Poslanik Hevel uputio je 23. februara 1942. zabilješku u Glavni štab Firera za ministra inostranih poslova Joahima fon Ribentropa, u kojoj se analizira situacija u istočnoj Bosni. Tu se, uvodno, tvrdi da ovo područje predstavlja najopasnije žarište, koje istovremeno ugrožava njemačke pozicije i u Hrvatskoj i u Srbiji. Prema zabilješci, četničke jedinice izbjegavaju borbu sa njemačkim formacijama. Na prostoru istočne Bosne operišu komunističke jedinice i četnički odredi generalštabnog pukovnika Draže Mihailovića i majora Dangića. Pošto su citirani Dangićevi prijedlozi, koji su razmatrani na neuspjelom savjetovanju njemačkih generala i predstavnika vlade NDH, u zabilješci se utvrduju uzroci ustaničkog pokreta. Ponovo se naglašava da se kao najvažniji uzrok ustaničke aktivnosti moraju oznaćiti ustaška nasilja prema pravoslavnom stanovništvu. Nijemci procjenjuju da je oko 300.000 pravoslavaca postalo žrtvom sadističkih ustaških metoda. Drugi razlog ustanka Nijemci vide u terorističkom preobraćanju pravoslavnog stanovništva na katolicizam, pri ćemu jc svaki otpor prelazu u katoličku vjeru praćen bezobzirnim iseljavanjem pravoslavaca. S tim u vezi, podvlači se da je katolička crkva forsirala ustaške zločine. Sto se tiče pojave komunističkih odreda, ona se objašnjava ratom izmedu Njemačke i Sovjetskog Saveza. Pokazalo se, stoji u zabilješci, da je hrvatska vlada nesposobna da obustavi ustaške zločine. Usljed potpune dezorganizacije, nedostatka obrazovanog oficirskog i podoficirskog kadra i niske moralne vrijednosti trupa, hrvatska vojska je nesposobna da savlada ustaničke snage. U proteklim sedmicama, kada na ovom području nije bilo njemačkih vojnih jedinica, ustaše su ponovo počinile zločine nad srpskim narodom. Stoga je realno pretpostaviti da će se plamen ustanka proširiti, ali ne samo na prostoru istočne Bosne već i u najvećem dijelu Srbije, i to zbog velike imigracije bosanskog pravoslavnog stanovništva na njena područja. Otuda se istoćnobosanski prostor smatra ishodištem očekivanog novog razbuktavanja ustanka. Pisac zabilješke pretpostavlja da će četnici majora Dangića poslije razbijanja pregovora od strane hrvatskih predstavnika biti prisiljeni da se povežu ne samo sa četnicima pukovnika Draže Mihailovića već i sa komunističkim jedinicama. Prema tome, postoji opasnost da borbene ustaničke snage različitih oprdjeljenja formiraju jedinstven ustanički pokret sa sve jasnijim ciljem borbe protiv Nijcmaca u Bosni. Spuštanje engleskih i jugoslavenskih avijatičkih oficira u blizini Sarajeva s nalogom da se povežu sa ustanicima radi uspostavljanja jedinstva ustanka, u zabilješci se ocjenjuje kao dio engleskog plana iskrcavanja trupa na jugoslavenskoj jadranskoj obali. Zabilješka se završava sljedećim prijedlozima: s obzirom da istočnobosanski prostor predstavlja najopasniju tačku za širenje ustanka na cjelokupnom srpsko-hrvatskom prostoru, njegovo umirenje i neutraliziranje je osnovna pretpostavka umirenja cijelog srpsko-hrvatskog područja. Kako nije mogućno trajno zaposjedanje istočne Bosne njemačkim snagama, hrvatska vlada se upozorava na prijeteću opasnost i ističe da su ustaški zločini izazvali ustanak te se zahtijeva da vlada preduzme sve da se spriječe nova ustaška nasilja i teror. Pošto su sa istočnobosanskog sektora povučene njemačke divizije, tamo su ostali odredjeni njemački štabovi u cilju kontrolisanja da li se hrvatske vlasti suprotstavljaju i onemogućavaju obnavljanje ustaških nasilja nad srpskim stanovništvom. Ako se uspije umiriti istočnobosanski prostor, ustanički pokreti će biti lišeni akutnog povoda za akcije. Tako bi se dobilo dragocjeno vrijeme da se organizuju odbrambene jedinice folksdojčera, koje se već nalaze na vojnom obrazovanju. Očigledno, u pogledu pacifikacije područja istočne Bosne, Nijemci nisu imali povjerenja ni u držanje Hrvata ni u držanje ustanika.
Opunomoćeni njemački general Glez fon Horstenau bio je na položaju koji mu je omogućavao da izbliza prati unutrašnja kretanja u NDH. On izvještava i krajem februara 1942. Vrhovnu komandu Vermahta o stanju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U ovom izvještaju izložio je više svojih zapažanja i konstatacija. Pošto je prisilno pokatoličavanje pravoslavnih doživjelo neuspjeh, vlada NDH je odlučila da pristupi organizovanju hrvatske pravoslavne crkve, koja bi bila odvojena od beogradske patrijaršije i imala svoga posebnog patrijarha. Obraćajući naročitu pažnju vjerskim odnosima, fon Horstenau navodi da su katolički kapelani bili aktivni saborci ustaša, usljed čega se položaj pravoslavnih stalno pogoršavao. On takode ocjenjuje da i kod Muslimana raste nezadovoljstvo i ilustruje to jednim njihovim pismom velikom jerusalimskom muftiji El Huseiniju. U daljem razmatranju situacije, prema njegovom mišljenju, posjedovanje Bosne do Drine ima za NDH veliki značaj, naročito zbog gubitka Dalmacije. U svim narodnostima raste mržnja prema ustaškom režimu, što se ogleda u jačanju ustaničkog pokreta. Za razliku od nacionalističkog pravca, gdje dominira pravoslavni elemenat, u ustaničkim redovima pod vodstvom komunista ima sve više Muslimana i Hrvata, pa čak i mali broj Nijemaca. Južno od Save, posebno u italijanskoj okupacionoj zoni, komunisti su organizovali nekoliko manjih »sovjetskih republika«. U pogledu smirivanja stanja u istočnoj Bosni, general fon Horstenau je rezervisan ako se računa sa pozitivnom ulogom majora Dangića. Naime, ne može se, tvrdi on, očekivati od Dangićevih četnika da budu čuvari poretka u državi (NDH) koju su Nijemci stvorili, kao što je nelogično pomišljati na izdvajanje istočne Bosne iz sastava hrvatske države. U slučaju britanskog iskrcavanja na neku balkansku obalu, koje, po njemu, nije vjerovatno u 1942. godini, general fon Horstenau smatra da bi se sa velikim dijelom balkanskih naroda u borbi protiv Nijemaca našli i Hrvati zbog svog neprijateljstva prema Italijanima. Iako je opšta ocjena stanja u Hrvatskoj uglavnom negativna, to još ne znači, po mišljenju fon Horstenaua, da bi Njemačka trebala da liši svoje podrške »mladu državu i njen vodeci narod, Hrvate«. Nijemci ne mogu zaboraviti da su Hrvati znatno doprinijeli brzom slomu Jugoslavije u aprilskom ratu 1941. godine.
