Злодела власти после Другог светског рата

Ozna i Udba radile mimo zakona


BEOGRAD – Predsednik Državne komisije za otkrivanje tajnih grobnica
ubijenih u Srbiji od septembra 1944. godine Slobodan Marković izjavio je
da je cilj tog Vladinog tela da se pronađu i obeleže sve lokacije i
utvrdi tačan broj osoba koje su u tom periodu ubile partizanske formacije.

Marković je, na konferenciji za novinare, ukazao da porodice streljanih
imaju pravo da znaju pod kojim su okolnostima ubijeni i gde su
sahranjeni njihovi rođaci.

Obaveza je države da im to i omogući, kao i da prouči delovanje
tadašnjeg Odeljenja za zaštitu naroda (OZNA), rekao je Marković.

Kako je on ocenio, OZNA i od 1946. i njena naslednica, Uprava državne
bezbednosti (UDBA), punih su osam godina, sve do 1952, delovale bez
ikakvih ustavnih i zakonskih ovlašćenja.

Kao primer za to Marković je pomenuo navode iz enciklopedije BIGZ iz
1976. godine, u kojoj stoji da UDBA od sredine 1952. godine više nije
vojna formacija „i od tada svoje zadatke vrši u okviru Ustava i zakonima
utvrđenih ovlašćenja”.

Marković je upozorio da tema tajnih grobnica i sada stvara određene
podele u javnosti i da je zato formirana državna komisija, čiji cilj je
„da se jedna sporna teme iz naše prošlosti izuči”.

Taj zadatak, kako je naglasio, nije lak, ali će Komisija u svom radu
istrajavati da se sva pitanja kojima se bude bavila obrade na
profesionalan i objektivan način, koji će doprineti prevazilaženju
podela, a ne stvaranju novih.

Prema mišljenju Markovića, sastav Komisije, u kojoj su i istoričari koji
su se bavili tom temom, jemstvo je da će sva pitanja biti sagledana
svestrano, „bez ikakve ideološke i političke pristrasnosti”.

Komisija će uzeti u obzir širi kontekst i sve okolnosti koje su dovele
do masovnih streljanja u Srbiji 1944. godine, najavio je Marković.

Državni sekretar Ministarstva pravde Slobodan Homen rekao je da zadatak
Komisije nije da se bavi politikom i političkim događanjima iz Drugog
svetskog rata, već da se omogući da svako ima pravo na grobno mesto i da
ono bude obeleženo.

„Od suštinske je važnosti za pomirenje i budućnost našeg naroda da se
jednom javno i otvoreno progovori o svemu što se događalo za vreme
Drugog svetskog rata”, naglasio je Homen.

Na pitanje o otkrivanju mesta gde je sahranjen vođa četničkog pokreta
general Dragoljub Mihailović, Homen je odgovorio da je stav Komisije da
se u ekshumaciju njegovih posmrtnih ostataka krene tek kad se sa velikom
sigurnošću dobiju tačni podaci o tom mestu.

Za sada se proveravaju razna svedočenja, i dalje se javljaju se novi
svedoci, a proverava se i deo građe koja govori o uništavanju
dokumentacije o tom slučaju, rekao je Homen.

Prema njegovoj najavi, očekuju se i tajna dokumenta iz tog vremena i iz
nekih stranih arhiva, pre svega britanskih i nemačkih.

Kada se dobiju sve informacije, javnost će biti obaveštena onog trenutka
kada sa velikom izvesnošću sve bude spremno za počak ekshumacije, rekao
je Homen.

Konferenciji za novinare prisustvovali su i predstavnici slovenačke
komisije za tajne grobnice, koji su govorili o iskustvima i teškoćama sa
kojima su se susretali tokom skoro 20 godina rada.

Oni su u tom periodu otkrili oko 600 grobnica, ali su podnete samo dve
krivične prijave protiv osumnjičenih za te zločine.

Jednu od njih istražni sudija je odbio, dok je drugu prihvatio tek ove
godine, posle dve godine razmatranja, i sad traje ta jedina istraga.

http://www.politika.rs/rubrike/vesti-dana/Ozna-i-Udba-radile-mimo-zakona.lt.html
 
Pogledajte ovo...Joskina konstatacija na pricu Jovana Marica, potpredsednika NS o velikim zlodelima KPJ, streljanju, surovim obracunavanjima sa politickim neistomisljenicima, Golom otoku, danas opste poznatoj tezi da je Titov rezim medju 10 najagresivnijih diktatorskih rezima u 20. veku, koji je odneo izmedju 50 i 100 hiljada nevinih zrtava je:

Neprijatelji ove zemlje, koliko ih je bilo, malo ih je streljano....

http://www.b92.net/video/video.php?nav_category=902&nav_id=394510

I zanimljiva posalica Marica...dvojica se dovikuju s brda na brdo...jedan se dere komunisti, drugi fasisti, a odjekuje isti, isti...
 
Poslednja izmena od moderatora:
TRIBINA STRADANjE CRKVE I NARODA OD KOMUNISTA U KŠ

U Kruševcu, gradu pod Bagdalom, održana je 26. novembra tribina sa temom Stradanje Crkve i naroda od komunista. U organizaciji Srpskog sabora Dveri sala kruševačkog pozorišta je bila puna naroda koji je iščekivao da se čuje deo istine. Pored voditelja Petra Miladinovića ispred Srpskog sabora Dveri, na tribini su govorili Dragić Ilić, sveštenik pri hramu Svetog Đorđa iz Kruševca i dr. Zoran Jerotijević, profesor prava iz Trstenika.
Na tom istom brdu Bagdala pre 65 godina su komunisti mučki ubili i tu zakopali nekoliko hiljada građana Kruševca i okolnih sela. U uvodnom delu je pročitano saopštenje od 29 streljanih građana među kojima i sveštenik Božidar Jovanović. Zatraženo je da se otvore arhive, objave spiskovi i broj ubijenih od komunista. Takođe da se otkopaju stratišta i da sveštenici izvrše opelo nad mrtvima.
Sveštenik Dragić Ilić je govorio o sveštenicima koje su komunisti pobili posleratnih dana u ,,oslobođenom“ Kruševcu. To su : jerej Ljubisav N. Đulaković, sveštenik Božidar Jovanović, jerej Jevrem Ješa Novaković, jerej Životije Popović, iguman Ignjatije, sveštenik Dušan Popović, jeomonah Sevastijan, jerej Rista Antonović, otac Mitrofan, jeromonh Ksenofont, sveštenik Božidar Dimitrijević i 18 bogoslova i studenata teološkog fakulteta. Pročitana je presuda o rehabilitovanju sveštenika Božidara Jovanovića sa datumom streljanja čime je potvrđeno da i danas postoje tačni podaci u arhivama sa imenima i datumima streljanih .
Prilikom izlaganja dr. Zoran Jerotijević se osvrnuo formiranje kaznenih komunističkih brigada , a zatim na streljanja duž Zapadne Morave. Tom prilikom je pomenuo i cifru od oko 20 000 stradalih u ovom delu Srbije. Pored ovih govorio je i o ubijenim na teritoriji cele Srbije, a posebno Beograda i na Bukulji. Istakao je i stradanje Mitropolije Crnogorsko –Primorske na ovoj planini od komunista. Naravno centralno mesto su zauzela stradanja u kruševačkom kraju u kome su komunisti ubili više Srba posle rata nego Nemci za vreme rata.
Pri kraju tribine postavljena su i pitanja na koja su učesnici dali odgovore u vezi rehabilitovanja i otvaranja tajnih arhiva. Po završenoj tribini okupljeni su po starom srpskom običaju popili za pokoj duše preminulih u pomenutim događajima. Uz očekivanja novih tribina posetioci su napustili kruševačko pozorište.

