Koča
Elita
- Poruka
- 15.249
KOMUNISTIČKI REŽIM STRELJAO 22 LJUDI IZ SELA BELI POTOK, KOD BEOGRADA, U OKTOBRU 1944. GODINE
STRADALI I ČARAPIĆI
SELO Beli Potok, čuveno po junačkom ustaniku Vasi Čarapiću, 1944. godine je postalo srpsko stratiše od srpske ruke. O zločinima komunističkog režima svedoči upravo Vasa Čarapić, direktan potomak i imenjak slavnog vojskovođe.
Milovan Radosavljević, Vasin deda po majci, samo je jedan od 22 ljudi iz ovog sela podno Avale, koje su partizanske vlasti u miru streljale i sa velikim brojem drugih leševa zakopale u blizini Jajinaca.
- Ne znam tačno mesto gde su sahranjeni, ali je to jedna padina koja gleda ka Resniku. Na nju su dovoženi puni kamioni s leševima. Ako se tu grobnice istraže, sigurno će ih naći. Vladika Atanasije je jednom prilikom na tom mestu držao pomen za stradale - kaže za „Novosti“ Vasa Čarapić.
Streljanje se odigralo 31. oktobra 1944. godine. Partizani su tada ubili 17 ljudi iz Belog Potoka, a još pet ih je streljano pojedinačano. Milovan Radosavljević, bogati zemljoradnik, kao i mnogi drugi, likvidiran je bez presude.
- Milovan je ubijen nevin i sud nam je to konačno i potvrdio. Podneli smo i zahtev za rehabilitaciju, ali nam sada traže njegovu umrlicu koju je nemoguće pronaći, jer su se posle zločina komunisti trudili da izbrišu sve podatke o svojim žrtvama. Jedino što imamo je potvrda voždovačke opštine iz 1946. godine u kojoj jasno stoji da je moj deda likvidiran - objašnjava Čarapić.
Tačan broj stradalih podno Avale je teško utvrditi, jer su zauvek ućutkani i oni koji su želeli da saznaju šta se dogodilo sa njihovim rođacima i prijateljima.
- Kada bi neko došao da se raspituje za stradale, komunistička vlast bi odgovarala „oni su na radu, nisu u selu“. Likvidirani su i mnogi partizani, rođaci ubijenih, jer su želeli da isteraju istinu na videlo.
Među ubijenima je bio i 18-godišnji Miodrag Ristić, koji se na spisku na odstrel našao samo zato što se u vreme racije šetao po centru sela. Ubijena je i jedna žena, Stana Tomić, a razlog je lična osveta.
- Najgore od svega je što su ta ubistva nameštali naši ljudi, iz Belog Potoka. Streljani su svi ugledni meštani, a „otkucavali“ su oni koji su pre rata bili u zapećku. Tako su dočekali svojih pet minuta i razgrabili imovinu koja je konfiskovana - ističe Vasa Čarapić.
Slučaj Milana Klisića, sveštenika iz Belog Potoka, posebna je priča. Čoveka, koji je sprečio nemačko streljanje 100 Srba, posle rata su ubili partizani.
- U našem selu su tada pronašli jednog mrtvog Nemca. Okupator je u centru Belog Potoka organizovao suđenje i izveo 100 Srba na streljanje. Ipak, otac Milan je izašao pred Nemce i glavnom šefu garantovao da niko od njih nije učestvovao u ubistvu. Ljudi su pušteni, a posle rata partizani su upali u njegovu kuću u ubili ga. Zvanično su namestili da se sam ubio i da su ga pronašli sa pištoljem u ruci, što, naravno, nije istina - otkriva Čarapić.
Radomir Čarapić, praunuk ubijenog Milana Radosavljevića, kaže da su mnogi ljudi iz sela pred kraj rata odlazili u partizane, jer su imali dojave da će ih posle rata streljati.
- Najgore od svega je što o rehabilitaciji ubijenih danas uglavnom odlučuju deca komunista, koja su se školovala i napredovala zahvaljujući tome što su njihovi očevi krali, ubijali i otimali imovinu - poručuje Radomir Čarapić. (A. PALIĆ)
SPISAK UBIJENIH
U JAJINCIMA su oktobra 1944. godine streljani meštani Belog Potoka: Živko Bogdanović, Milovan Radosavljević, Milivoje Petrović, Miodrag Ristić, Milivoje Stevanović, Dragan Stevanović (poljoprivrednici), Živko Vićentijević, Milisav Đorđević, Ilija Živković, Đura Turista, Đoka Divac (kafedžije), Ranko Petrović, Dragan Milovanović (železničari), Miodrag Obradović (delovođa), Velja Gavrilović (trgovac), Milovan Živanović (mesar), Stana Tomić (domaćica). Pojedinačno su streljani: Bora Vićentijević (zemljoradnik), Ceka Ilić (kafedžija), Milan Klisić (sveštenik), Radomir Čarapić (služba) i Boža Marković (hotelijer).
