne omalovažavajući ga ili postupajući nasuprot njemu, sprečavajući njegovo djelovanje preko nas. Bezlična priroda duha ne stvara teškoće s obzirom na upotrebu ili značenje, kao što nije ni upotreba izraza ”u ime saveza” stvarala teškoće u židovstvu.
Za sada toliko.