.......
 
Poslednja izmena:
lokalne komunjare se stalno, naravno neopravdano, pozivaju na narod koji pamti....naravno da narod pamti...a najupecatljive se pretoci u pesmu....uvek bilo u srpskom narodu...

u jeku rata, 1943. sledeca pesma je opevala sta su za narod predstavljali komunisti...

A Crna Gora im je i te kako zapamtila zlocine, kao sto je Pasje groblje, kada su komunisti, na Badnji dan 1942. pocinili svoj najcuveniji zlocin.

“Gusle moje ovamo te malo
Amo i ti tanano gudalo,
Da prevrnem, da malo zagudim
Da mi srce odane u grudi,
Da ispjevam pjesmu od istine
Od istine krvave druzine.
Nek gudalo priudari malo
Da o cudu vjerne slike budu,
Za buduca pokoljenja vruca,
Kad patismo protiv zla ratismo,
Kad na dusu navalise tmusu:
Partizani i crni zemani,
Stranci, Jude, da se mnogi cude:
Kako nekad po zemaljskom saru
Svjet se klanja djavoljem oltaru!
Protiv krsta zavjera je cvrsta,
Protiv vjere da pakao zdere,
Protiv braka otvorena raka,
Protiv zvona, kandila, ikona,
Partizani kletvom uspavani
Ostre noze! Ah, pomozi Boze!
Narod spasi! Gutaju talasi!
Strasne jeke krvave rijeke,
Osnovase sudove prijeke:
Ko sa njima nece, u smrt krece
Nema vece od ove nesrece.
Zar da Lovcen ne sija ko prije?!
Ko u Ostrog sveca rusit smije?!
Ko manastir Moracu da kvari?
Ko za krsnu slavu da ne mari?
Ko da srusi nasu zornu Boku?
Stari ponos, zenicu u oku?!
Ko da mrzi Sina Spasitelja,
I Svetoga Savu, ucitelja?!
Ko brak, ljubav, to otrovom truje?
Ko glas majke prezire da cuje?
Ko sa Koma plasi srpsku vilu?
Ko drzavu da omrzne milu?
Ko guslama zvucne strune kida,
Sto nam boli vjekovima kida,
Ko narodno srce nozem para?
Koji djavo pakao otvara
Crnoj Gori, cjelog Srpstva zori
Da je nama! Teska anatema
No izroda odnjela ga voda!
To je program Tita i bandita!
To je program Mosa i olosa!
Civut Miso iz tudjine doso,
Paklen Juda provuko se svuda,
Komunizam sije, pokrov sije,
Crnoj Gori oci da izbije.
S glave tuce i u jamu vuce,
Daje pare za svetinje stare,
I sa njime partizani kleti
Poludjele pogane aveti,
Sve po mraku traze petokraku,
Kolju, biju i krva bratsku piju!
Radi vlasti ne drze se casti,
Hoce tudje, od pljacke poludje,
Sire letke, te otrovne metke,
Selo krecu da ugase svecu
Da podivlja, da je propast zivlja!
Mladez vuku za ljubavne niti,
Strah me cvijeca nece biti,
Ni mirisat nece ko prije,
Strasan otrov u njemu se krije!
Smuta vije, vladaju dahije!
Brat za brata omcu oko vrata!
Mrak na oci, bratska krv se toci!
Opet Srbi na metu stadose:
Protiv Mosa slozno ustadose!
Sram vas bilo, Jude i izrodi!
Sta hocete? Ko vas tamo vodi?!
Zar u paklu sreca da se trazi,
Zar se narod, kad se kolje, snazi?!
Jos bez oci, kako da se kroci?
Bor se vije samo u visine,
A prasina pada u nizine.
Bjezi kugo neces ostat dugo!
Svak je pao ko je bracu klao!
Svak se kaje ko vjeru izdaje!
Rdja pada, ne moze da vlada!”
 
Tema o zlocinima komunista nad Srbima u Crnoj Gori je zatvorena s obrazlozenjem da vec ima takvih tema, da se otvaraju svaki dan itd....

Bitna je razlika da se ta tema odnosila na zlocine komunista u toku rata,. a ova je tema jasna i odnosi se na zlodela komunistickih vlasti u poslednjoj fazi rata i citav period njihove vladavine nakon toga...

Uglavnom nastavicu ovu temu onda onako kako je nisam zamislio, tj. pisacemo i o zlocinima komunista u toku rata....A narocito je bitna ova tema koja se tice CG, jer su tu komunisti pocinili svoja najveca zvertsva u toku rata....Najpoznatije, Pasje groblje, o cemu ce biti reci....

Neka onda pesma, gore postavljena, bude uvod u to....

A moderatorima bih samo odgovorio da se o ovome malo govori, daj Boze da se spominje svaki dan, jer to su ovi zlocinci kao i njihove zrtve zasluzili, utoliko sto su ti zlocini skrivani i zataskavani sve ove godine...
 
Poslednja izmena:
У последњој емисији утисак недеље код Оље Бећковић били су гости Бранка Прпа, Слободан Хомен и Срђа Цветковић. Емисија је била занимљива јер се говорило о злочинима партизана пред крај WW2.

http://b92.fm/player/7/51816/
Ovo što radi Prpa je primer komunističke relativizacije i opravdanja zločina.Druga dva sagovornika se nisu najbolje snašli.
 
Zločini komunista nad Srbima u Crnoj Gori

Prva žrtva komunističkog terora je bio arhimandrit Nikodim Janjušević, nastojatelj manastira Župe kod Nikšića. On je bio ubijen 29. juna 1941. godine.
Na događaje u Jugoslaviji imao je veliki uticaj Staljinov govor održan u novembru 1941. godine, u kome naglašava da će se rat završiti za dvije nedjelje ili najkasnije za šest mjeseci; njemačka armija biće uništena. To je bio propagandni govor bez realističke procjene tadašnje situacije. Prema izjavi Vukmanovića-Tempa, kada su komunisti čuli Staljinov govor, shvatili su da je njihov zadatak "prvenstvena likvidacija pristalica kapitalizma prije završetka rata. Tako će biti lakše izgraditi socijalizam".
Staljinov govor je bio ključ dogmatskih marksističkih ideologa da otvore vrata klanica, počevši "drugom fazom" revolucije - "diktaturom proletarijata". Kao rezultat toga, Crna Gora i Hercegovina bile su okupane krvlju uglednih patriota, pobijenih "ne zato što su bili krivci, već zato što su bili ugledni i uticajni".
U Crnoj Gori i Hercegovini ekstremizmi druge faze bili su odvratni čak i nekim jugoslovenskim komunistima. Vlado Šegrt i Petar Drapšin bili su ukoreni od Vrhovnog partizanskog štaba zbog primjene užasnih kaznenih ekspedicija protivu naroda Hercegovine.
U Crnoj Gori i Hercegovini "druga faza" revolucije dostigla je zenit krajem 1941. i početkom 1942. Partizani su zadržali nazive svojih protivnika: "izdajnici", "kolaboracionisti" ili "članovi pete kolone". Bez obzira kako su pokušali da diskredituju svoje protivnike partizani su slijepo slijedili Lenjinov diktum da "komunistička diktatura ne znači ni manje ni više već punu neograničenu vlast bez granica, pravila ili propisa zakonskih".
Kasne 1941. i rane 1942. godine masovne likvidacije izvršavane su po komunističkim naređenjima kroz Crnu Goru i istočnu Hercegovinu. Prema izjavi Dedijera, njemu je Peko Dapčević rekao da su likvidiranja naređena od viših partizanskih štabova. "Istovremeno je Kominterna upozoravala Tita da se u sadašnjoj etapi radi o oslobođenju od fašističkog podjarmljivanja a ne o socijalističkoj revoluciji" (V. Dedijer, Novi prilozi za biogra-fiju ***, II, Liburnija, Rijeka: Mladost, Zagreb, 1981, str. 387). Najmasovnija ubijanja su vršena u srezovima: kolašinskom, šavničkom, nikšićkom, danilovgradskom i cetinjskom, a i u srezu podgoričkom. Partizanske novine "Naša borba", publikovane u Crnoj Gori, sadrže imena pobijenih uz primjedbu "nastaviće se". Partizani su napunili rupe, jaruge, jame, bunare, krečane i groblja elitnim Srbima, u svojoj nemilosrdnoj primjeni "druge faze" revolucije. U procjeni takvog užasa može se samo napraviti pregled imena ovih ljudi, žena i čak mladića u ovom stravičnom periodu.
Nakon zlostavljanja, žrtve su bacane u masovna groblja, kao što su komunisti postupali u Gornjem polju kod Nikšića. Stevan Vučetić tvrdi da je bačeno više od sedam stotina leševa u jamu u Gornjem polju! Partizani su dali ime toj jami Kotor jama, jer je prva žrtva bačena u nju iz Kotora. Jame okolo Cetinja i svih strana Crne Gore primile su leševe žrtava, a u Šavniku žrtve su bačene u bunar. Prota Bogdan Perović i sin mu jedinac brutalno su mučeni, a poslije ubijeni.
Više od četrdeset Karadžića, rođaka čuvenog srpskog reformatora jezika i skupljača narodnih pjesama Vuka Karadžića, pobijeno je u Drobnjaku.

