Koča
Elita
- Poruka
- 15.249
Rehabilitacija: Unuci skidaju ljagu
E. V. N. | 07. februar 2011. 21:22 |
U Vojvodini zahteve za odbranu časti podnose potomci četnika, ali i partizana. Novosadski Viši sud rehabilitovao 99 ljudi, još toliko ih ”čeka” pravdu
PROŠLE nedelje, tačnije 28. januara, Viši sud u Novom Sadu rehabilitovao je Dušana Gojkovića iz sela Gornja Trepča, člana predratne Narodne radikalne stranke, i dedu po ocu bivšeg gradonačelnika Novog Sada Maje Gojković.
- Naravno da je, kao radikal, deda bio za kralja i otadžbinu. Učestvovao je u operaciji spasavanja 500 američkih pilota. Seljaci su ih krili po kućama i prebacivali iz jednog sela u drugo. Kada je, posle rata, zabranjen rad drugim strankama, 1945. godine, deda je osuđen na 15 godina zatvora i oduzimanje građanskih prava - kaže za ”Novosti” Maja Gojković, član predsedništva Ujedinjenih regiona Srbije.
U presudi je pisalo da je osuđen kao pristalica pokreta Draže Mihailovića i zato što je pomagao u sakrivanju žena iz svog sela, supruga progonjenih antikomunista i političkih osuđenika.
Dušan Gojković je odslužio 10 godina u kaznioni u Nišu. Tamo je upoznao još jednog političkog zatvorenika - Radmila Novakovića.
- Moj otac Mita, kada je završio fakultet, kao neko sa žigom da je sin državnog neprijatelja, nije mogao da gradi pravničku karijeru u svom kraju i preselio se u Novi Sad. Iz istih razloga u Novom Sadu se obreo i Oliver, sin Radmila Novakovića. Otac i Oliver su se slučajno upoznali i toliko zbližili, da su se na kraju okumili - kaže Maja Gojković.
Ona je, čak, otkrila potresnu prepisku između svog dede i njegovog zatvorskog prijatelja Radmila, u kojoj se obojica čude toj igri sudbine koja je na kraju, ne samo spojila njihove sinove, već i dovela do kumstva!
Dušan je davno umro u svom selu Gornja Trepča, a njegova Maja je, sledeći tradiciju, pošla dedinim stopama i ušla u politiku. Posle svega, kako kaže, porodica je presrećna jer je pravda zadovoljena.
Osim zahteva za rehabilitaciju Dušana Gojkovića, novosadski Viši sud primio je za poslednjih pet godina 183 zahteva i rehabilitovao 99 ljudi. Među njima je najpoznatiji Toma Maksimović, komesar za izbeglice u Nedićevoj vladi, sa čijeg je imena skinuta ljaga 2009.
Posleratna komunistička vlast proglasila ga je narodnim neprijateljem, oduzevši mu sva građanska prava, a Vojni sud ga je osudio na četiri godine zatvora. Nepravda je ispravljena zahvaljujući upornosti Milovana Vujovića, penzionisanog profesora iz Novog Sada, odlučnog da vaskrsne istinu o čoveku koji je zbrinuo više od četiri miliona izbeglica i preseljenika iz raznih okupacionih zona tokom Drugog svetskog rata.
Prema rečima portparola i sudije Višeg suda u Novom Sadu Svetlane Tomić-Jokić, do sada su odbijena samo tri zahteva. Među njima, krajem jula 2008. godine, i zahtev Lazara Dragina (81) sa Floride. Sud je našao ”da ne postoji ni indicija, a ni dokazi da su odluke čija se ništavost traži, bile političke ili ideološki motivisane”.
Ali je zato satisfakciju dobila porodica Turk iz Bačke Palanke, koja je više od pet decenija čekala da se sa imena Franca Turka skine etiketa ”politički osuđenik”, koju je nosio do smrti 1997. Njegovi potomci, sin Viktor i kćerka Jožefa, ne kriju da im je žao što otac nije doživeo taj trenutak.
Franc je kao aktivno vojno lice, potporučnik JNA u Požarevcu, uhapšen 19. februara 1951. godine, na svoj 24. rođendan, samo nekoliko dana posle venčanja sa suprugom Slavkom. Odveden je pod sumnjom da je pristalica Informbiroa. Pred kolegama je navodno govorio da Jugoslavija ne može protiv SSSR, jer je velika sila i da Amerika pomaže FNRJ samo da bi je pridobila za rat protiv Sovjetskog Saveza.
