podgorickimali
Ističe se
- Poruka
- 2.626
Preuzeto sa bloga Slavka Perovića, perjanice Crne Gore, čiju su ideju crnogorske državnosti i evropskog puta ukrali DPS i njihova vrhuška...
Nedavno je general Grahovac obnarodovao kratku, ali ubitačnu analizu strukture biračkog tijela u Crnoj Gori. Ova analiza ne predstavlja novitet, liberali su je ponavljali godinama kao papagaji, ali uzalud, niko to nije prenosio ni državni, još manje Profiterovi mediji, a ovim segmentnom analize nikad se nijesu bavile čuvene crnogorske „nevladine“ organizacije zadužene za zaštitu i promicanje demokratije i ljudskih prava, o „slobodnim“ analitičarima da ne govorimo, o ovome nikad nijesu pisnuli ni Darmanović, ni Slobodan Franović, ni…
Naravno, na njihovoj meti je bila opozicija, kod nje ništa nije valjalo. Od ove vlasti, gora je samo opozicija, bio je omiljeni slogan ”nevladinih”. Tako sam ja lično, na primjer, od strane Profitera i njegovih redovno bio slikan kao neka kombinacija Hitlera i Staljina, neki mutant, a Liberali su, po njemu i njegovima, onako šest zarez tri posto prolazili na izborima zato što su uvijek vodili „negativnu“ kampanju, ukratko: vazda su govorili da je lopov lopov, lopovluk lopovluk, laž laž, prevara prevara, obmana obmana, kriminal kriminal, mafija mafija, ohlokrtaija ohlokratija…
A to nije dobro, govorilo se, trebate biti pametni kao SDP poručivalo se, promjene mogu doći samo „evolutivno“ iznutra, mudrovalo se, a mi odgovarali: gnušamo se mi takve „pameti“ koja jede iznutra Crnu Goru, podmuklo, poput karcinoma, znali smo da upravo onako joj govoreći u lice, u oči, u brk, ne povlađujući joj, u krv njenu ispranu, izblijeđelu, ugrađujemo zrnca imuniteta, da je za kosu sklisku držeći je, vučemo potonulu iz dubina ambisa…
Nemate program, ostali ste bez intelektualaca, spremno se dočekivalo i pored toga što smo jedini, od samog početka našeg djelovanja, imali jasan program, kako onaj državotvorni, tako i sve drugo što ga je pratilo, počev od ekonomije pa na dalje, a „intelektualnost“ se, matematički precizno počela mjeriti spremnošću na izdaju, onu najtežu, jer da bi se izdao Liberalni savez, prethodno si morao da izdaš sebe, sve ono zbog čega si se, nekog lijepog dana, odlučio da priđeš Liberalnom savezu kao svjetioniku, da svoju vatru dodaš, e da bi jače sjalo i sijalo….
Naravno, znali smo od samog početka da je takav „pristup“ liberalima čisto savezništvo sa ohlokratijom. Vidjeli smo da je započeto mnogo prije 1997-me kao one godine „pucanja“ DPS. Od te 1997-me taj se proces profiterskog povezivanja otvoreno i neskriveno odvijao, bestidno, u nadi da će borba za „državu“ pokriti sav onaj žitki fukarluk koji je ispod krčkao.
Zbog svega toga ne bijaše analiza poput Grahovčeve danas, a ona je je jednostavna, i evo kako glasi:
„U Crnoj Gori preko 10 hiljada ljudi prima platu u dohodovnim javnim preduzećima, raznim agencijama, regulatornim tijelima i institucijama čiji je osnivač Vlada. Preko 10 hiljada radnika prima platu u privrednim društvima gdje je država djelimični ili većinski vlasnik. Ako prethodnom zbiru dodamo studente, koje „adekvatno“ obrazuju i vaspitavaju budžetski korisnici, obezbijeđena je cifra preko 170 hiljada „budžetskih“ birača. Dodamo li još samo po jednog člana porodice, koji je politički istomišljenik, doći će se do cifre od 340 hiljada birača. Upravo je to broj građana čija egzistencija potpuno, ili u velikoj mjeri, zavisi od vlasti.
