eremita
Zaslužan član
- Poruka
- 117.180
Srpska istorija u udžbeniku za šesti razred osnovne škole
Србе опет убијау на Космету, зар не - Повређени Срби у терористичком нападу у К.Митровивици 01.07.2010
Nacionalni interes svake ozbiljne države jeste, pre svega, uspešna i odgovorna kulturna politika i kvalitetno obrazovanje dece.
Piše: Milan Damjanac, 02.07.2010
+++
Nema ničeg važnijeg za budućnost srpskog naroda od demografske obnove, zaštite kulturnog nasleđa, očuvanje nacionalne svesti i istorijskog pamćenja. U skorašnjem tekstu Slobodana Antonića „Samomrzitelji“[1], imali smo prilike da pročitamo prikaz lika i dela direktora Narodne biblioteke Sretena Ugričića. Ne samo što je u našoj lepoj državi moguće da neko poput Sretena Ugričića postane direktor jedne od najvažnijih ustanova, time dokazujući da ova zemlja nema nikakvu kulturnu niti obrazovnu politiku, već su i udžbenici u službi dnevnopolitičkih dešavanja. Kao što ćemo imati prilike da vidimo, ideološka zloupotreba mladih počinje od osnovne škole.
Albanci – starosedeoci Balkana i došljaci Srbi
Prethodnih dana, pomno sam iščitavao i beležio zanimljivosti iz udžbenika istorija za šesti razred osnovne škole u izdanju Zavoda za udžbenike Beograd. Autor ovog udžbenika Rade Mihaljčić iznosi neke frapantne tvrdnje. Nakon čitanja ovog udžbenika, nisam više siguran da poznajem srpsku srednjovekovnu istoriju. Može biti da samo nisam dovoljno proučavao dela albanskih i hrvatskih istoričara. Naime, u ovom udžbeniku koji se bavi istorijom srednjega veka, mogao sam da naučim da „…podela društva uvek vodi i stvaranju države koja štiti bogati, vladajući sloj“[2]. Zanimljiva opaska. Nakon što sam ovu značajnu lekciju savladao, upoznao sam se sa starosedeocima Balkana – Albancima. Nakon opisa dolaska Slovena na Balkan i sukoba sa starosedeocima autor kaže „…međutim, starosedeoci koji su živeli zajedno i čija su naselja grupisana u veće skupine nisu slovenizirani. Običaje, jezik, i druga narodna obeležja sačuvali su Albanci. Deo doseljenih Slovena primio je jezik i običaje Albanaca i stopio se s njima“.[3] Zapanjen ovom konstatacijom, sasvim slučajno sam pronašao objašnjenje u prvoj proširenoj verziji istog udžbenika, u rečenici koje nema u sadašnjoj: „Albanci vode poreklo od starosedelaca na Balkanskom poluostrvu, najverovatnije Ilira, romanizovanih u manjoj meri. Sa njima su se mešali stari Grci, Sloveni i drugi narodi…“. [4]
Posle ovakvog saznanja, nema smisla prigovarati Albancima na svojatanju Kosova i Metohije, srpskih manastira i kulturne baštine. Oni su ionako balkanski starosedeoci, a Srbi su uzurpatori. Čitajte deco, učite srpski đaci, svoju istoriju! Vi ste pripadnici došljaka i uzurpatori albanske zemlje i sve što doživljavate – doživljavate sa razlogom. Albanci ne uzimaju srpsku zemlju, već vraćaju svoju natrag. Eto, i to doživesmo od srpskog istoričara koji našu decu uči srednjovekovnoj istoriji. Tvrdi čovek da su Albanci potomci Ilira, i time direktno pomaže njihove osvajačke pohode i otimačinu srpske zemlje. Odavno je utvrđeno da Albanci nemaju pomorsku i ribarsku terminologiju, čime nam je nemački lingvista, akademik, prof. dr Gustav Vajgand (G. Weigand, 1860–1930) dokazao da Albanci nisu Iliri. Ovo je jedan od njegovih dvanaest čuvenih argumenata koji su prevedeni, objavljeni i prodiskutovani (pa i usvojeni) od strane svih svetskih priznatih istraživača. Štaviše, i od samih albanskih trezvenih naučnika, lingvista, istoričara i akademika, kao što su akademik, prof. dr. Eqrem Çabej (1908-1980), dr Ardian Klosi, Ardian Vehbiu, Fatos Ljubonja i puno drugih.