* * * * *
REAGOVANJA I POLEMIKE
BORISAV JOVIĆ, BIVŠI PREDSEDNIK PREDSEDNIŠTVA SFRJ
PREVAZIĐENA TEMA
PRIRODNO je da svaki čovek ima svoje grobno mesto i to ne može niko da ospori. Ali, bojim se da se polemika na ovu temu sada ne pretvori u novu žestoku političku konfrontaciju u zemlji. Jednostavno, ne živimo u vremenu u kojem su nam sporovi po tom pitanju potrebni i smatram da je ta tema prevaziđena.
Bila je revolucija, revolucionarne vlasti su radile svašta i mnoge stvari gledajući iz ove perspektive nisu ni razumljive ni prihvatljive. Samo akteri iz tog vremena znaju zašto su nešto radili. Bio bih srećniji da se pitanje tajnih grobnica rešava na mirniji način, argumentovano, bez prevelikih spekulacija sa brojkama.
TOMA FILA, ADVOKAT
DRUGO POLUVREME
SVAKI čovek, bez obzira na to da li je zločinac ili ne, ima pravo na dostojanstveno grobno mesto. Mene, međutim, brine, da li prisustvujemo drugom poluvremenu partizansko-četničke utakmice.
U prvom poluvremenu, partizani nisu ni vodili ljubav, nisu ni jeli ni pili, samo su puške nosili... A četnici su bili bradati, masni gibaničari sa okrvavljenim nožem u ustima...
Ne bi bilo dobro da narednih pedeset godina glorifikujemo ove druge, a anatemišemo prve. A Srbi često ne umeju da naprave nikakvu ravnotežu, kod nas su sve amplitude velike.
DUŠAN MIHAJLOVIĆ, BIVŠI MINISTAR POLICIJE
DOSTA JE ZLOČINA
PREMALO puta smo u modernom dobu bili spremni da se suočimo, kao narod, sa sopstvenim greškama. Prelazili smo preko katastrofalnih političkih odluka koje su nas koštale ugleda države i života građana, bežali od toga da se suočimo sa zločinima koje je neko činio u naše ime, brzo zaboravljali čak i na zločine nad nama samima.
Sve dok se stvarno ne suočimo sa svojom prošlošću i iz nje ne izvučemo pouke, dotle smo u opasnosti da nam se iste greške ponavljaju kroz istoriju. Zato je ova akcija „Novosti“ dragocena i lekovita.
RADOŠ BAJIĆ, AUTOR SERIJE „SELO GORI, A BABA SE ČEŠLJA“
VESNICI NOVE ISTORIJE
VIŠE od pola veka smo, počev od čitanke, pa preko ideološki kontrolisanih obrazovnih programa, učili jednu istoriju. Sticajem globalnih međunarodnih okolnosti, takvu istoriju su nam nametali pobednici.
I ne samo što smo tu istoriju i te takozvane pobede slušali, već smo ih i revnosno ponavljali, tumačili, glumili, recitovali, pevali...
Istovremeno, mnogi od nas, duboko u sebi bili smo zgranuti i iskreno potreseni saznanjima o žrtvama tih pobednika. O žrtvama koje se ne mogu i ne smeju ideološki razdvajati.
Istina se jednom mora reći. Ne može se beskonačno odlagati, prikrivati, zatrpavati, šminkati i maskirati. Časno je i dostojanstveno, da makar u nagoveštaju, progovorimo o žrtvama i da im odamo dužno poštovanje koje zaslužuje svaki čovek.
Kao čovek koji je potomak dedova koji su često bili prinuđeni da šapuću kad govore, i kao čovek koji se bavi nečim što se katkad zove umetnost, pozdravljam odluku „Novosti“ da budu vesnici jednog novog perioda srpske istorije u kom će se i o tragičnim događajima govoriti javno.
Sve ovo sam rekao i kao praunuk Obrena Bajića, koji je poginuo 1915. godine braneći Beograd i kao unuk Mirka Bajića, koji je 1949. godine, ni kriv ni dužan proveo šest meseci u komunističkom istražnom zatvoru, samo zato što je u kukuruzištu video svog komšiju koji se još dvoumio između Tita i Staljina, a nije ga prijavio...
