Dragan_srbcg
Ističe se
- Poruka
- 2.641
SREBRENICA KAO METAFORA
Emil VLAJKI
Agresija na Jugoslaviju, i posebno na srpski narod, nije započela 1999
godine i nije bila prvenstveno fizičkog, vec duhovnog karaktera. 1999. je
tek jedna od materijalizacija duhovne agresije koja je otpočela deset godina
unatrag.
U današnje doba američke mondijalizacije i hipokrizijskog isticanja
«prava čovjeka», pravila igre ovakve hipokrizije određuju da duhovna
agresija uvijek prethodi fizičkoj. Srbi su, dakle morali biti demonizirani
prije nego što se nastojalo da budu uništeni fizički. U taktičkom pogledu, a
pošto su glavni svjetski mediji bili u rukama agresora, bilo je lako, u toku
permanentne agresije na našu zemlju, izmisliti i difuzirati niz neistina o
srpskom narodu: «logori smrti», «logori za silovanje», itd. Ali agresor je
znao da su te (uglavnom) laži bile kratkotrajne prirode koje ce se lako
razotkriti i koje ce svjetsko mnijenje lako zaboraviti. Pošto je uništavanje
Jugoslavije i Srbije zamišljeno kao dugorocno, trebalo je pronaci neku
zlokobnu metaforu kojom ce se za sve vijeke vjekova okarakterizirati srpsku
naciju kao zločinačku, genocidnu, i koja ce opravdati sve moguce daljnje
rušilačke akcije protiv tog naroda.
U tom je smislu, prvo pokušano sa sarajevskim masakrima. Ali, to je bilo
traljavo izvedeno. Neki zapadni mediji su se oteli kontroli i
dekulpabilizirali Srbe, a postojali su i tajni izvještaji sa terena pisani
od strane «mirovnjaki» i upucivani Ujedinjenim nacijama, gdje je bilo jasno
naznačeno da srpske krivice u tim masakrima najvjerovatnije nije ni bilo.
Onda su američki centri za psihološko ratovanje isplanirali Srebrenicu.
Plan je bio kompleksan i dugoročan. Trebalo je to područje proglasiti
«zašticenom zonom», diči medijsku buku oko nemogucih uslova života u tom
gradu, dozvoliti Srbima osvajanje ostalih «zašticenih zona», koncentrirati
više hiljada muslimanskih boraca u tom «demilitariziranom» području i,
konačno, uvjeriti rukovodstvo u Sarajevu da Srebrenicu, bez borbe, treba
predati Srbima.
Računica američkih «psi-ratnika» bila je jednostavna. Srbi ce se
vjerovatno osvetiti jednom dijelu Oričevih bandi koje su bile napravile
pravi pokolj Srba u mjestima oko Srebrenice, jedan dio Muslimanskih boraca
ce izginuti u proboju, jedan ce dio biti zarobljen i zatvoren, jedan dio
Muslimana ce se povuci prije predaje, a dio Muslimana iz Srebrenice je vec
bio mrtav, tko zna na kojim bojištima. Pritom treba reci, da postoji
prilična vjerovatost da su neke srpske jedinice i/ili pojedinci počinili
odredjene zločine nad zarobljenim Muslimanima (muškarcima). Sve u svemu,
skoro je izvjesno da masakra, pogotovo onog u obimu koji mu se pripisuje
(6-12 000) nije bilo, ali su zato bile stvorene sve medijske prtpostavke za
socijalnu konstrukciju srebreničke tragedije. U tom kontekstu, faktički
masakr, ustvari, nije ni bio potreban.
Američka opercija duhovnog masakra nad Srbima je uspjela van očekivanja.
Srbi su prihvatili «trojanskog konja» (ili «danajski dar»), neoprezno
(nemedijski) se ponijeli nakon ulaska u Srebrenicu i dozvolili su zapadnoj
propagandnoj mašineriji da se razmaše.
Mada su dokazi za navodni masakr bili i ostali traljavi, propagandni
ratno-politički kompleks SAD-a je učinio svoje. Srebrenica je postala jedan
od najvecih mitova dvadesetog stoljeca. Srbi su bili optuženi za
najstravičniji masakr počinjen u Evropi nakon Hitlerovih vremena. Sve
zločinačke akcije, laži i agresije izvedene protiv srpskog naroda od strane
«medjunarodne zajednic» su time počele dobivati legitimitet. Srebrenica,
neprekidno-periodično nametana od strane medija, je postala halouinski
«fakat». Ušla je u anale medjunarodnih institucija, u video igre, u školske
udžbenike, u pisane antologije o svjetskim genocidima, počele su se osnivati
asocijacije za zaštitu i političko-pravnu rehabilitaciju «srebreničkih
žrtava», financirani su, u tom pogledu, programi i spomenici od strane
medjunarodnih institucija, a Haški tribunal vec deceniju zasniva svoje
navodno «moralno» postojanje na srebreničkoj tragediji. Mit Srebrenice je
proradio u toj mjeri, da su ljudi na Zapadu dobili Pavlovljeve uslovne
reflekse: čim im se kaže riječ 'Srbi', oni odmah pomisle na Srebrenicu, i
obratno.