Bez obzira na to što je naučni svet prihvatio istinu o poreklu Albanaca, albanske vlasti, podržane od strane kvazinaučnih teorija, nastavljaju da tvrde da su poreklom Iliri. Time su preplavili svoju literaturu, počev od bukvara, koji stavljaju u ruke svojoj deci od prvog dana škole, pa sve do “naučnih” studija i disertacija. Sve to očigledno nije dovoljno pojedinim srpskim akademicima kao što je slučaj sa Radetom Mihaljčićem. Koga briga za kartu Evrope iz 814. godine na kojoj se jasno vidi srpska država na Balkanu i albanska koja se graniči sa Jermenijom i Azerbejdžanom. Moja neprosvećena malenkost, nedovoljno zaražena evrofanatizmom i regionalnim duhom saradnje i bratstva, ne može da shvati ovakvu tvrdnju u udžbeniku za šesti razred. Ukoliko ste pomislili da je to sve, varate se.
Nakon toga sam proširio svoja saznanja naučivši da je „ Stefan Nemanja osvojio Kosovo i krajeve severne Albanije“ [5]. Naravno, pisac udžbenika je mogao reći – krajeve današnje Albanije. Ništa od toga. Ponadah se, u trenutku, da je u pitanju slučajan previd. Postoji još jedan slučajan previd, koji doduše, verovatno nije autorova greška, ali pokazuje stanje duha ljudi koji su učestvovali u pripremi ovog udžbenika za štampu. U odeljku „Istorija i legenda“, srpski junaci Toplica Milan i Kosančić Ivan su, sasvim slučajno, zamenili imena, te se navodi „ …njima je predanje pridodalo izmišljene, neistorijske likove kao što su Jugovići i pobratimi Miloša Obilića, Ivan Toplica i Milan Kosančić“. Kao neko ko je odrastao na kosovskom zavetu i srpskim epskim pesmama, ne mogu da razumem ovakav previd (da ne govorimo o sigurnosti sa kojom autor tvrdi da su likovi izmišljeni).
Nakon svega ovoga, bio sam ubeđen da čitam delo iz albanske istoriografije. Nažalost prevario sam se. Ponadam se da će se autor ispraviti u odeljku o osmanlijskim osvajanjima, međutim: „Posle Maričke i Kosovske bitke, Turci su sve više ugrožavali albanske oblasti“[6]. Nakon toga govori o junaštvu Đorđa Kastriota Skenderbega i nijednom rečju ne napominje da je Skenderbeg poreklom bio Srbin, niti dolazak Albanaca na Balkan nakon sloma arapske Sicilije.
Србе опет убијау на Космету, зар не - Повређени Срби у терористичком нападу у К.Митровивици 01.07.2010
Nacionalni interes svake ozbiljne države jeste, pre svega, uspešna i odgovorna kulturna politika i kvalitetno obrazovanje dece.
Piše: Milan Damjanac, 02.07.2010
+++
Nema ničeg važnijeg za budućnost srpskog naroda od demografske obnove, zaštite kulturnog nasleđa, očuvanje nacionalne svesti i istorijskog pamćenja. U skorašnjem tekstu Slobodana Antonića „Samomrzitelji“[1], imali smo prilike da pročitamo prikaz lika i dela direktora Narodne biblioteke Sretena Ugričića. Ne samo što je u našoj lepoj državi moguće da neko poput Sretena Ugričića postane direktor jedne od najvažnijih ustanova, time dokazujući da ova zemlja nema nikakvu kulturnu niti obrazovnu politiku, već su i udžbenici u službi dnevnopolitičkih dešavanja. Kao što ćemo imati prilike da vidimo, ideološka zloupotreba mladih počinje od osnovne škole.
