smeh
Veoma poznat
- Poruka
- 13.755
Izgleda da sam ja jedna od tih sebicnih.... Prvog usvojenog macora sam pustala van. Navikao na ljude ulazio je u stan kod komsinice koja ga je tukla, pretila da ce mu ovo i ono ako ga ne preselim negde (gde ?!?) i sl. Posle godinu i po - nestao je.
Zbog njega sam pre 6h ujutru istrcavala na prozor, dozivala ga dok se ne pojavi, u slafruku i papucama obilazila kraju u sred grada Beograda (komsije su me verovatno zapamtile, kao malo cvrkenzi...).
Kad je nestao, znala sam da se nece vratiti. Osetis, jednostavno. Mesec dana sam ga trazila po kraju. Bez uspeha.
Sve naredne cica mace usvojila sam takodje direkt sa ulice. Napustene pored nekih splacina od hrane (fuj), izbacene u prometnim ulicama sa mini plasticnom casicom u kojoj je mleko, musave, ofucane, sa gljivicnim oboljenjima, respiratornim inf., ulkusom roznjace, bilo je napustenih macaka koje su mi umirale na rukama na putu do veta jer ih je prethodno dohvatio pas nadobudnog gazde i ... mogla bih jos ovako.
Neke od njih sam udomila, neke usvojila. Svesna sam da ne mogu da imaju sve i x puta mi savest ne da mira sto donosim odluke u njihovo ime.
Svi nesto dobijamo na ustrb neceg drugog. Znam da im pruzam najbolje sto mogu, ali znam da sve ne mogu da pruzim ni sebi... . I znam da i one cine moj zivot drugacijim i lepsim... . Sta bi bilo najbolje, najmanje sebicno, pravo resenje ? Ko to zaista zna... Mislim da treba raditi u skladu sa savescu i emocijama jer jedinstvenog odgovora mozda i nema.
Mislim da je u poslednjem ppasusu suština odgovora na postavljeno pitanje.
PS Pošto si počela citatom mog posta, ne mogu da bar ne pokušam da se "operem"... Rekoh: "mislim", ali istovremeno priznajem da nisam neki "ekspert" za mace.