Posle nepuna dva meseca provedena u pritvoru, izveden je pred Vojni sud u Beogradu, koji ga je proglasio krivim. Dobio je šest godina zatvora i gubitak građanskih prava dve godine. Odveden je na Goli otok, pa u zatvor ”Sveti Grgur”, a onda u Bileću. Amnestiran je dve i po godine kasnije.
O poniženjima i životu po izlasku iz zatvora, Franc nije govorio. Deca su o očevim strahotama saznala tek nekoliko godina pred njegovu smrt, kada im je pokazao svoje pedantne beleške, a mnogo toga i ispričao. Svaki put bi završio u pritvoru kada bi Tito dolazio u Vojnu ustanovu Karađorđevo. A posete su bile česte...
Morao je da pohađa večernju školu i radi najteže fizičke poslove da prehrani porodicu. Supruga Slavka je, pošto su ga odveli na Goli otok, ne želeći da se razvede, otišla u Ameriku, gde je rođena. Kada je Franc amnestiran i ona se vratila.
Među stradalima, pa rehabilitovanima, nalazi se i porodica Dujin iz Novog Bečeja, čiji se salaš u obližnjem selu Kumane izuzetno dopao posleratnoj vlasti. Nameravali su da ga pretvore u zadružnu ekonomiju. Vlasniku Joci Dujinu je u zamenu ponuđen drugi, ali se on usprotivio. Ubrzo su, sada pokojni, Joca Dujin, njegov sin Živojin i snaha Milena izvedeni pred sud i osuđeni iz političkih razloga. Oduzeta su im građanska prava i konfiskovana imovina. Ostali su i bez salaša.
Teodor Dujin, sin Živojina i Milene, odluku Okružnog suda u Novom Sadu o njihovoj rehabilitaciji posle gotovo šest decenija, doživeo je kao moralnu satisfakciju:
- Još se živo sećam svega što je prethodilo hapšenju roditelja i dede. Proglašeni su krivim zato što nisu ispunili obaveze u pšenici te 1949. godine.
Porodica Dujin je živela u Novom Bečeju, tadašnjem, Vološinovu, i imali su kuću, salaš i 90 katastarskih jutara zemlje u Kumanu. Bavili su se poljoprivredom, a na osnovu zaduženja bili su obavezni da državi isporuče tržišni višak pšenice od 12.354 kilograma. Dali su oko četiri hiljade kilograma manje, i prema presudi Sreskog suda u Zrenjaninu iz 1949. godine, oštetili žitni fond i državnu privredu. Zbog privredne sabotaže, Joca Dujin i njegova snaha Milena kažnjeni su uslovnim zatvorskim kaznama na godinu, odnosno godinu i po dana zatvora, a sporednom kaznom, konfiskovana im je celokupna imovina u korist države FNRJ. Porodica je iseljena iz kuće i salaša, a zemlja je preneta u Fond opštenarodne imovine.
- Sećam se dobro tog dana, kada su dedu i mene predstavnici vlasti zaustavili na putu prema salašu i predložili mu da im ustupi svoj salaš za drugi, prethodno oduzet nekom čoveku - priča Teodor. - Zemlja koju su mu nudili bila je gora i nije je prihvatio. Već na jesen smo isterani, a salaš je oduzet. Baka i deda su otišli kod kćerke, moja majka kod brata, a tata Živojin je već bio u zatvoru.
Salaš porodice Dujin i danas postoji i jedan je od retkih koji nije srušen.
NOVČANE NADOKNADE ZA OŠTEĆENE
DO sada jedini Zakon o rehabilitaciji, iz vremena Koštuničine vlade, nije podrazumevao jednu bitnu stavku - nadoknadu za sve oštećene. Te greške trebalo bi da ispravi novi zakon, čija je radna verzija gotova i uskoro će se naći pred srpskom vladom, a ubrzo i pred parlamentom. Po ovom zakonu, rehabilitovani će imati pravo na poseban penzijski staž, mesečnu naknadu (poseban dodatak) u iznosu polovine prosečne plate u Srbiji, zdravstvenu zaštitu i zdravstveno osiguranje, pravo na povraćaj konfiskovane imovine, tj. pravo na obeštećenje, kao i pravo na naknadu za materijalnu i nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova. Zahtevi će se po stupanju zakona na snagu predavati posebnoj komisiji za obeštećenje, koja će tek biti formirana. Rehabilitovanima će se, takođe, priznati vreme provedeno u zatvoru kao poseban penzijski staž u dvostrukom trajanju.
