Serdar Scepan Radojevic
Domaćin
- Poruka
- 3.617
SREBRENICA Ključni svedok haških prevara
6 Region | Uredništvo | mart 13, 2010 at 17:37
Piše Dragomir AnđelkovićREGION – Srebrenica
Iako mnogo većih razmera, po svojoj suštini „Afera Srebrenica“ nalik je „Aferi Drajfus“. Na sreću, i ona je sada dobila svog Zolu – Žerminala Čivikova, čoveka koji je, kao što je francuski pisac ranije razotkrio uloge pukovnika Anrija i majora Esterhazija, ubedljivo dokazao neosnovanost svedočanstva Dražena Erdemovića
„Gde počinje tajna, tu se završava pravosuđe“
Edmun Berk
Noću, između 31. avgusta i 1. septembra 1939. godine, Hitlerovi jurišnici, preobučeni u poljske uniforme, napali su jednu nemačku pograničnu radio stanicu. Berlin je čitavu stvar inscenirao kako bi dobio izgovor, pred sopstvenom i svetskom javnošću, za napad na Poljsku. Ta zemlja je optužena za „agresiju“ na Nemačku, i potom je protiv nje pokrenuta ofanziva velikih razmera (plan „Weiss“). Tako je otpočeo sukob koji je ubrzo prerastao u Drugi svetski rat. U proleće i leto 1995. godine zapadni mediji su usiljeno izveštavali o, navodnim, brojnim zločinima bosanskih Srba. Nizale su se srceparajuće vesti o „masakru na kapiji“ (Tuzla), „pokoljima u Srebrenici“, „masakru na Markalama“ (Sarajevo). Poslednji događaj desio se 28. avgusta, kada je na pomenutu pijacu, usmrtivši 37 ljudi, pala minobacačka granata. U okolnostima kada je zapadna javnost već bila naoštrena za rat, on je poslužio kao neposredni povod za agresiju protiv Republike Srpske. Već 30. avgusta započeta je operacija „Deliberate Force“, tj. masovni dvonedeljni vazduhoplovno-raketni NATO udari po srpskim snagama i važnim infrastrukturnim objektima.
Žerminal Čivikov, bugarski novinar i publicista, od 1975. godine živi u Hagu, odakle već duže vreme izveštava za Deutche Welle (Dojče vele) o zbivanjima u sudnicama tzv. Haškog tribunala
ISTORIJSKO OPRAVDAVANJE AGRESIJE
Iako je mozaik sastavljen od izmišljenih i preuveličanih elemenata bio dovoljan da se javno mnenje nahuška, mnogo ozbiljniji argumenti su potrebni za suočavanje sa istorijom. U pitanju je bio prvi rat koji je od osnivanja povela Severnoatlantska alijansa. Svesni toga, NATO propagandisti su prešli na realizaciju druge faze svog plana, čija suština je bila u prerastanju pukog kvantiteta izmišljenih zločina u morbidni „kvalitet“ jednog od njih. Cilj im je bio da za istoriju dokažu da su SAD i njeni saveznici rat započeli da bi sprečili genocid, a ne radi globalne hegemonije Vašingtona. Za tako nešto nisu bile dovoljne priče o desetinama ubijenih u Sarajevu tokom, kako se posle pokazalo, Srbima neosnovano pripisanog granatiranja Markala (po svemu sudeći, iz propagandnih razloga, iza te krvave diverzije stoje muslimanske snage).
U kontekstu priprema za napad na Republiku Srpsku, tzv. Haški tribunal je „zbog opsade i granatiranja Sarajeva“ još 16. jula 1995. godine podigao optužnicu protiv njenog predsednika, Radovana Karadžića, i komandanta njene armije, generala Ratka Mladića. No, optužba protiv njih je ubrzo dobila mnogo veću dimenziju. U januaru 1996. godine, na osnovu „dokaza“ dostupnih američkoj administraciji, državni sekretar za ljudska prava SAD, Džon Šatuk, „potvrdio“ je da oko Srebrenice postoje masovne grobnice u kojima je sahranjeno, navodno, više hiljada masakriranih muslimana. Ubrzo posle toga, državni i vojni lideri Republike Srpske optuženi su pred Međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju „za zločin genocida, zločin protiv čovečnosti, i kršenje zakona o običajima ratovanja“.
