...Ipak, hodajući po parkiću sa Astorom, nije se mogao odupreti rojevima sumornih misli o onome šta ga očekuje u budućnosti. Ona mu se činila nezanimljivom; video je sebe kroz desetak godina na istom mestu i sa istim dnevnim rasporedom, u prostoru zagušenom raznobojnim jastučićima, vazduha zasićenog devojčinim oporim pafemima i teškim aromama indijskih mirišljavih štapića; još čipkanih i vezenih prekrivača, još staklenih figurica, šoljica, kutijica… Pomisao na stalno Ljiljanino prisustvo i njene ruke koje ga, poput puzavica, grle u svakom trenutku – čak i onda kada mu to smeta, izazivala je u njemu paniku....