STRADALI I ČARAPIĆI
SELO Beli Potok, čuveno po junačkom ustaniku Vasi Čarapiću, 1944. godine je postalo srpsko stratiše od srpske ruke. O zločinima komunističkog režima svedoči upravo Vasa Čarapić, direktan potomak i imenjak slavnog vojskovođe.
Milovan Radosavljević, Vasin deda po majci, samo je jedan od 22 ljudi iz ovog sela podno Avale, koje su partizanske vlasti u miru streljale i sa velikim brojem drugih leševa zakopale u blizini Jajinaca.
- Ne znam tačno mesto gde su sahranjeni, ali je to jedna padina koja gleda ka Resniku. Na nju su dovoženi puni kamioni s leševima. Ako se tu grobnice istraže, sigurno će ih naći. Vladika Atanasije je jednom prilikom na tom mestu držao pomen za stradale - kaže za „Novosti“ Vasa Čarapić.
Streljanje se odigralo 31. oktobra 1944. godine. Partizani su tada ubili 17 ljudi iz Belog Potoka, a još pet ih je streljano pojedinačano. Milovan Radosavljević, bogati zemljoradnik, kao i mnogi drugi, likvidiran je bez presude.
- Milovan je ubijen nevin i sud nam je to konačno i potvrdio. Podneli smo i zahtev za rehabilitaciju, ali nam sada traže njegovu umrlicu koju je nemoguće pronaći, jer su se posle zločina komunisti trudili da izbrišu sve podatke o svojim žrtvama. Jedino što imamo je potvrda voždovačke opštine iz 1946. godine u kojoj jasno stoji da je moj deda likvidiran - objašnjava Čarapić.
Tačan broj stradalih podno Avale je teško utvrditi, jer su zauvek ućutkani i oni koji su želeli da saznaju šta se dogodilo sa njihovim rođacima i prijateljima.
- Kada bi neko došao da se raspituje za stradale, komunistička vlast bi odgovarala „oni su na radu, nisu u selu“. Likvidirani su i mnogi partizani, rođaci ubijenih, jer su želeli da isteraju istinu na videlo.
Među ubijenima je bio i 18-godišnji Miodrag Ristić, koji se na spisku na odstrel našao samo zato što se u vreme racije šetao po centru sela. Ubijena je i jedna žena, Stana Tomić, a razlog je lična osveta.
- Najgore od svega je što su ta ubistva nameštali naši ljudi, iz Belog Potoka. Streljani su svi ugledni meštani, a „otkucavali“ su oni koji su pre rata bili u zapećku. Tako su dočekali svojih pet minuta i razgrabili imovinu koja je konfiskovana - ističe Vasa Čarapić.
Slučaj Milana Klisića, sveštenika iz Belog Potoka, posebna je priča. Čoveka, koji je sprečio nemačko streljanje 100 Srba, posle rata su ubili partizani.
- U našem selu su tada pronašli jednog mrtvog Nemca. Okupator je u centru Belog Potoka organizovao suđenje i izveo 100 Srba na streljanje. Ipak, otac Milan je izašao pred Nemce i glavnom šefu garantovao da niko od njih nije učestvovao u ubistvu. Ljudi su pušteni, a posle rata partizani su upali u njegovu kuću u ubili ga. Zvanično su namestili da se sam ubio i da su ga pronašli sa pištoljem u ruci, što, naravno, nije istina - otkriva Čarapić.
Radomir Čarapić, praunuk ubijenog Milana Radosavljevića, kaže da su mnogi ljudi iz sela pred kraj rata odlazili u partizane, jer su imali dojave da će ih posle rata streljati.
- Najgore od svega je što o rehabilitaciji ubijenih danas uglavnom odlučuju deca komunista, koja su se školovala i napredovala zahvaljujući tome što su njihovi očevi krali, ubijali i otimali imovinu - poručuje Radomir Čarapić. (A. PALIĆ)
SPISAK UBIJENIH
U JAJINCIMA su oktobra 1944. godine streljani meštani Belog Potoka: Živko Bogdanović, Milovan Radosavljević, Milivoje Petrović, Miodrag Ristić, Milivoje Stevanović, Dragan Stevanović (poljoprivrednici), Živko Vićentijević, Milisav Đorđević, Ilija Živković, Đura Turista, Đoka Divac (kafedžije), Ranko Petrović, Dragan Milovanović (železničari), Miodrag Obradović (delovođa), Velja Gavrilović (trgovac), Milovan Živanović (mesar), Stana Tomić (domaćica). Pojedinačno su streljani: Bora Vićentijević (zemljoradnik), Ceka Ilić (kafedžija), Milan Klisić (sveštenik), Radomir Čarapić (služba) i Boža Marković (hotelijer).