BROJKE
* Podneto 2.800 zahteva za rehabilitaciju
* Dosad rešeno 80 odsto slučajeva
* Od 1945. do 1987. osuđeno 118.000 ljudi
* Pronađeno 190 tajnih grobnica
E. V. N. | 07. februar 2011. 21:22 |
U Vojvodini zahteve za odbranu časti podnose potomci četnika, ali i partizana. Novosadski Viši sud rehabilitovao 99 ljudi, još toliko ih ”čeka” pravdu
PROŠLE nedelje, tačnije 28. januara, Viši sud u Novom Sadu rehabilitovao je Dušana Gojkovića iz sela Gornja Trepča, člana predratne Narodne radikalne stranke, i dedu po ocu bivšeg gradonačelnika Novog Sada Maje Gojković.
- Naravno da je, kao radikal, deda bio za kralja i otadžbinu. Učestvovao je u operaciji spasavanja 500 američkih pilota. Seljaci su ih krili po kućama i prebacivali iz jednog sela u drugo. Kada je, posle rata, zabranjen rad drugim strankama, 1945. godine, deda je osuđen na 15 godina zatvora i oduzimanje građanskih prava - kaže za ”Novosti” Maja Gojković, član predsedništva Ujedinjenih regiona Srbije.
U presudi je pisalo da je osuđen kao pristalica pokreta Draže Mihailovića i zato što je pomagao u sakrivanju žena iz svog sela, supruga progonjenih antikomunista i političkih osuđenika.
Dušan Gojković je odslužio 10 godina u kaznioni u Nišu. Tamo je upoznao još jednog političkog zatvorenika - Radmila Novakovića.
- Moj otac Mita, kada je završio fakultet, kao neko sa žigom da je sin državnog neprijatelja, nije mogao da gradi pravničku karijeru u svom kraju i preselio se u Novi Sad. Iz istih razloga u Novom Sadu se obreo i Oliver, sin Radmila Novakovića. Otac i Oliver su se slučajno upoznali i toliko zbližili, da su se na kraju okumili - kaže Maja Gojković.
Ona je, čak, otkrila potresnu prepisku između svog dede i njegovog zatvorskog prijatelja Radmila, u kojoj se obojica čude toj igri sudbine koja je na kraju, ne samo spojila njihove sinove, već i dovela do kumstva!
Dušan je davno umro u svom selu Gornja Trepča, a njegova Maja je, sledeći tradiciju, pošla dedinim stopama i ušla u politiku. Posle svega, kako kaže, porodica je presrećna jer je pravda zadovoljena.
Osim zahteva za rehabilitaciju Dušana Gojkovića, novosadski Viši sud primio je za poslednjih pet godina 183 zahteva i rehabilitovao 99 ljudi. Među njima je najpoznatiji Toma Maksimović, komesar za izbeglice u Nedićevoj vladi, sa čijeg je imena skinuta ljaga 2009.
Posleratna komunistička vlast proglasila ga je narodnim neprijateljem, oduzevši mu sva građanska prava, a Vojni sud ga je osudio na četiri godine zatvora. Nepravda je ispravljena zahvaljujući upornosti Milovana Vujovića, penzionisanog profesora iz Novog Sada, odlučnog da vaskrsne istinu o čoveku koji je zbrinuo više od četiri miliona izbeglica i preseljenika iz raznih okupacionih zona tokom Drugog svetskog rata.
Prema rečima portparola i sudije Višeg suda u Novom Sadu Svetlane Tomić-Jokić, do sada su odbijena samo tri zahteva. Među njima, krajem jula 2008. godine, i zahtev Lazara Dragina (81) sa Floride. Sud je našao ”da ne postoji ni indicija, a ni dokazi da su odluke čija se ništavost traži, bile političke ili ideološki motivisane”.
Ali je zato satisfakciju dobila porodica Turk iz Bačke Palanke, koja je više od pet decenija čekala da se sa imena Franca Turka skine etiketa ”politički osuđenik”, koju je nosio do smrti 1997. Njegovi potomci, sin Viktor i kćerka Jožefa, ne kriju da im je žao što otac nije doživeo taj trenutak.
Franc je kao aktivno vojno lice, potporučnik JNA u Požarevcu, uhapšen 19. februara 1951. godine, na svoj 24. rođendan, samo nekoliko dana posle venčanja sa suprugom Slavkom. Odveden je pod sumnjom da je pristalica Informbiroa. Pred kolegama je navodno govorio da Jugoslavija ne može protiv SSSR, jer je velika sila i da Amerika pomaže FNRJ samo da bi je pridobila za rat protiv Sovjetskog Saveza.
