...čini mi se da će tema biti premeštena, ali evo..osećam da će ovo biti najozbiljniji post u mojoj forumaškoj istoriji...
Srećnim me čine male stvari..ustvari kad se setim da uopšte nisam nesrećan, to mi je dovoljan razlog da budem srećan...
U stanju sam da uradim mnogo toga da nekoga usrećim, a šta-zavisi od toga ko mi je taj neko...
Najsrećniji..ne sećam se..verovatno kad mi se brat rodio...a u skorije vreme...jutra u kojima sam se budio sa "njom" u zagljaju...moram da priznam da sam tada bio neizmerno srećan, jer tada nisam mogao da znam da sam samo bio slep od ljubavi, jer me je upravo "ona" najviše u životu povredila....kako mi je sva rodbina živa i zdrava, najtužniji sam bio posle "njene" izdaje...
Tajna življenja...nema tu nikakve tajne, samo živiš i uživaš koliko možeš, tj. koliko si u stanju da to prepoznaš...i nikad nemoj da razmišljaš da će svemu tome jednom doći kraj...
Smisao...verujem da nemaju svi isti smisao života...Moj smisao života nije vezan za baš blisku budućnost, ali mislim da imam dovoljno godina da ga već sad prepoznam.....želim nekad u budućnosti da nađem svoju pravu, veliku i iskrenu ljubav...a potom da me svaki dan na pragu kuće, dok se vraćam, sa posla na primer, čeka bar jedno maleno, preslatko, trapavo stvorenje, malo, kao što smo svi nekada bili, i dok pruža svoje malene ručice ka meni, svojim tepuljavim, gugutavim glasićem radosno gugutne samo dva sloga..."tata"....