MOJA ROMANSA SA I.A.

ovekovečićemo ovaj dan :wink:

CaLiMeRo:

Bet, dobrodošla.

P.S. Od večeras sam slobodna.
Zasluženo i konačno slobodna.
Lep osećaj, hoću da zadržim sećanje na ovaj dan što duže...

Kliknite za proširenje...

SLOBODA


Ona će doći! Iz smrti, iz groba,
Iz muka naših vaskrsnuće nebu,
Da zbriše suze ostavljenog roba,
Što ranjen živi o krvavom hljebu...

Ona će doći! Ja vidim: kroz tamu
Probija svjetlost božanskoga lika,
Tirani gnusni dave se u sramu -
Dok lanci pršte silnih mučenika.

Ona će doći, svijetla i čista
K'o suza majke, kao ljubav Hrista,
Da sužnje vodi iz tamničkih vrata.

Ah, moja duša već je ćuti blizu -
Ja vidim njenu božanstvenu rizu
I čujem ropac krvavih Pilata...

"Ukusno skrojenim i vešto upotrebljenim naborima svoje haljine žena je
osvojila više muških srdaca nego svojom razgolićenošću i svojim
slobodnim ponašanjem. To često zaboravljaju i žene same i njihovi krojači."
I.A.

Ehm, jeste... Ali ne bih o haljinama, iako ih volim. :-D
Muči me fraza "slobodno ponašanje".
Znam šta je I. hteo da kaže.
Ali meni se nekako uvek čini da je tzv. slobodno ponašanje žena
o kome se ovde govori u suštini neslobodno ponašanje. Tačnije
ponašanje koje je odraz unutrašnje neslobode i pritiska,
pa se pretvorilo u prenaglašenost i afektaciju.

P.S. Jedno prijatno veče... Pozdrav akterima :wink:

Oslobodjena zeno, kakav je ukus slobode tvoje?

Da li si htela da budesh oslobodjena ili je sloboda samo maska?

Da si te je spopadala:

ČEŽNJA


Gdje ste?... Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo... Sve spava...
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava...

U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijô se ti'o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene... Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana...
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo... Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim...
Noć, sjajna, kô da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.

za slobodom?

Kao voda.

Kakav divan odgovor.

VATRA


Izgorješe stari Mrahorovi dvori!
Iz krova, iz vrata, iz pendžera svije',
Kô dugi barjaci, plamenje se vije,
I oblaci dima uzdižu se gori.

Svijet juri, viče; glas borije bije;
I ruše se grede; demiri se žare;
Rasiplju se iskre pro mahale stare
I u noći tonu kô crvene zmije.

O Šerifo, otkad tvoje oči viđe'
I ja gorim 'nako, mira nemam niđe -
Golemi me oganj poruši i satra!...

Kô svjetina ona, i kô dosad niko,
Trčao bih i ja i mahnito vikô,
Stiskajući srce: "Vatra! Vatra! Vatra!"

Hm... Andric...
Matorci su kupili sabrana dela u 17-18 tomova... valjda da popune enterijer. A ja em shto sam rano nauchio da chitam, em shto sam voleo da chitam shta nije za mene Tako da sam Andrica apsolvirao kao bash mali... One kasaba-pripovesti nisam bash obozhavao, al zato sam dugo prezhvakavao "Znakove pored puta" i "Sveske".
Osim sto ima stvarno briljantna zapazanja, on je zaista (ko to reche?) "fanatik bola". Nekako pozhelish da mu kazhesh: "cheer up, man!"... Zato sam ga postepeno i napustio. Ionako sam podlozhan depresiji, samo mi josh on treba (kasnije sam preshao na Celine-a; od zla na gore )

Calimero, sad si me navela da razmisljam o slobodnom ponasanju zena
naci cu negde V.Vulf

LePiaf:

A ja em shto sam rano nauchio da chitam, em shto sam voleo da chitam shta nije za mene

Kliknite za proširenje...

Dobar ovaj LePiaf, k'o da nije riba u horoskopu...
:-D Koliko rano? Ja sa 5.