Posle nepuna dva meseca provedena u pritvoru, izveden je pred Vojni sud u Beogradu, koji ga je proglasio krivim. Dobio je šest godina zatvora i gubitak građanskih prava dve godine. Odveden je na Goli otok, pa u zatvor ”Sveti Grgur”, a onda u Bileću. Amnestiran je dve i po godine kasnije.
O poniženjima i životu po izlasku iz zatvora, Franc nije govorio. Deca su o očevim strahotama saznala tek nekoliko godina pred njegovu smrt, kada im je pokazao svoje pedantne beleške, a mnogo toga i ispričao. Svaki put bi završio u pritvoru kada bi Tito dolazio u Vojnu ustanovu Karađorđevo. A posete su bile česte...
Morao je da pohađa večernju školu i radi najteže fizičke poslove da prehrani porodicu. Supruga Slavka je, pošto su ga odveli na Goli otok, ne želeći da se razvede, otišla u Ameriku, gde je rođena. Kada je Franc amnestiran i ona se vratila.
Među stradalima, pa rehabilitovanima, nalazi se i porodica Dujin iz Novog Bečeja, čiji se salaš u obližnjem selu Kumane izuzetno dopao posleratnoj vlasti. Nameravali su da ga pretvore u zadružnu ekonomiju. Vlasniku Joci Dujinu je u zamenu ponuđen drugi, ali se on usprotivio. Ubrzo su, sada pokojni, Joca Dujin, njegov sin Živojin i snaha Milena izvedeni pred sud i osuđeni iz političkih razloga. Oduzeta su im građanska prava i konfiskovana imovina. Ostali su i bez salaša.
Teodor Dujin, sin Živojina i Milene, odluku Okružnog suda u Novom Sadu o njihovoj rehabilitaciji posle gotovo šest decenija, doživeo je kao moralnu satisfakciju:
- Još se živo sećam svega što je prethodilo hapšenju roditelja i dede. Proglašeni su krivim zato što nisu ispunili obaveze u pšenici te 1949. godine.
Porodica Dujin je živela u Novom Bečeju, tadašnjem, Vološinovu, i imali su kuću, salaš i 90 katastarskih jutara zemlje u Kumanu. Bavili su se poljoprivredom, a na osnovu zaduženja bili su obavezni da državi isporuče tržišni višak pšenice od 12.354 kilograma. Dali su oko četiri hiljade kilograma manje, i prema presudi Sreskog suda u Zrenjaninu iz 1949. godine, oštetili žitni fond i državnu privredu. Zbog privredne sabotaže, Joca Dujin i njegova snaha Milena kažnjeni su uslovnim zatvorskim kaznama na godinu, odnosno godinu i po dana zatvora, a sporednom kaznom, konfiskovana im je celokupna imovina u korist države FNRJ. Porodica je iseljena iz kuće i salaša, a zemlja je preneta u Fond opštenarodne imovine.
- Sećam se dobro tog dana, kada su dedu i mene predstavnici vlasti zaustavili na putu prema salašu i predložili mu da im ustupi svoj salaš za drugi, prethodno oduzet nekom čoveku - priča Teodor. - Zemlja koju su mu nudili bila je gora i nije je prihvatio. Već na jesen smo isterani, a salaš je oduzet. Baka i deda su otišli kod kćerke, moja majka kod brata, a tata Živojin je već bio u zatvoru.
Salaš porodice Dujin i danas postoji i jedan je od retkih koji nije srušen.
NOVČANE NADOKNADE ZA OŠTEĆENE
DO sada jedini Zakon o rehabilitaciji, iz vremena Koštuničine vlade, nije podrazumevao jednu bitnu stavku - nadoknadu za sve oštećene. Te greške trebalo bi da ispravi novi zakon, čija je radna verzija gotova i uskoro će se naći pred srpskom vladom, a ubrzo i pred parlamentom. Po ovom zakonu, rehabilitovani će imati pravo na poseban penzijski staž, mesečnu naknadu (poseban dodatak) u iznosu polovine prosečne plate u Srbiji, zdravstvenu zaštitu i zdravstveno osiguranje, pravo na povraćaj konfiskovane imovine, tj. pravo na obeštećenje, kao i pravo na naknadu za materijalnu i nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova. Zahtevi će se po stupanju zakona na snagu predavati posebnoj komisiji za obeštećenje, koja će tek biti formirana. Rehabilitovanima će se, takođe, priznati vreme provedeno u zatvoru kao poseban penzijski staž u dvostrukom trajanju.
BROJKE
* Podneto 2.800 zahteva za rehabilitaciju
* Dosad rešeno 80 odsto slučajeva
* Od 1945. do 1987. osuđeno 118.000 ljudi
* Pronađeno 190 tajnih grobnica