Tužilaštvo je težište optužbe stavilo na ono što je prikazano kao ubistvo preko 8000 muslimanskih muškaraca, i, potom, okarakterisano kao „lokalni genocid“ u Srebrenici. Ključni svedok za utvrđivanje onoga što u tzv. Haškom tribunalu važi za „nepobitnu istinu koja je van svake razumne sumnje“, bio je bosanski Hrvat – koji se kao plaćenik borio u sastavu jedne profesionalne multietničke jedinice vojske Republike Srpske. Radi se o Draženu Erdemoviću. Uz njegovu pomoć, tužilaštvo je isfabrikovalo ono što je trebalo da postane „nepobitna istina“. Na isti način je postupilo i francusko pravosuđe 1894. godine, u vezi sa čuvenom „Aferom Drajfus“. Tada su, u cilju politički motivisanog brzopoteznog „utvrđivanja“ istine, uloge slične Erdemovićevoj imali pukovnik Anri, major Pati de Klam, general Gonz. Njihovom „zaslugom“ kapetanu Alfredu Drajfusu je pripisano ono što je, kako se kasnije pokazalo, učinio major Esterhazi. Znatan deo javnosti, zapanjen time kako je vođen sudski postupak i neubedljivošću dokaza protiv optuženog, odmah se zatalasao. No, trebalo je da prođe nekoliko godina dok se nije pojavilo argumentovano pismo („Optužujem“) znamenitog pisca Emila Zole, u kojem je u potpunosti razobličio ono što je u istoriju ušlo kao „Afera Drajfus“.
BUGARSKI ZOLA I BOSANSKI PLAĆENIK
Iako mnogo većih razmera, po svojoj suštini, „Afera Srebrenica“ je nalik „Aferi Drajfus“. Na sreću, i ona je sada dobila svog Zolu – čoveka koji je, kao što je francuski pisac ranije razotkrio uloge pukovnika Anrija i majora Esterhazija, ubedljivo dokazao neosnovanost svedočanstva Dražena Erdemovića, odnosno inkvizicioni i istorijsko-falsifikatorski karakter Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. U pitanju je Žerminal Čivikov, bugarski novinar i publicista, koji od 1975. godine živi u Hagu, odakle već duže vreme izveštava za Deutche Welle o zbivanjima u sudnicama tzv. Haškog tribunala. Na osnovu saznanja koja je tako stekao, 2006. godine objavio je knjigu o procesu Slobodanu Miloševiću („Der Milosevic – Prozess“), a 2009. godine studiju posvećenu Srebrenici („Srebrenica. Der Kronzeuge“). Ta knjiga je zahvaljujući izdavačkoj kući Albatros plus (Beograd), pod naslovom „Srebrenica. Krunski svedok“, iste godine objavljena i na srpskom jeziku.
Za Erdemovića se Čivikov zainteresovao dok je slušao kako ga unakrsno ispituje Slobodan Milošević. Već tada je uočio brojne protivrečnosti i nedoslednosti u iskazu tog, za čitavu srebreničku konstrukciju, ključnog svedoka. Kada se bugarsko-holandski novinar podrobnije pozabavio „likom i delom“ Dražena Erdemovića, uvideo je da neutemeljenost njegovog svedočanstva, kao i zloupotreba istog od strane tzv. Haškog tribunala, ima groteskne razmere. A ni u jednom trenutku ne smemo da zaboravimo da se njegov iskaz „uzima kao najvažniji direkti dokaz za sam događaj koji se karakteriše kao genocid nad bosanskim muslimanima“ (str. 43).
Spomenuti bosanski Hrvat rođen je u Tuzli 1971. godine. Očito, kao čovek bez izraženijih nacionalnih i verskih osećanja, odnosno političkih ubeđenja, pokretan ličnim motivima, tokom rata je nekoliko puta promenio stranu. Borio se u redovima snaga pod kontrolom Sarajeva, u okviru bosansko-hrvatske armije, i, konačno, kao pripadnik 10. diverzantskog odreda vojske Republike Srpske. Kako je ustvrdio, kao borac te jedinice, sa još sedmoro vojnika, u okolini Srebrenice učestvovao je u streljanju oko 1.200 zarobljenika, pri čemu je lično ubio između 70 i 100 ljudi. Navodno, bilo je predviđeno da likvidiraju još 500 muslimana, ali pošto su se Erdemović i njegovi saborci, umorni od prethodnog napornog „rada“, tome usprotivili, dalje streljanje je, kako ključni svedok kaže, nastavila neka druga (anonimna) jedinica.