jovovici.jpg


Tri sanduka braće Jovovića - pozadi njihova rodbina, koja ih je izvadila iz jame na Dragovoljačkoj ploči


Osamdeset i dva lica, uključujući mnoge Džakoviće, bačeno je u jarugu Boana. Žrtve iz srezova Cetinja i Bara pobijene su u partizanskom štabu Kunovog prisoja, uključujući braću Šćepanoviće (jedan je bio profesor a drugi oficir), pukovnika Nika Jovanovića, braću Draga i Blaža Kapičića, zemljoradnike, i druge. U jamu na Vrbanju bačeno je više ljudi iz hercegnovskog i krivošijskog kraja.
U Kolašinu nakon povlačenja Italijana 5. januara partizani ulaze u grad i u kasarnu na Brezi zatvaraju sve uglednije i bogatije ljude iz Kolašina i okoline. Na Badnje veče 6. januara partizani su u gradu spremali igranku i Ćnarodno veseljeL. Međutim druga grupa partizana je tjerala zatvorenike da na desnoj obali Tare kopaju rupe u baruštini punoj pjeska. Tako dok je u gimnaziji uz velike količine konfiskovanog alkohola trajala proslava praćena govorima i pucnjavom druga grupa proletera je u Lugu likvidirala sve zatvorenike.
Partija nije trpila kritiku ni iz svojih redova. Mnogi njeni članovi koji su se usprotivili preranom ustanku ili partizanskim likvidacijama ubrzo su likvidirani. Među njima sudija Slobodan Marušić, učitelj Milovan Anđelić (ubijen iz zasjede 6. januara 1942.) Aleksa Pavićević i drugi.
U Hercegovini je bila slična situacija. Prvog februara 1942. iz Vrhovnog partizanskog štaba instrukcije je dobio Đukica Grahovac, komandant operativnog štaba Nevesinja, da se odmah likvidiraju poznati i sumnjivi protivnici, a to je postao njihov svakodnevni posao. Nekoliko dana kasnije operativni štab je obavješten da je 250 članova pete kolone strjeljano. Krajem marta u Gackom je bilo ubijeno oko 70 osoba i približno isti broj u Nevesinju.
Karakteristika mnogih komunističkih likvidacija je da su izvršene po noći. Takođe poslije ubistava partizani su često igrali na grobovima svojih žrtava ili su čak tjerali rodbinu žrtve da to čini.
 
Poznato je da su komunisti posle masovnih zločina pravili "narodna veselja". Primoravali su, pored ostalog, rodbinu svojih žrtava da igra kolo na njihovim leševima. Zato se knjiga dr Save Skoka, koji je u ono doba takođe bio partizan, zove "Krvavo kolo hercegovačko".

Ovde objavljujemo zbirku fotografija žrtava komunizma u zimu 1941/42. u Crnoj Gori, koje su pod režimom Mila Đukanovića i dalje zabranjene.

Ove fotografije spašene su tako što ih je engleski pukovnik Vilijem Bejli, šef britanske misije pri Vrhovnoj komandi generala Draže Mihailovića, 1944. godine odneo iz Crne Gore. Bejli je potom fotografije predao kralju Petru Drugom u Londonu, a kralj Petar ih je dao majoru Nikoli Bojoviću, komandantu 1. durmitorske brigade, koji se, po izlasku iz nemačkog logora 1945. godine, nastanio u Lutonu kraj Londona. Major Bojović je snimke ostavio svom sinu, dr Radmilu Bojoviću iz Beograda, uz želju da ih najpre objave "Pogledi". Najveći deo iz ove zbirke "Pogledi" su objavili u "Albumu srpskih četnika generala Draže Miahailovića", drugi tom.

2V.jpg


Vađenje leševa iz jame Veleta

3V.jpg


Opelo prvacima plemena Drobnjaka izvađenim iz bunara u Šavniku

5V.jpg


Jama Veleta kod s. Rsojevica srez Danilovgrad, gde je ubačeno mnogo nacionalnih prvaka Bjelopavlića, od strane komunista, u zimu 1941/1942. godine, za vreme njihove strahovlade.

6V.jpg


Sa pomena ubijenim nacionalnim prvacima plemena Drobnjaka u Šavniku, posle vađenja njihovih posmrtnih ostataka iz jednog bunara u koji su ih bacili komunisti. Pomen drže četnici Durmitorske brigade.


7V.jpg


Dva leša četnika, koje su komunisti ubili kada su im pali u ruke. Zakopali su ih tako da su ih životinje i zveri mogli oglodati. Po životinjama su otkriveni, pa zatim od četnika ponovo sahranjeni.
 
8V.jpg


Sa pomena - sahrane ubijenoj braći Kovačevićima na Grahovu leta 1942.

9V.jpg


Učitelj Luka Ivanović (poginuo povlačeći se kroz Bosnu 1945. godine), nad jednim lešom izvađenim iz jame po oslobođenju ovog kraja od komunista.


10V.jpg


Jedan od leševa izvađenih iz Kotor jame. Žena oplakuje muža.

11V.jpg


"Odžaci Ljubovića" popaljeni od strane komunista.

12V.jpg


Prenos ranjenika sa položaja Kablena Glavica u s. Brsno, radi lekarske pomoći, maj 1942.

13V.jpg


Bliža rodbina braće Šćepanovića iz Zagaraca, sinova Joleta Šćepanovića, od kojih je jedan bio kapetan a drugi učitelj, nad njihovim leševima izvađenim iz jame u Zadaraču kod Danilovgrada.
 
14V.jpg


Priprema posmrtnih ostataka četnika Kučko-bratonožićke brigade za prenos u rodni kraj. Položaj Kablena Glavica nad Župom nikšićkom, maj 1942.

15V.jpg


Izvlačenje leševa iz jedne jame u Plešivcima, srez Nikšićki, u leto 1942. godine, posle završenog čišćenja terena od komunista i pronalaska jama, u koje su komunisti bacali prvake ovog plemena u toku zime 1941/1942.

17V.jpg


Grobovi 26 Drobnjaka, koje su komunisti bacili u jedan obližnji bunar, pa ih kapetan Ivan Ružić sa Durmitorskom birgadom izvadio i sahranio. Ovde su bačeni najviđeniji ljudi plemena Drobnjaka.