Treba znati da je hijerarhijski odnos osnov svake organizacije u kojoj se vlast pojavljuje kao subjekt. Ako polovina navedenog broja, kroz neizlazak na izbore, ili preko diskrecije biračke kabine izrazi neposlušnost, nedisciplinovanost ili drugačije političko opredjeljenje prema vlasti, opet će ostati oko 170 hiljada, koji će iskazati svoj potpuni interes da glasaju za vlast. Upravo je to ta brojka koja godinama određuje političke procese u Crnoj Gori.“
E sad na sve ovo dodajte još i biračke spiskove, krađe, prekrađe, berzu ličnih karata i što sve još ne… I „vidovnjaka“ Svetozara Marovića, i „siguran glas“ NDI i medije i policiju… i što vam još gođ padne na pamet, počev od vašeg prijatelja koji vam redovno zalazi u kuću i vi ga primate i pored toga što znate da radi za njih: nečasno, protivzakonito, protivustavno, prljavo, jer, eto „dobar“ je čoek, on koji dodatno „okiva“ vaše ropstvo i ropstvo vaše đece, jer Crna je Gora danas, roblje svezano…
General ovo naziva „hendikepom sistemske demokratske greške“, dodaje da se, po ugledu na Komunističku partiju, i dan-danas koriste tajne saradničke mreže. Ja mislim da su mreže potpuno javne, da se više ne kriju, a nekad su se zaista krile, nije bilo prijatno otvoreno „raditi“, postojao je poriv da se taj čin pravda, postojali su makar ostaci stida.
Danas, služiti režimu otvoreno, javno se prodati makar i za šačicu eura, ili se strstenati u tvora, novi je oblik crnogorskog „patriotizma“!
Stvari su otišle vrlo, vrlo daleko…
Sve ovo znaju svi, svaki evropski birokrata koji gricka svoj hleb pišući izvještaje iz Podogorice, znaju to i Havier i Oli, znaju i kad lažu o „demokratiji“ u Crnoj Gori, ali… nije to njihov posao, to bi morao biti i jeste posao za Crnogorce u Crnoj Gori i nikoga više.
Niko, nikad, nikome nije poklonio slobodu, za nju se bori!
Nevjerovatno je, ali istinito, da su Crnogorci ovu lekciju iz vječite istorijske čitanke, knjige koju su nekad i sami pisali, potpuno zaboravili.
Mnogi se pitaju, što sad raditi, jer Crna Gora liči na sluđeno čeljade bez obzira koliko ona sebi glumila da je normalna, pa i onda kad zapucketa u hiljade domova posredstvom večernjeg dnevnika „javnog servisa“ kad „emituje“ Srđu nam Darmanovića na primjer, kad laže da je ono čudovište, minotaur i mastodont, najorganizovanija stranka u Istočnoj Evropi… Ne, Crna Gora nije normalna i sa malim je izgledima da normalu pronađe. Niko drugi nego sinovi i šćeri njene izluđeše je, nagrdiše, napraviše od nje džamalu za sprdnju i podsmjeh…
Na pitanje: što treba raditi, odgovor je lak: treba prekinuti svaku vezu sa režimom, svaku saradnju. Vi lično morate naći načina da onome vašem prijatelju jasno poručite da nije poželjan u vašem domu, da mu dignete pozdrav, njemu i svim drugim koji u smislu izborne manipulacije i održavanja postojećeg stanja, rade za ohlokratiju…
Opozicija, ako se smatra opozicijom, mora zauvijek napustiti ovaj parlament sve do trenutka sazivanja nove Skupštine, što podrazumijeva sklanjanje ove vlasti ulicom, onako kako je i došla, naravno samo mirnim sredstvima, sve drugo bi bila provokacija koja ide na ruku režimu.
Ostanak opozicije u parlamentu predstavljao bi čin otvorene kolaboracije sa ohlokratijom, bez obzira na opozicionu retoriku koja bi se sigurno čula, nikome više riječi nijesu potrebne, nego djela…
Profiter i društvo moraju prilikom svakog dolaska evropskih emisara u Crnu Goru, Podgoricu i Cetinje, organizovati mirne proteste i pokušati da emisarima uvijek uruče pisma kojim bi se zahtijevalo od istih da prestanu sa praksom tretiranja ohlokratije kao legitimne i demokratske vlasti. Kad kažem proteste, ne treba tu nikakava masa, tek njih nekoliko, sa Profiterom na čelu, sa transparentima u rukama, pred policijom, ohlokratijom, Evropljanima i kamerama, i stvari se kreću, pomjeraju, sigurno.
