khh, khhhh...
posvećujem, dakleM, ovu simboličnu cifru
raskalašnosti Svaštare, privilegiji konzumiranja civilizacijskog net-nog trenutka, koji ne bih zamijenio čak ni za najpatetičniji romansirani, prigušenom svjetlošću svijeća osvjetljavani časak u kom su stasavala najrenomiranija poznata pera...
očaravajućim divama koje koračaju s omjesima po ovoj virtuelnoj baršunastoj pisti, neverovatnoj spoznaji da su neki završili i na ignor listi...
iscjeliteljskim moćima spontanog, te zainteresovanog pristupa onih kojima su riječi najznačajnija djela, da sindikalnu stvarnost razore već kod samog predjela...
oprostu moćnih da uvide zabunu, nejasnoću, bijeg, pa ti pokažu horizonte krcate izvanduginih boja, penjući te na najviši brijeg...
dušicama vapećim za najminijaturnijom a najsuštinskijom slavom u srcu neke drage osobe, koje ti dodirom usana i najsitniju patnju izdrobe...
i...
nadasve...
kao u baladi...
najistrajnijoj...
jedinstvenoj...
tamo neđe mrdajućoj...
limunadi