19V.jpg


Leševi četnika koje su komunisti pobili i iskasapili, neposredno po otkopavanju masovne grobnice.

20V.jpg


Dobruška pećina u Pješivcima, srez Nikšićki, u koju su komunisti bacili veliki broj viđenih prvaka plemena Pješivci u toku zime 1941/1942. godine.
 
21V.jpg


Rodbina stavlja u sanduk leš izvađen iz jame. Iznad Župe Nikšićke, 1942. godine.

22V.jpg


Leš zamenika sreskog načelnika iz Danilovgrada, Novaka Radulovića, izvađen iz jame u Zagaracu.

25V.jpg


Sveštenik Novak Jovanović vrši opelo u s. Frutak, kod Orje Luke u srezu Danilovgradskom, nad leševima izvađenih iz jama.

26V.jpg


Sa pogreba leševa izvađenih iz jama, u s. Frutak kod Orje Luke u srezu Danilovgradskom.
 
1V.jpg


Sahrana u zajedničku grobnicu, leševa šestorice viđenih prvaka iz Bjelopavlića, izvađenih iz jame Radovče, leta 1942.

18V.jpg


Vađenje leševa iz Kotor jame, severno od Gornjeg polja u Srezu Nikšićkom. Ovde je pronađen i leš Čeda Milića, starešine sokola iz Mostara i velikog nacionalnog prvaka Hercegovine. Došao je da se skloni od ustaša u Pivski manastir, pa je odatle, sa jednim češkim kapetanom i njegovom ženom, odveden od komunista i živ bačen sa ovo dvoje u jamu, pod optužbom da je tobož Gestapovac. Blizu ove jame ubili su komunisti, isto u zimu 1941, i majora Minju Višnjića sa sinom jedincem, koji je rekao, kad su ga pred ocem ubijali: "Živeo kralj Petar Drugi!", kao i Minjinog brata Blaža Višnjića, bivšeg sreskog načelnika iz Nikšića.

24V.jpg


Jedna od stotina jama, po Crnoj Gori, u koje su komunisti za vreme njihove strahovlade u zimu 1941/1942. bacali sve istaknutije ljude, koji nisu bili komunisti ili to nisu hteli postati.
 
Uzrok komunistickih zlocina

Prva faza ustanka u letnjim mjesecima 1941. godine, samim komunistima je pokazala da ne mogu racunati sa znacajnijom podrskom naroda. Sve to imalo je korijena u predratnom periodu, kada su komunisti bili minorna partija u Kraljevini Jugoslaviji. Ne uspjevsi da u znacajnijoj mjeri uzmu komadnu nad ustanickim jedinicama, odnosno da ih pretvore u svoju partijsku vojsku, kao i da nametnu narodu vlast preko tzv. narodnooslobodilackih odbora, a kako su rat, ratni haos i neredovno stanje bili prilika koju su dugo cekali, jer u mirnodopskom vremenu zbog svoje minornosti nijesu mogli doci do izrazaja, jugoslovenski komunisti otpocinju sa klasicnim izvodjenjem revolucije, tj. sa gradjanskim ratom. Jugoslovenski komunisti su za razliku od komunista u drugim pokorenim drzavama, usli u rat sa osnovnim ciljem, a to je da osvoje vlast. Borba protiv okupatora bila je za njih u drugom planu. Zasto? Okupator je bio tu za izvjesno vrijeme, i komunisti su bili svjesni cinjenice da ce on prije ili kasnije otici. Rat je znacio haos i anarhiju. Redovne institucije vlasti i demokratsko uredjenje drzave bili su unisteni. Komunisti su bili svjesni cinjenice da im je takav period prva, a ujedno i posljednja sansa da preuzmu vlast. Na takvo stanje oni su cekali preko dvadeset godina. U cemu treba traziti genezu i uzroke komunistickih, odnosno partizanskih zlocina? Upravo u jednoumlju i nedemokraticnosti komunizma. Svjesni da ih je vecina naroda osujetila u njihovim namjerama, a takodje i da je ideologija koju propovijedaju strana narodu, komunisti pocinju da silom ucvrscuju svoju vlast, ne vodeci racuna o volji naroda. Upravo silom i strahom, oni su narod, ako ga nijesu mogli privuci sebi, a ono pasivizirati, da bi se mogli obracunati sa gradjansko-demokratskim i nacionalnim elementima, kao jedinoj brani za njihovo preuzimanje vlasti. U ovom poglavlju primat partizanskih zlocina dat je za prostor Crne Gore i Hercegovine, gdje su oni po svojoj brutalnosti i bestijalnosti dostigli vrhunac. Na udaru komunista nasli su se svi oni, koji se se manje ili vise otvoreno suprotstavili njihovoj ideologiji, ili da apsurd bude veci, oni za koje su komunisti mislili da to mogu da urade. To je uglavnom bila elita gradjanskodemokratskog drustva, tj.: intelektualci, svestenici, oficiri, burzoazija i bogati seoski slojevi. Iako komunisti nijesu narocito vodili racuna da svoje zlocine opravdaju pred narodom, oni ipak nastoje da im daju patriotski karakter. Sve one koje likvidiraju proglasavaju: “izdajnicima”, “petokolonasima”, “spijunima okupatora”, “razbijacima narodne borbe”, itd.
 
Poslednja izmena:
Komunisticka zrtva u Crnoj Gori bio je ratni invalid iz I svjetskog rata, i posjednik iz Bjelopavlica Gavro Lakic, ubijen je u sumi Maljatu 19. avgusta 1941. godine iz zasjede.1

Gorcin N. Stojovic, gradjanski preduzimac iz Martinica u Bjelopavlicima, star 34 godine, ubijen je iz zasjede 23. septembra 1941. godine u Stanjevica Rupi u Piperima kod Podgorice. Stojovic je isao u posjetu sestri udatoj kod Manastira Celije u Piperima. Tom prilikom komunisti su mu opljackali 2.500 dinara.2

Milivoja P. Turcinovica, sluzbenika ministarstva spoljnih poslova, starog 25 godina, iz Kocana kod Niksica, grupa komunista odvela je od kuce 3. oktobra 1941. godine. Ubili su ga u Gornjem Polju, i bacili u jamu Duboku, koja je bila duboka 50 m.3

Mitar Radulov Vukmanovic, oficir u penziji iz Podgora i Crmnici, star 56 godina, ubijen je takodje od komunista 18. oktobra 1941. godine.4

Nacelnik staba njemackog opunomocenog generala u Srbiji, generalstabni potpukovnik Gravenhorst, je u svom desetodnevnom izvjestaju od 19. novembra 1941. godine, pored ostalog napisao ovo: “Situacija je u zapadnoevropskom prostoru u izvjestajnom periodu bila karakteristicna poostravajucim razmimoilazenjima izmedju partizana sa jedne i Mihailoviceve grupe sa druge strane. Borba se u prvom redu vodi za prevlast u dolini Zapadne Morave. U izvjestajnom periodu su oko Cacka, Pozege i Uzica bile borbe sa promjenljivim uspjehom. Izgleda da medju stanovnistvom Mihailoviceva grupa ima vise pristalica nego partizani, koji su isli za time da svoju vlast odrze najstrasnijim terorom (masovna strijeljanja u Uzicu i Pozegi).”5

Predstavnik Glavnog staba NOP odreda za Crnu Goru i Boku, Ivan Milutinovic, je u svom pismu Zetskom NOP odredu od 24. novembra 1941. godine naznacio ovo: ...