Tragično za srpski narod je bilo i to, što je politička ekipa asistirana
dijelom srpskih intelektualaca i vecim dijelom medija, koja je nakon
«Oktobarske revolucije» 2000-te godine došla na vlast, bila uglavnom plačena
i uzdržavana od strane Amerikanaca (vidjeti zaključke u autorovoj knjizi
'Demonizacija Srba'). Kao takova, ona je aktivno širila američku propagandu
o navodnim srpskim zločinima u vlastitoj zemlji nastojeci da u svakom
pogledu dokrajči Jugoslaviju i Srbiju. Izmišljale su se hladnjače i masovne
grobnice prepune ne-srpskih lješeva, a zapadni film ('The cry from grave') o
tzv. «srebreničkom masakru» -u kom se, uzgred rečeno, ništa takvog nije
moglo vidjeti- nametan je srpskim gledaocima maltene svakodnevno.
Kulminacija plačeničkog antipatriotizma bila je gangstersko hapšenje
Miloševica i njegovo izručivanje Haškom tribunalu, kao i hapšenje i
izručivanje velikog broja srpskih patriota istoj američkoj instituciji. Nije
beznačajno ni to, što je jedna službena srpska delegacija nedavno
prisustvovala otkrivanju spomenika o srebreničkim žrtvama. Jedan zanimljiv
«detalj»: nitko na tom otkrivanju spomenika, nažalost ni sama srpska
delegacija, nije ni riječ zucnuo o preko hiljadu pobijenih Srba u Srebrenici
i oko nje; samo su Muslimani označeni kao žrtve.
U ovoj točki dolazimo do ključnog paradoksa. Obilježavatnje godišnjice
zločinačke AMER-NATO agresije na Jugoslaviju i Srbiju, a precutno
priznavanje mita o srebreničkom masakru nad Muslimanima, kao i odvajanje tih
dviju stvari, je teška protivrječnost. Oni koji to, nadajmo se nesvjesno,
rade, ne razumiju značenje Srebrenice kao jedne od vec priznatih svjetskih
metafora. Ta metafora, u svijesti stotina milijuna ljudi širom planete,
aktualizira i pravi «istinitim» skoro sve: srpske «logore smrti i za
silovanje», sarajevske masakre «počinjene od strane Srba» kao i «genocid
Srba nad albanskim stanovništvom» na Kosmetu. U isti mah, srebrenička
metafora, mada ne legalizira, daje solidnu legitimizaciju i samoj AMER-NATO
intervenciji iz 1999. godine, a pruža i opravdanje svim ostalim
«humanitarnim ingerencijama i vojnim intervencijama» u svijetu Ne može jedan
narod govoriti kako je neka vojna intervencija protiv njega bila neosnovana
i zločinačka, a istovremeno, precutno, priznavati, da je on sam vršio i
izvršio nečuvene zločine! Još jednom, da li stvarno može netko biti toliko
nesvjestan ili glup pa ne povezati, ili ne želiti povezati te dvije stvari.
Oni koji to rade, bez obzira na njihove najbolje namjere, prave
neprocjenjivu štetu srpskom narodu, a u izvjesnom smislu su čak i lošija
varijanta od plačeničke srpske političke ekipe koja je posljednjih godina za
svoju prljavu antipatriotsku rabotu imala novac kao opravdanje.
Zaključak koji se neminovno mora izvesti iz prethodno rečenog je
slijedeci. Prva, najhitnija i najsvetija dužnost istinskih srpskih
intelektualaca i njihovih foruma je demistifikacija srebreničkog mita,
konačno otkrivanje istine ma kakva god ona bila. Sve dok taj mit bude
postojao, i sve dok oni budu šutili, ništa drugo, sveto, nece i nemože
postojati, pošto ta zlokobna fikcija prlja sve napore i svaku projekciju
ljudske buducnosti za srpski narod. I neka se ti intelektualci sutra ne
iznenade kada, izmedju ostalog, taj isti mit bude (po)služio vec uveliko
organiziranim separatistima kao ključno opravdanje i kao inspiracija za niz
novih sitnijih «Srebrenica», što bi trebalo da u bliskoj buducnosti iskomada
i sadašnju krajnje labilnu srpsko-crnogorsku (kon)federaciju, tako da ni od
same Srbije ni slovo S više ne ostane na geografskoj karti svijeta.