Nema ovdje nikakve filzofije, naprotiv, sve drugo je puko „filozofiranje“, već viđena disciplina savijanja šije…
DNEVNIK, 29. APRIL 2009. godine
Nedavno je general Grahovac obnarodovao kratku, ali ubitačnu analizu strukture biračkog tijela u Crnoj Gori. Ova analiza ne predstavlja novitet, liberali su je ponavljali godinama kao papagaji, ali uzalud, niko to nije prenosio ni državni, još manje Profiterovi mediji, a ovim segmentnom analize nikad se nijesu bavile čuvene crnogorske „nevladine“ organizacije zadužene za zaštitu i promicanje demokratije i ljudskih prava, o „slobodnim“ analitičarima da ne govorimo, o ovome nikad nijesu pisnuli ni Darmanović, ni Slobodan Franović, ni…
Naravno, na njihovoj meti je bila opozicija, kod nje ništa nije valjalo. Od ove vlasti, gora je samo opozicija, bio je omiljeni slogan ”nevladinih”. Tako sam ja lično, na primjer, od strane Profitera i njegovih redovno bio slikan kao neka kombinacija Hitlera i Staljina, neki mutant, a Liberali su, po njemu i njegovima, onako šest zarez tri posto prolazili na izborima zato što su uvijek vodili „negativnu“ kampanju, ukratko: vazda su govorili da je lopov lopov, lopovluk lopovluk, laž laž, prevara prevara, obmana obmana, kriminal kriminal, mafija mafija, ohlokrtaija ohlokratija…
A to nije dobro, govorilo se, trebate biti pametni kao SDP poručivalo se, promjene mogu doći samo „evolutivno“ iznutra, mudrovalo se, a mi odgovarali: gnušamo se mi takve „pameti“ koja jede iznutra Crnu Goru, podmuklo, poput karcinoma, znali smo da upravo onako joj govoreći u lice, u oči, u brk, ne povlađujući joj, u krv njenu ispranu, izblijeđelu, ugrađujemo zrnca imuniteta, da je za kosu sklisku držeći je, vučemo potonulu iz dubina ambisa…
Nemate program, ostali ste bez intelektualaca, spremno se dočekivalo i pored toga što smo jedini, od samog početka našeg djelovanja, imali jasan program, kako onaj državotvorni, tako i sve drugo što ga je pratilo, počev od ekonomije pa na dalje, a „intelektualnost“ se, matematički precizno počela mjeriti spremnošću na izdaju, onu najtežu, jer da bi se izdao Liberalni savez, prethodno si morao da izdaš sebe, sve ono zbog čega si se, nekog lijepog dana, odlučio da priđeš Liberalnom savezu kao svjetioniku, da svoju vatru dodaš, e da bi jače sjalo i sijalo….
Naravno, znali smo od samog početka da je takav „pristup“ liberalima čisto savezništvo sa ohlokratijom. Vidjeli smo da je započeto mnogo prije 1997-me kao one godine „pucanja“ DPS. Od te 1997-me taj se proces profiterskog povezivanja otvoreno i neskriveno odvijao, bestidno, u nadi da će borba za „državu“ pokriti sav onaj žitki fukarluk koji je ispod krčkao.
Zbog svega toga ne bijaše analiza poput Grahovčeve danas, a ona je je jednostavna, i evo kako glasi:
„U Crnoj Gori preko 10 hiljada ljudi prima platu u dohodovnim javnim preduzećima, raznim agencijama, regulatornim tijelima i institucijama čiji je osnivač Vlada. Preko 10 hiljada radnika prima platu u privrednim društvima gdje je država djelimični ili većinski vlasnik. Ako prethodnom zbiru dodamo studente, koje „adekvatno“ obrazuju i vaspitavaju budžetski korisnici, obezbijeđena je cifra preko 170 hiljada „budžetskih“ birača. Dodamo li još samo po jednog člana porodice, koji je politički istomišljenik, doći će se do cifre od 340 hiljada birača. Upravo je to broj građana čija egzistencija potpuno, ili u velikoj mjeri, zavisi od vlasti.