7) Da drug Savo Brkovic dostavi spisak likvidiranih spijuna sa teritorije
gdje je bio, sa pomenutim karakteristikama.
”6

Lazar. Vojvodic, policijski pisar, odveden je od grupe partizana 2. decembra 1941. godine iz kuce jednog svog rodjaka, kod koga je bio na veceri, u partizanski stab u Kunovom Prisoju u Ljesanskoj nahiji kod Podgorice, pod izgovorom da mora biti saslusan. Tamo je toboze oslobodjen i pusten kuci. Na povratku kuci, u pratnji jednog partizana, svratio je kod jednog seljaka u Ceklin kod Cetinja, odakle mu se izgubio svaki trag.7

Komandant Rovackog nacionalnog bataljona narednik Vuk P. Beckovic, u svom pismu stabu Komskog NOP odreda od 14 decembra 1941. godine, stacioniranom u Manastiru Moraci, pored ostalog je kazao:

3) Samozvana komunisticka komanda koja ubija najbolje sinove nasega naroda a ostale naziva izdajnicima i prijeti da nas oruzanom snagom za svoj cilj uredjuje, mi joj porucujemo: Nase je strpljenje dostiglo vrhunac da vasi dalji postupci izazivaju krvoprolice za koje vi jedino snosite odgovornost pred srpskim narodom i istorijom.
4) Prekinite sa takvim daljim postupkom jer nema danas ni plemena ni organizacije koja moze i smije da Rovackom bataljonu kroji vise nego Rovcani drugom plemenu, jer iza njega stoji 800 brzometaka koje ce znati i umjeti braniti cast, ponos i zivote plemenika.
5) Obezbijedite i stvorite Rovcanima put i normalan saobracaj sa Kolasinom jer takvog postupka nema nigdje u Crnoj Gori.”8

Komandant staba NOP bataljona “Carev Laz” N. Jovicevic, u svom izvjestaju stabu Lovcenskog NOP odreda, od 23. decembra 1941. godine, je izvijestio: “Izvjestava se taj stab da su partizani ovog bataljona ubili za poslednja 3 dana dvije spijunke:
1) Mare N. Kostic iz Drusica (Donji Ceklin) jaranica zloglasnog i
vec strijeljanog spijuna ***** Kraljevica, poznata lajavica i spijunka.

2) Andje S. Kovacevic iz Rijeke Crnojevica, Ovoj zenetini okupator je
sina strijeljao, ali se ona kurvala sa italijanskim vojnicima i opijala.
- Smrt fasizmu-sloboda narodu!
”9

Partizani su ubili i Savu Medenicu, novinara i publicistu iz Morace kod Kolasina, starog 32 godine. On je prije rata zivio u Novom Sadu, gdje je izdavao listove “Eksport” i “Narodnu politiku”, a bio je i dopisnik novinske agencije “Avala”. Takodje, bio je i clan Sokola, Narodne odbrane, Matice srpske i sekretar oblasne loze Drustva trezvenosti. Dana 24. decembra 1941. godine, partizani su ga odveli sa porodicnog imanja Drijenka u Gornjoj Moraci. Smrtnu presudu izrekao mu je njegov rodjak. Kada mu je nadjen les, glava mu je bila polomljena tupim predmetom.
10

Milutin V. Vukovic, sudski cinovnik iz Lusca kod Berana, ubijen je mucki od partizana na kucnom pragu 25. decembra 1941. godine.11

Izvori:

1. Pakao ili komunizam u Crnoj Gori, sv. 1, Cetinje, 1942, 13
2. isto, sv. 7, 12.
3. isto, sv. 5, 16
4. isto, 10.
5. Desetodnevni izvjestaj nacelnika staba njemackog opunomocenog generala u Srbiji generalstabnog potpukovnika Grafenhorsta od 19. novembra 1941. Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u jugoslovenskih naroda, tom XII, knj. 1, Beograd, 1973, dok. br. 656, 656-657.
6. kao nap. 1, sv. 6, 4.
7. isto, sv. 5, 11.
8. DACG, AOP, br. 14313/XI3-2(41) pismo komandanta nacionalnog Rovackog bataljona Vuka P. Beckovica od 14 decembra 1941. Stabu Komskog NOP odreda.
9. isto, br. 14958/V3-71(41), izvjestaj komandanta stabu NOP bataljona “Carev Laz” N. Jovicevica od 23. decembra 1941. stabu Lovcenskog NOP odreda.
10. kao nap. 1,sv. 3, 8
11. isto, sv. 1, 19

nastavice se....
 
Poslednja izmena:
kako mislis da razlikujes onih 70 hiljada koje su cetnici pobili u srbiji , od ovih navodnih 80 hiljada , koje ti i tvoja koljacka banda nabedjujete komuniste . ja tvrdim da su to cetnicke jame, koje vi hocete pripisati komunistima, sto je vec dokazano u slucaju cacka.
kojom metodom, izuzev deda mi je pricao , ce te to dokazati. naravno , razumem , da politicki mozete menjati lokalnu istoriju, prema politickim potrebama. ali ne mozete menjati svetsku , i arhive i dokumente, koje se nalaze izvan srbije...:D
 
kako mislis da razlikujes onih 70 hiljada koje su cetnici pobili u srbiji , od ovih navodnih 80 hiljada , koje ti i tvoja koljacka banda nabedjujete komuniste . ja tvrdim da su to cetnicke jame, koje vi hocete pripisati komunistima, sto je vec dokazano u slucaju cacka.
kojom metodom, izuzev deda mi je pricao , ce te to dokazati. naravno , razumem , da politicki mozete menjati lokalnu istoriju, prema politickim potrebama. ali ne mozete menjati svetsku , i arhive i dokumente, koje se nalaze izvan srbije...:D

Kiseli ,uozbilji se,na teritoriji uže Srbije do oktobra 44 ,ukupan broj poginulih je oko 50 000.
Pravi pokolj je nastao posle "oslobođenja".
 
Partizani su ubili uciteljicu Katicu Jankovic, rodom iz Osijeka, staru 29 godina, nacelnicu Sokola u Boki Kotorskoj. Ubijena je 13. februara 1942. godine, po naredjenju staba Orjenskog NOP bataljona, u selu Rapja, i bacena u jedan potok. Vecinu garderobe i nakit, partizani i partizanke koji su je ubili, sa nje su opljackali. Jankovicka je inace bila rimokatolicke vjere.33

Partizani su 14. februara 1942. godine ubili sudskog majora Pera Cadjenovica iz Brskuta kod Podgorice.34

Nocu 18. februara 1942. godine, u 19 00 casova, dva nepoznata covjeka zakucala su na vrata starjesine Sreskog suda u Kolasinu Nova Medenice. Tvrdili su da su zalutali, i zamolili da se sklone od mecave. Kada su usli u kucu i malo se ogrijali, zapitali su gdje je kuca Milosa Dragovica? Posto im je Novo objasnio, oni su ga zapitali cija je kuca u kojoj su, a kad im je on odgovorio, oni su iznenada izvadili skrivene pistolje, i sa cetiri metka ga ubili pred porodicom, a zatim su pobjegli.35

Stab Niksickog NOP odreda, u svom pismu od 20. februara 1942. godine, Stabu Durmitorskog NOP odreda je napisao: “Minja i njegov sin se nalaze kod nas. Potrebno je i dalje produziti sa ciscenjem tog terena od razbojnicke bande koja se tamo nesmetano organizovala i radila. Treba nastojati da se i ona potpuno uhvati ili utuce”...36

33. kao nap. 1, sv. 1, 11
34. dr Jovan Cadjenovic, Ubistvo Brskucana na “pasjem groblju”, Novi Sad, 1993.
35. kao nap. 1, sv. 8,17
36. DACG, AOP, br. 9684/IV3a-147(42), pismo Staba Niksickog NOP odreda
Durmitorskom NOP odredu od 20. februara 1942.
 
