Sest godina od zlocina
U 78 dana bombardovanja stradalo je 2.000 civila i 1.002 vojnika. Osiromašenim uranijumom gađano je ukupno 113 lokacija na području SRJ, većina na teritoriji Kosova.
BEOGRAD - Kad su 24. marta pre šest godina počele da zavijaju sirene najavljujući prvi nalet NATO aviona, Srbija nije očekivala da će se za nepuna tri meseca na nju sručiti stotine hiljada tona štetnih materija, odnosno više od 100.000 tona avionskog goriva i, prema nepouzdanim procenama, blizu 70.000 tona municije.
Strategiju tadašnjeg državnog rukovodstva koje je mogući napad NATO predstavilo kao preteću igru američke mačke nad evropskim mišem - učvrstilo je poverenje u civilizacijske tekovine najstarijeg kontinenta, Ujedinjene nacije i svetske rezolucije koje su štitile integritet svake nezavisne države na svetu.
Ipak, i tekovine i rezolucije, raspršile su se pred geslom sprečavanja humanitarne katastrofe na Kosovu i Metohiji, gde su se državne snage Vojske i policije borile sa albanskom Oslobodilačkom vojskom Kosova. NATO je 1999. godine započeo drugu po redu "vojnu intervenciju" u svojoj pedesetogodišnjoj istoriji - prvu na teritoriji Evrope.
Bogata vojnim stratezima, a siromašna u PVO tehnologiji, tadašnja Jugoslavija izgubila je u "vazdušnom ratu" ključne delove svoje industrije (prema procenama ekonomista G17 plus materijalna šteta je iznosila 29,6 milijardi dolara), stradalo je 2.000 građana i 1.002 vojnika. Prema navodima Bi-Bi-Sija, osiromašeni uranijum pao je na 113 lokacija u SRJ, uglavnom na Kosovu i jugu Srbije.
Amerika, inicijator i vođa ove balkanske "vazdušne" operacije, nije izgubila nijednog pilota, već samo dva aviona i nekoliko bespilotnih letelica. Bacanje raketa sa osiromašenim uranijumom i kasetnih bombi na čuvenim brifinzima Džejmija Šeja pravdano je uklanjanjem vojnih ciljeva i minimalnom "kolateralnom štetom" među civilima i civilnim objektima.
Rukovođen ratnom logikom da industrija i putna infrastruktura uvek mogu poslužiti i u vojne svrhe, NATO je razorio pančevačku hemijsku industriju, desetine trafo-stanica, fabrike u Kruševcu i Valjevu, mostove i puteve. Mir, potpisan 10. juna u Kumanovu, bio je uslovljen povlačenjem JNA i ulaskom NATO snaga na teritoriju Kosova.
Iako je najveći broj raketa sa osiromašenim uranijumom bačen na područje Kosova, oko 13.000 tona osiromašenog uranijuma, prema proračunima doktora nuklearne fizike Vladimira Ajdačića, palo je na nekoliko lokacija u okolini Vranja. Amerikanci su, doduše, priznali da su bacili "samo" 11.000 tona ovog nus-proizvoda uranijuma 235 koji se koristi kao gorivo u nuklearnim elektranama.
- Prema tadašnjim merenjima, nije ustanovljeno prisustvo osiromašenog uranijuma u Beogradu, što znači da takve bombe NATO zaista nije bacao na severu zemlje. Međutim, Amerikanci u svom eksplozivnom arsenalu imaju i bombe u kojima se osiromašeni uranijum koristi kao stabilizator rakete, mada su njihovi generali tvrdili da takve bombe nisu korišćene u napadu na Jugoslaviju - napominje prof. Ajdačić.
U posledice bombardovanja ne ubrajaju se samo tone osiromašenog uranijuma koje izazivaju mutaciju ćelija i užasne deformitete budućeg potomstva, već i tone štetnih i kancerogenih hemijskih materija iz ostalih bombi, opasnog piralena iz trafo-stanica, žive iz Pančeva, zapaljene nafte... Iza američkih savremenih bombardera, ostali su zatrovani voda, vazduh i zemlja i - stres, kao najopasnija posledica rata, jer, prema tvrdnjama naučnika, slabi imuni sistem i pojačava dejstvo kancerogenih hemijskih supstanci.
Priča o osiromašenom uranijumu i njegovom dejstvu na čoveka i njegovo potomstvo još je tabu tema u svetu. Dugo je američke naučnike državni vrh držao pod pritiskom da ne istražuju posledice koje su pretrpeli veterani iz Zalivskog rata. Novija istraživanja, na inicijativu Nensi Klinton koja se kandidovala za senatora, potvrdila su da su u 24 slučaja od 27 ispitanih veterana pronađeni tragovi osiromašenog uranijuma, dok su u 60 odsto slučajeva kod njihovog potomstva pronađene deformacije ćelija.
Uprkos tome što se u sedištu NATO vodila uredna evidencija o broju letova i teretu aviona, najmoćnija vojna organizacija na svetu još se nije zvanično oglasila o "tonaži" ispaljenih bombi i raketa nad Jugoslavijom.
- Osiromašeni uranijum se najčešće koristi u municiji za protivoklopnu borbu jer zrnu daje veću probojnost. Međutim, NATO je u bombe i municiju mogao da stavi bilo šta i da eksperimentiše na nama. Šta je tačno bilo unutra, mi ne znamo - dodaje vojni analitičar Zoran Dragišić.
Sa sigurnošću jedino možemo da kažemo da je 1999. godine akcija "Milosrdni anđeo", započeta da spreči "humanitarnu", završila ekološkom katastrofom u srcu Evrope. NJene posledice osetićemo i u narednom veku.