* * * * *
REAGOVANJA I POLEMIKE
BORISAV JOVIĆ, BIVŠI PREDSEDNIK PREDSEDNIŠTVA SFRJ
PREVAZIĐENA TEMA
PRIRODNO je da svaki čovek ima svoje grobno mesto i to ne može niko da ospori. Ali, bojim se da se polemika na ovu temu sada ne pretvori u novu žestoku političku konfrontaciju u zemlji. Jednostavno, ne živimo u vremenu u kojem su nam sporovi po tom pitanju potrebni i smatram da je ta tema prevaziđena.
Bila je revolucija, revolucionarne vlasti su radile svašta i mnoge stvari gledajući iz ove perspektive nisu ni razumljive ni prihvatljive. Samo akteri iz tog vremena znaju zašto su nešto radili. Bio bih srećniji da se pitanje tajnih grobnica rešava na mirniji način, argumentovano, bez prevelikih spekulacija sa brojkama.
TOMA FILA, ADVOKAT
DRUGO POLUVREME
SVAKI čovek, bez obzira na to da li je zločinac ili ne, ima pravo na dostojanstveno grobno mesto. Mene, međutim, brine, da li prisustvujemo drugom poluvremenu partizansko-četničke utakmice.
U prvom poluvremenu, partizani nisu ni vodili ljubav, nisu ni jeli ni pili, samo su puške nosili... A četnici su bili bradati, masni gibaničari sa okrvavljenim nožem u ustima...
Ne bi bilo dobro da narednih pedeset godina glorifikujemo ove druge, a anatemišemo prve. A Srbi često ne umeju da naprave nikakvu ravnotežu, kod nas su sve amplitude velike.
DUŠAN MIHAJLOVIĆ, BIVŠI MINISTAR POLICIJE
DOSTA JE ZLOČINA
PREMALO puta smo u modernom dobu bili spremni da se suočimo, kao narod, sa sopstvenim greškama. Prelazili smo preko katastrofalnih političkih odluka koje su nas koštale ugleda države i života građana, bežali od toga da se suočimo sa zločinima koje je neko činio u naše ime, brzo zaboravljali čak i na zločine nad nama samima.
Sve dok se stvarno ne suočimo sa svojom prošlošću i iz nje ne izvučemo pouke, dotle smo u opasnosti da nam se iste greške ponavljaju kroz istoriju. Zato je ova akcija „Novosti“ dragocena i lekovita.
RADOŠ BAJIĆ, AUTOR SERIJE „SELO GORI, A BABA SE ČEŠLJA“
VESNICI NOVE ISTORIJE
VIŠE od pola veka smo, počev od čitanke, pa preko ideološki kontrolisanih obrazovnih programa, učili jednu istoriju. Sticajem globalnih međunarodnih okolnosti, takvu istoriju su nam nametali pobednici.
I ne samo što smo tu istoriju i te takozvane pobede slušali, već smo ih i revnosno ponavljali, tumačili, glumili, recitovali, pevali...
Istovremeno, mnogi od nas, duboko u sebi bili smo zgranuti i iskreno potreseni saznanjima o žrtvama tih pobednika. O žrtvama koje se ne mogu i ne smeju ideološki razdvajati.
Istina se jednom mora reći. Ne može se beskonačno odlagati, prikrivati, zatrpavati, šminkati i maskirati. Časno je i dostojanstveno, da makar u nagoveštaju, progovorimo o žrtvama i da im odamo dužno poštovanje koje zaslužuje svaki čovek.
Kao čovek koji je potomak dedova koji su često bili prinuđeni da šapuću kad govore, i kao čovek koji se bavi nečim što se katkad zove umetnost, pozdravljam odluku „Novosti“ da budu vesnici jednog novog perioda srpske istorije u kom će se i o tragičnim događajima govoriti javno.
Sve ovo sam rekao i kao praunuk Obrena Bajića, koji je poginuo 1915. godine braneći Beograd i kao unuk Mirka Bajića, koji je 1949. godine, ni kriv ni dužan proveo šest meseci u komunističkom istražnom zatvoru, samo zato što je u kukuruzištu video svog komšiju koji se još dvoumio između Tita i Staljina, a nije ga prijavio...