Emil Vlajki
Emil VLAJKI
Agresija na Jugoslaviju, i posebno na srpski narod, nije započela 1999
godine i nije bila prvenstveno fizičkog, vec duhovnog karaktera. 1999. je
tek jedna od materijalizacija duhovne agresije koja je otpočela deset godina
unatrag.
U današnje doba američke mondijalizacije i hipokrizijskog isticanja
«prava čovjeka», pravila igre ovakve hipokrizije određuju da duhovna
agresija uvijek prethodi fizičkoj. Srbi su, dakle morali biti demonizirani
prije nego što se nastojalo da budu uništeni fizički. U taktičkom pogledu, a
pošto su glavni svjetski mediji bili u rukama agresora, bilo je lako, u toku
permanentne agresije na našu zemlju, izmisliti i difuzirati niz neistina o
srpskom narodu: «logori smrti», «logori za silovanje», itd. Ali agresor je
znao da su te (uglavnom) laži bile kratkotrajne prirode koje ce se lako
razotkriti i koje ce svjetsko mnijenje lako zaboraviti. Pošto je uništavanje
Jugoslavije i Srbije zamišljeno kao dugorocno, trebalo je pronaci neku
zlokobnu metaforu kojom ce se za sve vijeke vjekova okarakterizirati srpsku
naciju kao zločinačku, genocidnu, i koja ce opravdati sve moguce daljnje
rušilačke akcije protiv tog naroda.
U tom je smislu, prvo pokušano sa sarajevskim masakrima. Ali, to je bilo
traljavo izvedeno. Neki zapadni mediji su se oteli kontroli i
dekulpabilizirali Srbe, a postojali su i tajni izvještaji sa terena pisani
od strane «mirovnjaki» i upucivani Ujedinjenim nacijama, gdje je bilo jasno
naznačeno da srpske krivice u tim masakrima najvjerovatnije nije ni bilo.
Onda su američki centri za psihološko ratovanje isplanirali Srebrenicu.
Plan je bio kompleksan i dugoročan. Trebalo je to područje proglasiti
«zašticenom zonom», diči medijsku buku oko nemogucih uslova života u tom
gradu, dozvoliti Srbima osvajanje ostalih «zašticenih zona», koncentrirati
više hiljada muslimanskih boraca u tom «demilitariziranom» području i,
konačno, uvjeriti rukovodstvo u Sarajevu da Srebrenicu, bez borbe, treba
predati Srbima.
Računica američkih «psi-ratnika» bila je jednostavna. Srbi ce se
vjerovatno osvetiti jednom dijelu Oričevih bandi koje su bile napravile
pravi pokolj Srba u mjestima oko Srebrenice, jedan dio Muslimanskih boraca
ce izginuti u proboju, jedan ce dio biti zarobljen i zatvoren, jedan dio
Muslimana ce se povuci prije predaje, a dio Muslimana iz Srebrenice je vec
bio mrtav, tko zna na kojim bojištima. Pritom treba reci, da postoji
prilična vjerovatost da su neke srpske jedinice i/ili pojedinci počinili
odredjene zločine nad zarobljenim Muslimanima (muškarcima). Sve u svemu,
skoro je izvjesno da masakra, pogotovo onog u obimu koji mu se pripisuje
(6-12 000) nije bilo, ali su zato bile stvorene sve medijske prtpostavke za
socijalnu konstrukciju srebreničke tragedije. U tom kontekstu, faktički
masakr, ustvari, nije ni bio potreban.
Američka opercija duhovnog masakra nad Srbima je uspjela van očekivanja.
Srbi su prihvatili «trojanskog konja» (ili «danajski dar»), neoprezno
(nemedijski) se ponijeli nakon ulaska u Srebrenicu i dozvolili su zapadnoj
propagandnoj mašineriji da se razmaše.
Mada su dokazi za navodni masakr bili i ostali traljavi, propagandni
ratno-politički kompleks SAD-a je učinio svoje. Srebrenica je postala jedan
od najvecih mitova dvadesetog stoljeca. Srbi su bili optuženi za
najstravičniji masakr počinjen u Evropi nakon Hitlerovih vremena. Sve
zločinačke akcije, laži i agresije izvedene protiv srpskog naroda od strane
«medjunarodne zajednic» su time počele dobivati legitimitet. Srebrenica,
neprekidno-periodično nametana od strane medija, je postala halouinski
«fakat». Ušla je u anale medjunarodnih institucija, u video igre, u školske
udžbenike, u pisane antologije o svjetskim genocidima, počele su se osnivati
asocijacije za zaštitu i političko-pravnu rehabilitaciju «srebreničkih
žrtava», financirani su, u tom pogledu, programi i spomenici od strane
medjunarodnih institucija, a Haški tribunal vec deceniju zasniva svoje
navodno «moralno» postojanje na srebreničkoj tragediji. Mit Srebrenice je
proradio u toj mjeri, da su ljudi na Zapadu dobili Pavlovljeve uslovne
reflekse: čim im se kaže riječ 'Srbi', oni odmah pomisle na Srebrenicu, i
obratno.