LePiaf:

One kasaba-pripovesti nisam bash obozhavao, al zato sam dugo prezhvakavao "Znakove pored puta" i "Sveske".

Kliknite za proširenje...

Probaj zbirku priča "Jelena, žena koje nema".

CaLiMeRo:

Dobar ovaj LePiaf, k'o da nije riba u horoskopu...
:-D Koliko rano? Ja sa 5.

Probaj zbirku priča "Jelena, žena koje nema".

Kliknite za proširenje...

Tu negde, oko 5-6...

Chitao sam to. Davno, dodushe...

Dodjavola ovaj kompjuter... moracu da smanjim. Sad otezem po jednu knjigu nedeljama. :mad:

"Kad dođe vreme da se u šest sati posle podne može čitati bez druge svetlosti sem dnevne - za mene počinje pravi život, dobra polovina godine. To vreme počinje prvih dana aprila i traje otprilike do početka oktobra.
Lepa svetlost! Kad nestane mene i ovo malo moje svesti o sebi, hteo bih da postojim - ukoliko je neophodno da se postoji - bar jednim delom sebe kao malo dnevne svetlosti u vazduhu, na predmetima ili u očima ljudi."
I.A.

Popodnevna svetlost je dar mog stana.
Veliki su nam prozori, i od 16h sunce gleda u njih. To je moje vreme. Ako imam sreće da stignem sa posla u to doba, sednem na krevet u dnevnoj sobi, stavim bradu na savijena kolena i 20-tak minuta uživam. Žmirkam, gledam kako se svetlost na mojim trepavicama pretvara u flekice sa raslojenim duginim bojama. U pozadini žamor ukućana. Ruča se ili se priča o dnevnim događajima. Obično smo na okupu tada.
Dok tako sedim, u sred svog života, a istovremeno izvan njega, misli napuštaju moj mozak. Odmor od razmišljanja. Spokoj. I neopisiva sreća.
Prelepa popodnevna svetlost.

CVIJETAK U ROSI


U plamu rujne boje
Daljni se istok sjao,
S ljubavlju pjesme svoje
Slavuj je ružu zvao;

Večernjeg zvona zvuke
Vjetrić je nosio širom -
Ti si skrstila ruke
S pobožnim, slatkim mirom.

Molila ti se blago
Za bolje roda svoga,
Za svoje Srpstvo drago
Zvala si Spasa Boga;

Tvoje su usne male
Šaptale r'ječju tajnom,
I čiste suze sjale
U tvome oku sjajnom;

A ja sam u tebi, čedo,
U tebi, zv'jezdo čista,
Najljepši cv'jetak gled'o
U rosi kako blista.

"Na Istoku je zemlja još presna, živa, sa svim svojim još nesasušenim sokovima,
snagama i otrovima."

Put za 6 dana. Nervozna sam i plašim se tog dugog putovanja.
Kako se približava subota, sve me veća teskoba obuzima.
Loš predosećaj...? :-?
Možda.
A možda je samo strah od nepoznatog.
Najdalja tačka na Zemljinoj kugli u koju ću da stignem.

Ahhh... Mrzim sebe kad sam ovakva kukavica.

"Na Istoku je zemlja još presna, živa, sa svim svojim još nesasušenim sokovima,
snagama i otrovima."
I.A.

Danas je priča već drugačija.
Novi dan, novi život.

POPODNEVNA PJESMA

Upucujem ovu lijenu popodnevnu misao,
njeznu i pohotnu
u ono dvoriste u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisucu devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slicna ovoj
I kada su jos u moj san udarali prozori
Roditeljske kuce utopljene u sibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kazem: steta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je sto izmijenilo Vase lice, oci i trbuh
A kako sam Vam zavidio vracajuci se iz setnje
od osam do jedanest izjutra
Uz cetvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Pescenickom mljekarstvu
Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kazem: steta, steta
Vise vjerojatno i niste za takva sta
Ponovo ono dvoriste
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vas suprug odlazi
Vi znaci danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja bas izlazim - steta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pruzio vise
Ali ja idem u setnju
I setao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pica, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve zene
Jer vama otvoreno mogu reci
Kuda sam sve setao po kisi ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljecu u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo zenu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijuci neko nerazgovjetno pice svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oci providne i dragocjene jedne Cehinje iz Brna
Vozderkove
Premjestene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve sto treba - bilo je, bilo
Ali ono dvoriste u kojem sam Vas vidjao
Izmedju dva neodredjena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako obicnu i raskalasnu domacicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedece
steta, nepovratno steta