Treba znati da je hijerarhijski odnos osnov svake organizacije u kojoj se vlast pojavljuje kao subjekt. Ako polovina navedenog broja, kroz neizlazak na izbore, ili preko diskrecije biračke kabine izrazi neposlušnost, nedisciplinovanost ili drugačije političko opredjeljenje prema vlasti, opet će ostati oko 170 hiljada, koji će iskazati svoj potpuni interes da glasaju za vlast. Upravo je to ta brojka koja godinama određuje političke procese u Crnoj Gori.“
E sad na sve ovo dodajte još i biračke spiskove, krađe, prekrađe, berzu ličnih karata i što sve još ne… I „vidovnjaka“ Svetozara Marovića, i „siguran glas“ NDI i medije i policiju… i što vam još gođ padne na pamet, počev od vašeg prijatelja koji vam redovno zalazi u kuću i vi ga primate i pored toga što znate da radi za njih: nečasno, protivzakonito, protivustavno, prljavo, jer, eto „dobar“ je čoek, on koji dodatno „okiva“ vaše ropstvo i ropstvo vaše đece, jer Crna je Gora danas, roblje svezano…
General ovo naziva „hendikepom sistemske demokratske greške“, dodaje da se, po ugledu na Komunističku partiju, i dan-danas koriste tajne saradničke mreže. Ja mislim da su mreže potpuno javne, da se više ne kriju, a nekad su se zaista krile, nije bilo prijatno otvoreno „raditi“, postojao je poriv da se taj čin pravda, postojali su makar ostaci stida.
Danas, služiti režimu otvoreno, javno se prodati makar i za šačicu eura, ili se strstenati u tvora, novi je oblik crnogorskog „patriotizma“!
Stvari su otišle vrlo, vrlo daleko…
Sve ovo znaju svi, svaki evropski birokrata koji gricka svoj hleb pišući izvještaje iz Podogorice, znaju to i Havier i Oli, znaju i kad lažu o „demokratiji“ u Crnoj Gori, ali… nije to njihov posao, to bi morao biti i jeste posao za Crnogorce u Crnoj Gori i nikoga više.
Niko, nikad, nikome nije poklonio slobodu, za nju se bori!
Nevjerovatno je, ali istinito, da su Crnogorci ovu lekciju iz vječite istorijske čitanke, knjige koju su nekad i sami pisali, potpuno zaboravili.
Mnogi se pitaju, što sad raditi, jer Crna Gora liči na sluđeno čeljade bez obzira koliko ona sebi glumila da je normalna, pa i onda kad zapucketa u hiljade domova posredstvom večernjeg dnevnika „javnog servisa“ kad „emituje“ Srđu nam Darmanovića na primjer, kad laže da je ono čudovište, minotaur i mastodont, najorganizovanija stranka u Istočnoj Evropi… Ne, Crna Gora nije normalna i sa malim je izgledima da normalu pronađe. Niko drugi nego sinovi i šćeri njene izluđeše je, nagrdiše, napraviše od nje džamalu za sprdnju i podsmjeh…
Na pitanje: što treba raditi, odgovor je lak: treba prekinuti svaku vezu sa režimom, svaku saradnju. Vi lično morate naći načina da onome vašem prijatelju jasno poručite da nije poželjan u vašem domu, da mu dignete pozdrav, njemu i svim drugim koji u smislu izborne manipulacije i održavanja postojećeg stanja, rade za ohlokratiju…
Opozicija, ako se smatra opozicijom, mora zauvijek napustiti ovaj parlament sve do trenutka sazivanja nove Skupštine, što podrazumijeva sklanjanje ove vlasti ulicom, onako kako je i došla, naravno samo mirnim sredstvima, sve drugo bi bila provokacija koja ide na ruku režimu.
Ostanak opozicije u parlamentu predstavljao bi čin otvorene kolaboracije sa ohlokratijom, bez obzira na opozicionu retoriku koja bi se sigurno čula, nikome više riječi nijesu potrebne, nego djela…
Profiter i društvo moraju prilikom svakog dolaska evropskih emisara u Crnu Goru, Podgoricu i Cetinje, organizovati mirne proteste i pokušati da emisarima uvijek uruče pisma kojim bi se zahtijevalo od istih da prestanu sa praksom tretiranja ohlokratije kao legitimne i demokratske vlasti. Kad kažem proteste, ne treba tu nikakava masa, tek njih nekoliko, sa Profiterom na čelu, sa transparentima u rukama, pred policijom, ohlokratijom, Evropljanima i kamerama, i stvari se kreću, pomjeraju, sigurno.
Nema ovdje nikakve filzofije, naprotiv, sve drugo je puko „filozofiranje“, već viđena disciplina savijanja šije…
