Smatram sebe inertnom i učaurenom osobom, ali mi život vazda priređuje situacije u kojima se nalazim prvi put.
Čini mi se da mogu da sedim godinama u jednoj prostoriji, a da će mi se stvari ipak događati.
Doduše, pre neki dan sam i pored dobre volje propustio priliku da obiđem muzej voštanih figura u Jagodini. Samo me je zid muzeja delio od prostorije u kojoj sam pijuckao špricer i zobao prasence posle srnećeg gulaša, ali su me fotografije tih figura koje mi je na mobilnom telefonu pokazao drugar s kojim sam se zajednički borio protivu praseta odgovorile od avanture. Zaključio sam da čak ni Cobe ne liči na sebe, a da Divac liči na Krstića visokog 2,5 metra, pa sam posetu muzeju odložio za sledeću priliku i koncentrisao se na zadatak pred sobom.
Ali zato u subotu idem na
, pa verujem da će to biti jedno lepo iskustvo.
A evo, nedavno sam kupio i nekakvu motorčinu pod stare dane. Nema više vespe, roze košulje, rajfa u kosi i eviana i nesa u silikonskoj dolini. Saće samo da me gleda Ušće i pivo u onom belom kiosku. Prso sam skroz.
A da ne pričam šta sam sve iskusio po prvi put, samo kad se vratim još malo u prošlost. Ćuti, ne pitaj.
Samo treba dovoljno dugo biti u nečemu, u ovom slučaju u životu - i nešto će se desiti.
Ali ipak nemam neke preterane želje. Ne bih mogao da kažem da postoji nešto što jednostavno ne smem da propustim.
I da, kuglao sam, jedini put, čini mi se tamo krajem osamdesetih - početkom devedesetih u Austriji. I ja sam imao upalu mišića za koje nisam ni znao da postoje. Bele butinice su me otkidale.
A bio sam u fulu, u top formi, utegnut ko čaša. Tuga brate.