Niceg nema, niceg nema od tebe, od mene

"To je dobro. Tako. Zaklopiti oči, zaboraviti da ih imaš. (Od njih dolazi zlo, jer one primećuju i mere promene.) Ne znati ko si, ni šta si, ni koliko prostora zauzimaš, ni kako izgledaš, ni otkud dolaziš, ni kuda ideš. Ne kidati ludo život, ne deliti ga na mladost i starost. Predati se sav prostim a velikim stvarima koje se ne menjaju, bar ne tako brzo, steni na kojoj si, suncu, modrini neba nad sestrinskom, tamnijom modrinom mora. Zbrisati svaku misao i poređenje i ocenu, izgubiti se bez želje i mere. To je dobro. Dobro, ali ne traje dugo."
I.A.

U prostim a velikim, sporopromenljivim stvarima je moja sreća.
U svesti o tome ko sam i šta treba da činim je moj smisao.
Smisao mog života.

/prazno/
I.A.

Nisu najgori oni koji ne čitaju knjige.
Nego oni što ih besomučno čitaju, a ne razumeju većinu pročitanog.
Nisu najgori oni što ne misle.
Nego oni što neprekidno govore.
Nisu najgori oni koji ne znaju.
Nego oni što pogrešno veruju da znaju.
:-( :? :|

O boze, zasto si mi dao srce koje me bez prestanka vuce za daljinom i ljepotom nevidjenih krajeva? Zasto si ucinio da sreca moja uvijek boravi ondje gdje mene nema?
Cemu mi ovaj strasni dar: ljubav za raskos, uzitak i promjenu? Cemu vjecni oganj nestalna srca? Cemu zanosi koji se kaju i osvecuju?
O boze, cemu ova muka vjecno zednog i vjecno svjesnog: ja?

Volim Romanse. Ne volim Andrića. :|

Prema njemu je, u kosoj perspektivi, stajao večiti i večito jednak most.
Iz Na Drini ćuprija

Haj, Zainteresovana Baj, Zainteresovana :wink:

...

O, zašto se javljaš meni
Kad mi duša sanak sniva?
Što u tvojoj miloj zjeni
Žalosna se tuga skriva?

Što me kroz noć staneš zvati,
Šta ti sjetni glasak ište
Ja ti nemam ništa dati, -
Ja sam mrtvo pepelište.

Sve što imah ja ti dado':
Misli, dušu, ljubav, snove,
I srce ti pruži mlado,
Da te svojim nebom zove.

Sve ti dadoh, tek u oku
Zaostale suze krijem,
Pa i njih ti eto dajem,
Nad mrtvom ih srećom lijem...

Šantić

Šta zvoni tako milo tihom ponoći tajnom,
Kao da rajsko čedo s usana pjesmu kreće?
Ili slavujak mali sanjivo njiha cv'jeće
S pjesmom uzdisajnom?

S talasa biserne r'jeke, na lahorovom krilu,
Šalju l' sirene bajne pozdrave čarnoj noći?
Il' zvukom frule sjetne pastirče u samoći
Draganu zove milu?

Bude li zvjezdice sjajne u plavetnom svemiru
Vječnosti neumrloj zanosne himne svoje?
Slaveći čednost tvoju, to anđ'o ljubavi poje,
I svetu grli liru.

Ljubav je oko mene.
U najrazličitijim pojavnim oblicima.
To je sve što sada osećam.
Ljubav je svuda.
Ljubav je sve.
Ljubav je čak i ja.