Albanci – starosedeoci Balkana i došljaci Srbi
Prethodnih dana, pomno sam iščitavao i beležio zanimljivosti iz udžbenika istorija za šesti razred osnovne škole u izdanju Zavoda za udžbenike Beograd. Autor ovog udžbenika Rade Mihaljčić iznosi neke frapantne tvrdnje. Nakon čitanja ovog udžbenika, nisam više siguran da poznajem srpsku srednjovekovnu istoriju. Može biti da samo nisam dovoljno proučavao dela albanskih i hrvatskih istoričara. Naime, u ovom udžbeniku koji se bavi istorijom srednjega veka, mogao sam da naučim da „…podela društva uvek vodi i stvaranju države koja štiti bogati, vladajući sloj“[2]. Zanimljiva opaska. Nakon što sam ovu značajnu lekciju savladao, upoznao sam se sa starosedeocima Balkana – Albancima. Nakon opisa dolaska Slovena na Balkan i sukoba sa starosedeocima autor kaže „…međutim, starosedeoci koji su živeli zajedno i čija su naselja grupisana u veće skupine nisu slovenizirani. Običaje, jezik, i druga narodna obeležja sačuvali su Albanci. Deo doseljenih Slovena primio je jezik i običaje Albanaca i stopio se s njima“.[3] Zapanjen ovom konstatacijom, sasvim slučajno sam pronašao objašnjenje u prvoj proširenoj verziji istog udžbenika, u rečenici koje nema u sadašnjoj: „Albanci vode poreklo od starosedelaca na Balkanskom poluostrvu, najverovatnije Ilira, romanizovanih u manjoj meri. Sa njima su se mešali stari Grci, Sloveni i drugi narodi…“. [4]
Posle ovakvog saznanja, nema smisla prigovarati Albancima na svojatanju Kosova i Metohije, srpskih manastira i kulturne baštine. Oni su ionako balkanski starosedeoci, a Srbi su uzurpatori. Čitajte deco, učite srpski đaci, svoju istoriju! Vi ste pripadnici došljaka i uzurpatori albanske zemlje i sve što doživljavate – doživljavate sa razlogom. Albanci ne uzimaju srpsku zemlju, već vraćaju svoju natrag. Eto, i to doživesmo od srpskog istoričara koji našu decu uči srednjovekovnoj istoriji. Tvrdi čovek da su Albanci potomci Ilira, i time direktno pomaže njihove osvajačke pohode i otimačinu srpske zemlje. Odavno je utvrđeno da Albanci nemaju pomorsku i ribarsku terminologiju, čime nam je nemački lingvista, akademik, prof. dr Gustav Vajgand (G. Weigand, 1860–1930) dokazao da Albanci nisu Iliri. Ovo je jedan od njegovih dvanaest čuvenih argumenata koji su prevedeni, objavljeni i prodiskutovani (pa i usvojeni) od strane svih svetskih priznatih istraživača. Štaviše, i od samih albanskih trezvenih naučnika, lingvista, istoričara i akademika, kao što su akademik, prof. dr. Eqrem Çabej (1908-1980), dr Ardian Klosi, Ardian Vehbiu, Fatos Ljubonja i puno drugih.
Bez obzira na to što je naučni svet prihvatio istinu o poreklu Albanaca, albanske vlasti, podržane od strane kvazinaučnih teorija, nastavljaju da tvrde da su poreklom Iliri. Time su preplavili svoju literaturu, počev od bukvara, koji stavljaju u ruke svojoj deci od prvog dana škole, pa sve do “naučnih” studija i disertacija. Sve to očigledno nije dovoljno pojedinim srpskim akademicima kao što je slučaj sa Radetom Mihaljčićem. Koga briga za kartu Evrope iz 814. godine na kojoj se jasno vidi srpska država na Balkanu i albanska koja se graniči sa Jermenijom i Azerbejdžanom. Moja neprosvećena malenkost, nedovoljno zaražena evrofanatizmom i regionalnim duhom saradnje i bratstva, ne može da shvati ovakvu tvrdnju u udžbeniku za šesti razred. Ukoliko ste pomislili da je to sve, varate se.
Nakon toga sam proširio svoja saznanja naučivši da je „ Stefan Nemanja osvojio Kosovo i krajeve severne Albanije“ [5]. Naravno, pisac udžbenika je mogao reći – krajeve današnje Albanije. Ništa od toga. Ponadah se, u trenutku, da je u pitanju slučajan previd. Postoji još jedan slučajan previd, koji doduše, verovatno nije autorova greška, ali pokazuje stanje duha ljudi koji su učestvovali u pripremi ovog udžbenika za štampu. U odeljku „Istorija i legenda“, srpski junaci Toplica Milan i Kosančić Ivan su, sasvim slučajno, zamenili imena, te se navodi „ …njima je predanje pridodalo izmišljene, neistorijske likove kao što su Jugovići i pobratimi Miloša Obilića, Ivan Toplica i Milan Kosančić“. Kao neko ko je odrastao na kosovskom zavetu i srpskim epskim pesmama, ne mogu da razumem ovakav previd (da ne govorimo o sigurnosti sa kojom autor tvrdi da su likovi izmišljeni).
Nakon svega ovoga, bio sam ubeđen da čitam delo iz albanske istoriografije. Nažalost prevario sam se. Ponadam se da će se autor ispraviti u odeljku o osmanlijskim osvajanjima, međutim: „Posle Maričke i Kosovske bitke, Turci su sve više ugrožavali albanske oblasti“[6]. Nakon toga govori o junaštvu Đorđa Kastriota Skenderbega i nijednom rečju ne napominje da je Skenderbeg poreklom bio Srbin, niti dolazak Albanaca na Balkan nakon sloma arapske Sicilije.