6 Region | Uredništvo | mart 13, 2010 at 17:37
Piše Dragomir AnđelkovićREGION – Srebrenica
Iako mnogo većih razmera, po svojoj suštini „Afera Srebrenica“ nalik je „Aferi Drajfus“. Na sreću, i ona je sada dobila svog Zolu – Žerminala Čivikova, čoveka koji je, kao što je francuski pisac ranije razotkrio uloge pukovnika Anrija i majora Esterhazija, ubedljivo dokazao neosnovanost svedočanstva Dražena Erdemovića
„Gde počinje tajna, tu se završava pravosuđe“
Edmun Berk
Noću, između 31. avgusta i 1. septembra 1939. godine, Hitlerovi jurišnici, preobučeni u poljske uniforme, napali su jednu nemačku pograničnu radio stanicu. Berlin je čitavu stvar inscenirao kako bi dobio izgovor, pred sopstvenom i svetskom javnošću, za napad na Poljsku. Ta zemlja je optužena za „agresiju“ na Nemačku, i potom je protiv nje pokrenuta ofanziva velikih razmera (plan „Weiss“). Tako je otpočeo sukob koji je ubrzo prerastao u Drugi svetski rat. U proleće i leto 1995. godine zapadni mediji su usiljeno izveštavali o, navodnim, brojnim zločinima bosanskih Srba. Nizale su se srceparajuće vesti o „masakru na kapiji“ (Tuzla), „pokoljima u Srebrenici“, „masakru na Markalama“ (Sarajevo). Poslednji događaj desio se 28. avgusta, kada je na pomenutu pijacu, usmrtivši 37 ljudi, pala minobacačka granata. U okolnostima kada je zapadna javnost već bila naoštrena za rat, on je poslužio kao neposredni povod za agresiju protiv Republike Srpske. Već 30. avgusta započeta je operacija „Deliberate Force“, tj. masovni dvonedeljni vazduhoplovno-raketni NATO udari po srpskim snagama i važnim infrastrukturnim objektima.
Žerminal Čivikov, bugarski novinar i publicista, od 1975. godine živi u Hagu, odakle već duže vreme izveštava za Deutche Welle (Dojče vele) o zbivanjima u sudnicama tzv. Haškog tribunala
ISTORIJSKO OPRAVDAVANJE AGRESIJE
Iako je mozaik sastavljen od izmišljenih i preuveličanih elemenata bio dovoljan da se javno mnenje nahuška, mnogo ozbiljniji argumenti su potrebni za suočavanje sa istorijom. U pitanju je bio prvi rat koji je od osnivanja povela Severnoatlantska alijansa. Svesni toga, NATO propagandisti su prešli na realizaciju druge faze svog plana, čija suština je bila u prerastanju pukog kvantiteta izmišljenih zločina u morbidni „kvalitet“ jednog od njih. Cilj im je bio da za istoriju dokažu da su SAD i njeni saveznici rat započeli da bi sprečili genocid, a ne radi globalne hegemonije Vašingtona. Za tako nešto nisu bile dovoljne priče o desetinama ubijenih u Sarajevu tokom, kako se posle pokazalo, Srbima neosnovano pripisanog granatiranja Markala (po svemu sudeći, iz propagandnih razloga, iza te krvave diverzije stoje muslimanske snage).
U kontekstu priprema za napad na Republiku Srpsku, tzv. Haški tribunal je „zbog opsade i granatiranja Sarajeva“ još 16. jula 1995. godine podigao optužnicu protiv njenog predsednika, Radovana Karadžića, i komandanta njene armije, generala Ratka Mladića. No, optužba protiv njih je ubrzo dobila mnogo veću dimenziju. U januaru 1996. godine, na osnovu „dokaza“ dostupnih američkoj administraciji, državni sekretar za ljudska prava SAD, Džon Šatuk, „potvrdio“ je da oko Srebrenice postoje masovne grobnice u kojima je sahranjeno, navodno, više hiljada masakriranih muslimana. Ubrzo posle toga, državni i vojni lideri Republike Srpske optuženi su pred Međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju „za zločin genocida, zločin protiv čovečnosti, i kršenje zakona o običajima ratovanja“.
