Pojavljuju se još i nazivi: bosanica (Stjepan Zlatović), bosanska azbukva (Ivan Berčić), bosanska ćirilica (Franjo Rački), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna varijanta ćirilskog brzopisa (Petar Đorđić), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), harvacko pismo (Dmine Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo (Povaljska listina, dodatak Poljičkom statutu iz 1655.), poljičica, poljička azbukvica (u narodu Poljicâ - Frane Ivanišević), sarpski (glagoljaš fra Antun Depope, a ponekad i bosanski franjevci), serbska slova (Matija Divković). Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesnicar umjetnosti (1865.-1942.) prvi daje naziv ovoj ćirilici, bosančica.