Evo, ZD odgovorila. Svesna sam ja da posla nema, naročito tih nekih, kako bih ih nazvala, lepših poslova. Moja kuma, fakultetski obrazovana, ne može da nađe posao u struci. Razvedena je, ima dva sina, i svoju kuću. Imala je prodavnicu bižuterije, zatvorila je zbog nerentabilnosti. Posla nema pa nema, počela da čisti po kućama, da pegla, da piše seminarske radove studentima, ali je to sve nesigurno, i donosi malo para. Počne da radi kod plastičara na presi, pravi najlon kese. Plata 25 000, redovna, pored posla stigne i poneki stan da pospremi, i poneki rad da napiše, i kotrlja nekako. Usput, taj posao mrzi iz dna duše, mrzi kolektiv, mrzi gazdu, psuje Srbiju i svoju zlu sudbinu, ali radi. Pre tri nedelje presa joj odseče dva prsta.
Sada sedi kod kuće, plače, hoće da se ubije...Sada više nema posla ni tu, nema spremanja stanova, nema ničega jedan izvestan period.
Eto, očigledno nije rođena za presu. I stalno je govorila da to nije za nju, ali od nečega je morala da živi. Da nije radila, ne bi sada bila invalid. Da nije radila, ne bi mogla svaki dan da kupi hleba. I kako sada biti pametan?