Ne znam ljudi... Ja nisam ratovao. Bio sam maloljetan. ALi mogu misliti kako se sada osjeca moj otac. Onaj isti koji je cio rat camio iznad Srebrenice, koji se izlagao ko zna kakavim opasnostima, koji se radovao kada je Srberenica konacno oslobodjena, misleci:e, evo sad cu konacno moci da odahnem, moja djeca ce biti slobodna, bezbjedna, nema vise opasnosti. Danas se na njega gleda kao na ucesnika u zlocinu. Danas on ne smije nigdje ni pomenuti da se borio, iako (srecom) nikoga nije ubio.
Pa on kad bi dosao na Exit i izasao na binu i rekao: djeco, ja sam jedan od onih koji se borio oko Srebrenice i koji nosi bar trunku zasluge zato sto vi ovdje mozete u slobodi da djuskate; oni bi ga izvizdali i ispljuvali i onda pogasili sva svjetla i muziku i zapalili svijece za njegove neprijatelje.
Ne znam, mislim da to nije posteno. Mislim da je to supacki. Mislim da je zlonamjerno misliti da je se moj stari borio samo za mene i za svoju gyzicu. Znam sigurno da je imao i vas preko Drine na umu.
Koliko god treba okajati nevine ljude pobijene na muslimanskoj strani (kojih je nesumnjivo bilo), toliko treba izraziti makar i trunku postovanja za ovu bijedu koja je sve izgubila za ideale.