Tragično za srpski narod je bilo i to, što je politička ekipa asistirana
dijelom srpskih intelektualaca i vecim dijelom medija, koja je nakon
«Oktobarske revolucije» 2000-te godine došla na vlast, bila uglavnom plačena
i uzdržavana od strane Amerikanaca (vidjeti zaključke u autorovoj knjizi
'Demonizacija Srba'). Kao takova, ona je aktivno širila američku propagandu
o navodnim srpskim zločinima u vlastitoj zemlji nastojeci da u svakom
pogledu dokrajči Jugoslaviju i Srbiju. Izmišljale su se hladnjače i masovne
grobnice prepune ne-srpskih lješeva, a zapadni film ('The cry from grave') o
tzv. «srebreničkom masakru» -u kom se, uzgred rečeno, ništa takvog nije
moglo vidjeti- nametan je srpskim gledaocima maltene svakodnevno.
Kulminacija plačeničkog antipatriotizma bila je gangstersko hapšenje
Miloševica i njegovo izručivanje Haškom tribunalu, kao i hapšenje i
izručivanje velikog broja srpskih patriota istoj američkoj instituciji. Nije
beznačajno ni to, što je jedna službena srpska delegacija nedavno
prisustvovala otkrivanju spomenika o srebreničkim žrtvama. Jedan zanimljiv
«detalj»: nitko na tom otkrivanju spomenika, nažalost ni sama srpska
delegacija, nije ni riječ zucnuo o preko hiljadu pobijenih Srba u Srebrenici
i oko nje; samo su Muslimani označeni kao žrtve.
U ovoj točki dolazimo do ključnog paradoksa. Obilježavatnje godišnjice
zločinačke AMER-NATO agresije na Jugoslaviju i Srbiju, a precutno
priznavanje mita o srebreničkom masakru nad Muslimanima, kao i odvajanje tih
dviju stvari, je teška protivrječnost. Oni koji to, nadajmo se nesvjesno,
rade, ne razumiju značenje Srebrenice kao jedne od vec priznatih svjetskih
metafora. Ta metafora, u svijesti stotina milijuna ljudi širom planete,
aktualizira i pravi «istinitim» skoro sve: srpske «logore smrti i za
silovanje», sarajevske masakre «počinjene od strane Srba» kao i «genocid
Srba nad albanskim stanovništvom» na Kosmetu. U isti mah, srebrenička
metafora, mada ne legalizira, daje solidnu legitimizaciju i samoj AMER-NATO
intervenciji iz 1999. godine, a pruža i opravdanje svim ostalim
«humanitarnim ingerencijama i vojnim intervencijama» u svijetu Ne može jedan
narod govoriti kako je neka vojna intervencija protiv njega bila neosnovana
i zločinačka, a istovremeno, precutno, priznavati, da je on sam vršio i
izvršio nečuvene zločine! Još jednom, da li stvarno može netko biti toliko
nesvjestan ili glup pa ne povezati, ili ne želiti povezati te dvije stvari.
Oni koji to rade, bez obzira na njihove najbolje namjere, prave
neprocjenjivu štetu srpskom narodu, a u izvjesnom smislu su čak i lošija
varijanta od plačeničke srpske političke ekipe koja je posljednjih godina za
svoju prljavu antipatriotsku rabotu imala novac kao opravdanje.
Zaključak koji se neminovno mora izvesti iz prethodno rečenog je
slijedeci. Prva, najhitnija i najsvetija dužnost istinskih srpskih
intelektualaca i njihovih foruma je demistifikacija srebreničkog mita,
konačno otkrivanje istine ma kakva god ona bila. Sve dok taj mit bude
postojao, i sve dok oni budu šutili, ništa drugo, sveto, nece i nemože
postojati, pošto ta zlokobna fikcija prlja sve napore i svaku projekciju
ljudske buducnosti za srpski narod. I neka se ti intelektualci sutra ne
iznenade kada, izmedju ostalog, taj isti mit bude (po)služio vec uveliko
organiziranim separatistima kao ključno opravdanje i kao inspiracija za niz
novih sitnijih «Srebrenica», što bi trebalo da u bliskoj buducnosti iskomada
i sadašnju krajnje labilnu srpsko-crnogorsku (kon)federaciju, tako da ni od
same Srbije ni slovo S više ne ostane na geografskoj karti svijeta.
Emil Vlajki