Aleksandar Bajt - Bermanov dosije

.....Ako su dobili ime „mosinovci”, dobili su ga upravo zbog okrutnosti Mose Pijade jos u 1941. godine. Djilas tada nije zaostajao za njim. Dedijer misli da ga je, zapravo, premasio. Cak je sam, 27. aprila 1942. godine, u pismu partizanskom svesteniku Bosku Popovicu priznao:
Mozda sam upravo ja izrekao vise smrtnih kazni od bilo koga drugog, takvu sudbinu mi je naredila borba. Uprkos tome, imam potpuno mirnu savest.”292

Svoje politicke protivnike, tada, pre svega, separatisticke „zelenase”, koji su u julu 1941. osnovali Kraljevinu Crnu Goru, „krilase”, kao i sve ostale politicke protivnike, cak i samo pretpostavljene, tj. petu kolonu, masovno su ubijali i bacali u jame, da ih rodbina nije mogla ni sahraniti. Zato im je i nadeveno ime „jamari”.
S kraja 1941. godine poznat je, vec pomenuti, slucaj iz Kolasina, kad su vise od 200 nacionalista cetnika, medju njima je bilo i mnogo ranjenika, pobili i zajedno sa crknutim psima pobacali u jame. Kad su Italijani pocetkom januara 1942. godine obustavili vojnicku kontrolu, pretezno planinskog puta Podgorica-Lijeva Rijeka-Bijelo Polje, ukinuli su baze u Lijevoj Rijeci, Matesevu i Kolasinu. Ta mesta su odmah zaposele nacionalisticke snage, Lijevu Rijeku, na primer, Djordjije Lasic, a Kolasin sudija Ljubo Minic. Dva dana kasnije, u Kolasin su upale jake partizanske snage i isterale nacionaliste. Komandant Minic, koga su hteli uhvatiti zivog, pobegao im je (ponovo). Zato su priredili jedan od najokrutnijih masovnih pokolja, u kojem su zrtve padale na sve strane. Slicno se dogadjalo i na drugim mestima. U Hercegovini je bio obicaj da, u zelji da dokazu svoju predanost partiji, sinovi igraju kolo oko pobijenih reakcionarnih oceva. I o tome izvestava Djilas. Zlocinacka okrutnost je u velikoj meri bila plod sistematskog partijskog vaspitanja. U nacelnom clanku Plemenita mrznja, Djilas kaze da je „Jedino merilo velicine ljubavi prema narodu nesavladiva mrznja prema neprijatelju”. Tu mrznju ljudi su „sticali kao ’dobri komunisti’”.293
Kao sto cemo jos videti, medju glorifikatore ubijanja politickih protivnika spadao je i B. Kidric. S. Vukmanovic Tempo je s ponosom saopstio Titu kako su se borci novoosnovanog bosanskog udarnog proleterskog bataljona odazvali na njegov pozdravni govor. „Kad sam im ponovio tvoje reci”, kaze, „da se nadamo da nijednom od njih nece zadrhtati ruka kad bude morao pucati na svog vlastitog oca, cela dvorana se zatresla od jednog jedinog gromkog: I NA OCA!” (velika slova su u izvorniku).294
Titova formulacija, na koju se Tempo poziva, glasila je: „Mi smo pobedili kako spoljnjeg, tako i unutrasnjeg neprijatelja. Ruka nije zadrhtala ni kad se trebalo obracunati s vlastitim ocem, ako je presao k izdajnicima, cetnicima.”295

Pred podivljanoscu partizana, nije mogla da zazmuri ni Titova obozavateljka, Filis Oti: „Divljali su po Crnoj Gori i palili, pljackali i ubijali”, izvestavala je. „Najekstremniji oblik vladavine poceo je da se uvodi sa sovjetima, ubijanjem protivnika i dozvoljavanjem osvete.”296

....U Crnoj Gori komunisti su prihvatili shvatanje krivice od dr Turnera, i od narodnosti (Jevreja i Cigana) prosirili na plemena. Ubijali su ljude, jer su pripadali odredjenom plemenu, na primer, pretezno procetnicke Vasojevice, Kuce, Bratonozice i druge. Djilas navodi kako su u Savniku, zbog antipartizanske zavere, 1. aprila 1942. ubili vise od 30 clanova plemena Drobnjaci iz Karadzica ispod Durmitora, rodnog plemena Vuka Stefanovica Karadzica, neke od njih samo zato, jer su, kao clanovi plemena, culi za zaveru.298 Iz slicnog razloga, pobili su nekoliko desetina clanova manjeg plemena Dzakovici.


Krvolocnost se nije ogranicavala na Crnu Goru. Milentije Popovic je pre pocetka velikog bezanja na zapad, 16. juna 1942. godine, pricao V. Dedijeru da je tako i u Hercegovini, posebno otkad su u pomoc stigli po „politickoj i vojnoj liniji... pojedini drugovi iz Crne Gore”. Hercegovci se drze nacela „Ubij svakoga, ko sutra moze da ubije tebe... Ubijali su na sve strane. Uveli su pravi sistem strahovlade”. „Svaki partijac je dobio zadatak da ubije po jednog petokolonasa.” Tek tako, preventivno, za svaki slucaj. Jedan politicki radnik je u svom govoru, u Zlarinu, navodno, objavio: „Ne bojte se smrti, to je samo poslednja zivotna funkcija!”299

_____________

prema:

292 V. Dedijer, Novi... II, str. 722.

293 Borba VII, broj 23, str. 1 (8. oktobar 1942); Djilas, Memoir..., str. 92.

294 Tempo nije bio samo teoreticar. Njegovog brata, dr Luku – profesora na pravoslavnoj Bogosloviji, koji je krajem rata bezao s Djuricevim cetnicima – negde kod Dravograda uhvatili su partizani (S. Vukmanovic, Revolucija... I, str. 11-14). Kad su Tempa upitali sta da urade s njim, on je naredio: „Ubijte psa odmah, da ne moram ja dolaziti da ga ubijem”. (B. Karapandzic, Jugoslovensko..., str. 125 i d., 159). Iako je inace, sasvim u skladu s Tempovim ideoloskim vaspitanjem mladih boraca, ova vest je neproverena. Prema drugom izvoru, odgovorio je: „Isto kao i sa svima ostalima”. (V. Dzomic, Stradanje.., str. 54). Bilo kako bilo, do takvih stvari ne dolazi se slucajno, vec su neizbezna posledica bezgranicne mrznje prema svima koji ne misle jednako.

295 Zbornik... II/3, str. 170; Borba VIII, 1942, broj 35, str. 3; Zbornik... II/7, str. 271. Iz Titovog govora na godisnjici osnivanja Druge proleterske brigade, 1. marta 1942. godine u Cajnicu, proizlazi da je to bio deo zakletve koju su polozili borci, ne samo Druge, nego i Prve proleterske brigade (Zbornik... II/9, str. 79). U posleratnom objavljivanju Titovog govora, na smotri cetvrte krajinske divizije, na pravoslavni Bozic, 7. januara 1943. god i ne, u kojem je navedenom recenicom prevazisao sve krvolocnosti ustasa, cetnika i ostalih, koje je u njemu osudjivao, ova recenica je ispustena; mozemo pretpostaviti da se Tito te recenice postideo – vidi J. B. Tito, Vojna... I, str. 174-76.