Tužilaštvo je težište optužbe stavilo na ono što je prikazano kao ubistvo preko 8000 muslimanskih muškaraca, i, potom, okarakterisano kao „lokalni genocid“ u Srebrenici. Ključni svedok za utvrđivanje onoga što u tzv. Haškom tribunalu važi za „nepobitnu istinu koja je van svake razumne sumnje“, bio je bosanski Hrvat – koji se kao plaćenik borio u sastavu jedne profesionalne multietničke jedinice vojske Republike Srpske. Radi se o Draženu Erdemoviću. Uz njegovu pomoć, tužilaštvo je isfabrikovalo ono što je trebalo da postane „nepobitna istina“. Na isti način je postupilo i francusko pravosuđe 1894. godine, u vezi sa čuvenom „Aferom Drajfus“. Tada su, u cilju politički motivisanog brzopoteznog „utvrđivanja“ istine, uloge slične Erdemovićevoj imali pukovnik Anri, major Pati de Klam, general Gonz. Njihovom „zaslugom“ kapetanu Alfredu Drajfusu je pripisano ono što je, kako se kasnije pokazalo, učinio major Esterhazi. Znatan deo javnosti, zapanjen time kako je vođen sudski postupak i neubedljivošću dokaza protiv optuženog, odmah se zatalasao. No, trebalo je da prođe nekoliko godina dok se nije pojavilo argumentovano pismo („Optužujem“) znamenitog pisca Emila Zole, u kojem je u potpunosti razobličio ono što je u istoriju ušlo kao „Afera Drajfus“.
BUGARSKI ZOLA I BOSANSKI PLAĆENIK
Iako mnogo većih razmera, po svojoj suštini, „Afera Srebrenica“ je nalik „Aferi Drajfus“. Na sreću, i ona je sada dobila svog Zolu – čoveka koji je, kao što je francuski pisac ranije razotkrio uloge pukovnika Anrija i majora Esterhazija, ubedljivo dokazao neosnovanost svedočanstva Dražena Erdemovića, odnosno inkvizicioni i istorijsko-falsifikatorski karakter Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. U pitanju je Žerminal Čivikov, bugarski novinar i publicista, koji od 1975. godine živi u Hagu, odakle već duže vreme izveštava za Deutche Welle o zbivanjima u sudnicama tzv. Haškog tribunala. Na osnovu saznanja koja je tako stekao, 2006. godine objavio je knjigu o procesu Slobodanu Miloševiću („Der Milosevic – Prozess“), a 2009. godine studiju posvećenu Srebrenici („Srebrenica. Der Kronzeuge“). Ta knjiga je zahvaljujući izdavačkoj kući Albatros plus (Beograd), pod naslovom „Srebrenica. Krunski svedok“, iste godine objavljena i na srpskom jeziku.
Za Erdemovića se Čivikov zainteresovao dok je slušao kako ga unakrsno ispituje Slobodan Milošević. Već tada je uočio brojne protivrečnosti i nedoslednosti u iskazu tog, za čitavu srebreničku konstrukciju, ključnog svedoka. Kada se bugarsko-holandski novinar podrobnije pozabavio „likom i delom“ Dražena Erdemovića, uvideo je da neutemeljenost njegovog svedočanstva, kao i zloupotreba istog od strane tzv. Haškog tribunala, ima groteskne razmere. A ni u jednom trenutku ne smemo da zaboravimo da se njegov iskaz „uzima kao najvažniji direkti dokaz za sam događaj koji se karakteriše kao genocid nad bosanskim muslimanima“ (str. 43).
Spomenuti bosanski Hrvat rođen je u Tuzli 1971. godine. Očito, kao čovek bez izraženijih nacionalnih i verskih osećanja, odnosno političkih ubeđenja, pokretan ličnim motivima, tokom rata je nekoliko puta promenio stranu. Borio se u redovima snaga pod kontrolom Sarajeva, u okviru bosansko-hrvatske armije, i, konačno, kao pripadnik 10. diverzantskog odreda vojske Republike Srpske. Kako je ustvrdio, kao borac te jedinice, sa još sedmoro vojnika, u okolini Srebrenice učestvovao je u streljanju oko 1.200 zarobljenika, pri čemu je lično ubio između 70 i 100 ljudi. Navodno, bilo je predviđeno da likvidiraju još 500 muslimana, ali pošto su se Erdemović i njegovi saborci, umorni od prethodnog napornog „rada“, tome usprotivili, dalje streljanje je, kako ključni svedok kaže, nastavila neka druga (anonimna) jedinica.