296 Ph: Auty, Tito, str. 173.

297 Zbornik... XIV/1, str. 104-107.

298 M. Djilas, Wartime, str. 149, 174, 170, 52, 156.


299 V. Dedijer, Dnevnik I, 3. izd., str. 197.
 
Otkopavanje istine - ''Novosti'' u saradnji sa Institutom za savremenu istoriju otkrivaju zlodela vlasti posle II sv.rata

Srbija hoda po mrtvima

Cela Srbija prekrivena stratistima gde su likvidirane antipartizanske snage

dru-Bagdala.jpg


Krusevac, krst na Bagdali, gde se nalazi i spomen ploca: ''Pripadnicima Rasinskog i Jastrebackog korpusa koji su pali u borbi protiv okupatora Kraljevine Jugoslavije, kao i svim cestitim Srbima i svestenicima koji su posle rata zajedno sa cetnicima pobijeni na ovom mestu od strane komunistickih zlikovaca'', (slike Vojvode Dragutina Keserovica i Djenerala Draze Mihailovica)

LJUDSKO je pravo i na dostojnu sahranu. I obeležavanje grobnog mesta. Kultura jednog naroda, a posebno kultura sećanja, može se sagledati i preko našeg odnosa prema mrtvima. Posebno prema onima koji su nastradali u ratnim sukobima, odnosno u unutrašnjim obračunima, kao što su oni, koji su kao poražena strana nastradali na početku uspostavljanja nove revolucionarne vlasti 1944-1945. godine.
Brojni su razlozi koji su naveli pobednike, da se u tzv. divljim čišćenjima, surovo obračunaju sa svojim stvarnim ili pretpostavljanim protivnicima, označenim kao „neprijatelji NOP“, „saradnici okupatora“, „reakcija“, „narodni neprijatelji“ i „domaći izdajnici“. Ako veliki broj streljanih nije mogao da se podvede ni pod jednu od ovih kategorija koje su pobednici na svoj način tumačili, onda je označen kao nosilac starog nenarodnog režima.
Te surove likvidacije i zločini antifašista pravdani su brojnim razlozima od političkih, vojnih, pa do najobičnije osvete i mržnje koju su pobednici nosili sa sobom ulazeći u gradove i sela kao oslobodioci. Hiljade građana Srbije likvidirano je bez suđenja. Mnogima su presude iskonstruisane i napisane posle njihove likvidacije. Neki su stvarno suđeni u velikim procesima uz bučnu propagandu i dovođenjem svedoka iz naroda („Narod mu sudi“). Naravno da je bilo i onih koje nijedan, pa ni partizanski sud, nije mogao da pomiluje zbog svojih stvarnih zločina tokom okupacije, ali većina je onih koje ni najnepravedniji sud ne bi mogao da osudi, niti da im nađe stvarnu krivicu.
Ono što nas zanima ovde, nije utvrđivanje krivice niti stepena vinosti ili nevinosti, već činjenica da većina porodica čiji su članovi streljani, nikada nisu dobile ni, kakve-takve presude, a mnogim streljanim ne zna se ni grobno mesto.
Gotovo čitava Srbija je prekrivena manjim ili većim stratištima - mestima gde su antipartizanske snage likvidirane.
Svaki grad, ili veće mesto u Srbiji, nosi u sećanju takvo mesto: Slavnik pored Leskovca, Metino brdo kod Kragujevca,Vistad u Valjevu, Banjica, Lisičji potok i mnogobrojna druga mesta u Beogradu, Kraljevica kod Zaječara, Dečani na Kosovu, Bubanj kod Niša, Paraćin, Šabac i mnoga druga mesta.
Ponekad, to su bila ista mesta na kojima su stradali partizani ili njihovi simpatizeri, gde su pogubljeni Jevreji, pripadnici pokreta otpora Dragoljuba Mihailovića, ali i obični seljaci i građani koji su kao taoci uzimani za surove nemačke odmazde. U većini slučajeva streljanja su vršena u mestima izvan gradskih naselja.
Ne postoji sistematično istraživanje ovih lokacija. Pisani tragovi o tome su do današnjih dana pažljivo skrivani. Većina tih mesta ni na koji način nije obeležena, sem ponegde, što su uradile porodice ili lokalni odbori pojedinih stranaka.
Institut za savremenu istoriju, koji prednjači u istraživanjima događaja na kraju Drugog svetskog rata i „Večernje novosti“ pokreću akciju otkrivanja lokacija stradanja i njihovog dostojnog obeležavanja.
Ne ulazeći u utvrđivanje krivice žrtava, smatramo da je elementarno pravo i naš civilizacijski odnos prema nastradalima da se takva mesta obeleže, a da nadležni organi pokažu minimum razumevanja za ovakve napore.
Narednih dana će „Novosti“ čitaoce upoznati o ovim lokacijama, načinima na koji su zlodela izvedena, koristeći dokumenta, iskaze svedoka i familija, spiskove pogubljenih... i stvarno stanje na terenu.
To je jedno novo suočavanje sa prošlošću i istinom. Može biti bolno, ali i otrežnjujuće. I za srpsku politiku i za srpske međusobne odnose, i za srpsku mirniju i čistiju sutrašnjicu.

Dr Momčilo Pavlović,
direktor Instituta
za savremenu istoriju

RADMILO GOJGIĆ, ČIJI JE OTAC SEKULA LIKVIDIRAN 1944. GODINE I BAČEN U MASOVNU GROBNICU KOD KRUŠEVCA:

ZAKOPAN JE KAO PSETO


„Vuko, hranu mi nemoj više donositi. Prilazi kraj života. Komšiluku se zahvali što svoj mladi život prerano dajem. Radeta mi dovedi da ga tata poslednji put vidi i čuvaj ga i voli kao što sam ga ja voleo.“
Na poleđini izgužvane hartije u koju je bila umotana hrana, napisao je to Sekula Gojgić. Imao je 29 godina i dva metra visine. Oficir kraljeve garde. Oktobar, 1944. godine, odmah posle oslobođenja Kruševca.
Beba je spavala u kolevci kad su došli po njega. U gluvu noć. Kuća u centru Kruševca. U dugačkim gaćama, golog do pojasa, proveli su kroz grad.
Vodili su dvojicu po dvojicu. Tukli su ih maljem po glavi da ne puštaju glas. Hrabrije komšije puštale su glas iz tmine mračnih prozora: „Srbi nemojte ubijati Srbe...“
- Hapsili su ga dva puta i puštali - priča nam Radmilo - Rade Gojgić, sin. - Treći put kad su ga odveli, više se nije vratio.
A puštali su ga, priča, jer su morali. Ništa mu nisu našli. Nikakav zločin. Bio je čestit vojnik. Bio je pun života. Voleo je svoju Vuku, svog Radeta i Srbiju.
- Čim ga puste iz zatvora, išao je u kafanu da se napije, iako nikada nije pio. Onda je tako pripit procedio psovku. Psovao im majku komunističku. Vikao je „živeo kralj“! Takav je bio moj otac - ne skriva Rade.
Sekula je bio zatamničen u zatvoru gde je sada Kruševačka gimnazija. Ubijen je bez suđenja. Po kratkom postupku.
Grob nikad nije pronađen. Zakopan je kao pseto. U noći, u šumi. Kao da nikada nije postojao. Vojni sud je posle ubistva objavio presudu - „na smrt“!
- Rastao sam bez oca. Volela me majka kako joj je moj Sekula i rekao. Hteo sam da budem vojnik kao on. Ali, komunisti mi nisu dozvolili da se upišem u vojnu školu jer mi je otac „bio zločinac“ - priča nam Rade, diplomirani pravnik, koji danas živi u Beogradu.
Rade danas ima 65 godina. Njegov otac Sekula video ga je poslednji put pred streljanje. Donela ga majka Vuka u posetu, kako joj je muž i napisao. Poljubio ga je poslednji put. Četrnaestomesečna beba je toplo tatu gledala. Poslednji put.

KOSTURNICA

MOJ otac je najverovatnije zakopan u masovnoj grobnici Pakašnica kod Kruševca. U mestu Velike šumice, gde je odmah posle zločina na kostima podignuta kasarna - priča nam Radmilo Gojgić.
- Sada je na tom mestu obraslo rastinje. Ali usred rastinja, u šumi, postoji jedna nestvarna čistina bez trave, ispod koje se nalaze leševi oko 6.000 ubijenih ljudi. To mesto je osveštano. Moja velika životna želja je da se tu podigne i kosturnica. Da zapalim sveću mom ocu Sekuli - kaže sin Rade.
P. VASILJEVIĆ

KOSTI 80.000 LJUDI RASEJANE SVUDA

Prema grubim podacima Instituta za Savremenu istoriju, u periodu izmedju 1944. i 1946. godine ubijeno je oko 80.000 ljudi, medju kojima je oko 40.000 Srba i isto toliko Nemaca i Madjara. Masovne grobnice su rasejane svuda po Srbiji. Gotovo da nema grada, varosice ili sela da nema neku tajnu raku krcatu ''drzavnim neprijateljima''. Akciju pronalazenja tih kosturnica ''Novosti'' pokrecu uz veliku pomoc direktora i saradnika Instituta za savremenu istoriju Momcila Pavlovica, Srdjana Cvetkovica i Nemanje Devica...

* * * * *Nastavice se....

http://www.novosti.rs/code/navigate...mrtvima&kword_add=draza mihailovic, komunisti

Ko zna kada je ovo slikano. Sada okolina oko krsta izgleda mnogo gore... travuljina i preko pola metra i ako su prve kuce(pa i kuca glumca Vojina Cetkovica) i zgrade na 100-150m. Niti je nesto posebno obelezeno... Onaj Azdejkovic je bio gori od komunista :lol: a na manje od 5m od krsta je staza kojom ide neki coban s ovcama :lol: Seta ih po divljem delu Bagdale...
 
Poslednja izmena:
Komunisti ne samo da su cinili zlocine u toku rata protiv svojih neistomisljenika, vec su iste izazivali...

Kao sto sam pisao ranije racunali su na nemacke represalije u Srbiji i ustaski pokolj u NDH jer to je znacilo dizanje naroda na oruzje, koji ce zatim iskoristiti za postizanje osnovnog cilja, a to je revolucija....Dakle zlocine su i namerno izazivali ili ih nisu sprecavali.

O tome pise i Aleksandar Bajt...

Grahovcanin, S. Novica Kovacevic, sudija u Spili, kao ugledan rodoljub, procenio je da su nastupile okolnosti u kojima bi se silom moglo uspesno spreciti paljenje, pljackanje i ubijanje, koje su Italijani pripremili za odredjeni dan. Nacionalisti, koji su saznali za italijansku nameru, doneli su odluku da oni napadnu njih. Mizara im je napad zabranio, uz objasnjenje da ce kuce koje Italijani spale, kao i zene i deca koje pobiju, „napraviti bolje proletere”. 266. To se dogodilo 1. januara 1942. godine.

R. Knezevic, Knjiga... I, str. 101-2.

Jos pola godine ranije, autorsko pravo na opisani sistem regrutovanja prijavio je patentnom birou Edvard Kardelj. Posto je malo verovatno da je ucestvovao u tridesetogodisnjem ratu, gde je vazilo: „Whose house doth burn must soldier turn” /cija kuca izgori, u vojnika ga pretvori/, ne moze mu se poreci originalnost ni na ovoj, istorijskoj strani.
U pismu Titu, od 2. avgusta 1941. godine, tumacio je kako se za jacanje partizanskih odreda mogu iskoristit i okupatorska paljenja sela i druge osvete nad civilnim stanovnistvom. Stanovnistvo pred terorom bezi u planine. Represalije stoga, naprosto, treba izazvati, a okupatora direktno naterati na njih. Za pobedu revolucije potrebni su najokrutniji okupatori. „Kod nekih drugova postoji strah od represalija (ne u rukovodstvu), od unistavanja sela, ljudi itd.”, zalio se na mekusce. Tvrdnja u zagradama da u rukovodstvu takvih mekusaca nema, dodana je verovatno kao zastita od Tita, da je ne shvati kao zamerku, nego kao konstataciju cinjenice.
Potom je razvio svoju misao: „Upravo je taj strah najveca prepreka da se odlucnije sprovede mobil izacija hrvatskih sela”. Odmah kaze zasto i kako. „Uveren sam”, kaze, „da ce bas represalije dovesti hrvatsko selo na stranu srpskog sela. U ratu ne treba da se plasimo razaranja celih sela. Teror ce bezuslovno dovesti do oruzane akcije (oruzanog otpora seljaka – A. B.).

Nesto kasnije, u pismu, svoj recept individualizuje: „Treba osnivati odrede zajedno s macekovcima” (prista l ice vodje Hrvatske seljacke stranke – HSS, dr Vlatka Maceka). U nastavku objasnjava kako ce ih pridobiti za sebe: „Treba izazvati njihov otpor. Tek ce teror nad macekovcima podici celu Hrvatsku na otpor” (naglaseno u izvorniku).267

Zato bi bilo besmisleno cekati na milost i nemilost okupatora da spali neko selo. Ako hocemo brojcano povecati partizanske redove, moramo ih spaliti sami. Komandanti ne treba da se plase zavojevacevih represalija, uspeh revolucije zahteva da sami koriste oganj i mac nad hrvatskim selima, glasi sadrzaj njegovog recepta.

267 Zbornik... II/2, str. 31; V. Dedijer, Tito, str. 408 i 409.
 
Pala tajna sa arhiva

VLADA Srbije na sednici u četvrtak donela je odluku o skidanju oznaka tajnosti sa dokumenata iz nadležnosti Vlade koji se odnose na činjenice kada, gde, kako i koliko ljudi je ubijeno u našoj državi od septembra 1944. godine.
Ova odluka trebalo bi da bude od velike pomoći Državnoj komisiji koja pronalazi tajne grobnice sa žrtvama komunističkog terora, a koja je formirana posle feljtona “Otkopavanje
istine”, objavljenog u “Večernjim novostima”.
- Na ovaj način je još jednom potvrđeno da postoji politička volja da se isprave istorijske nepravde koje je država učinila prema sopstvenim građanima - izjavio je za “Novosti” Srđan Srećković, ministar za dijasporu. - Veoma brzo može se očekivati da otkopavanje i obeležavanje prvih lokacija, kojih ima na stotine, i na kojima je, prema procenama, stradalo između 50.000 i stotinu hiljada ljudi.
Komisija za otkrivanje tajnih grobnica, inače, planirala je da prvo otkopavanje bude u Timočkom okrugu, tačnije u Zaječaru Za taj lokalitet postoje veoma detaljni podaci, od spiskova streljanih do lokacija gde su pokopani. Posle ove odluke Vlade, sve informacije moći će još jednom da se uporede. Popisani su i svi građani koji su ubijeni ili se vode kao nestali između 1944. i 1946. godine u celom smederevskom okrugu. Osim u Zaječaru i Smederevu, Komisija planira i da sva potrebna istraživanja završi u Beogradu, Pančevu, Leskovcu, Pirotu...

MIHAILOVIĆ

MINISTAR Srećković očekuje i da Državna komisija, koja utvrđuje mesto na kojem je skončao general Dragoljub Draža - Mihailović, završi taj posao.
- Tako bismo konačno mogli da konstatujemo da smo završili proces ispravljanja svih istorijskih nepravdi i da se konačno možemo okrenuti ka budućnosti - smatra Srećković.

http://www.novosti.rs/code/navigate...Mihailović, komunisti&search=draza mihailovic
 
Poslednja izmena:

Back
Top