S
SaraD4
Gost
Godine braka, pozrtvovanost, potpuna predanost, odanost i svi ostali sinonimi koji se uklapaju u pricu, na uvo bljutavi onima koji nisu probali da osete zadovoljstvo davanja. Ja sigurna u sebe (na povrsini), mogu da funkcionisem potpuno sama (u slucaju potrebe), nikada dostupna muskarcima koji me ocigledno zele - iznad tih "slabosti"; sve nedace (a bilo ih je ohohoo!) pretrpela bez opterecivanja drugih, sve umrle oplakala nocu dok ukucani spavaju.Uzidana u sebe kao u tvrdjavu, bila sam sigurna da me vise nista ne moze uzdrmati.
A onda, pre desetak meseci upoznajem slobodnog coveka koji boravi u poseti daljoj rodbini u mom gradu. Iako se cela moja porodica druzi s njim on samo mene gleda, prati, kad ostanemo sami zamuckuje ili ostaje bez reci i gleda u drugu stranu, osecam neverovatnu energiju koja nas privlaci. Po prvi put u zivotu ja odmah gubim glavu, nikada do sada mi se nije desilo da me neka opipljiva sila gura da se priblizim nekome, sto kazu magnet. Neopisivo. Sve to traje i ostaje na tome mesec dana. S muzem ne gubim kontakt, paralelan svet. Moj suprug kaze da je nas prijatelj ocigledno lud zamnom, ali to mu je smesno posto je siguran u svoju nadmoc u lepoti, pameti, znanju, itd., te mu niko ne moze biti konkurencija. Na dan odlaska "On" samo sto ne place, zbunjen, dva puta dolazi da se pozdravi, oboje znamo da se vise nikad necemo videti jer on zivi preko okeana. I bas zbog toga, u par trenutaka kada smo ostali nasamo ja mu priznajem istinu. Kako je bio mrak nisam mu mogla videti lice, cutao je toliko dugo da sam pomislila da cu zaplakati (sto inace retko cinim), ali sam videla da ubrzano dise i da je okrenuo glavu od mene. Onda je napokon hladnim glasom rekao da on nije ni pomislio nista slicno I da je hteo samo prijateljstvo. Tako smo se i rastali.
Od tog dana ja sam rasuta. Izgubila sam volju za zivotom, svoj posao koji sam odgovorno radila sad samo otaljam, porodica oseca da nesto ne stima. Ja i posle deset meseci stalno pred sobom imam Njegov lik i cesto placem za Njim. On ima moj telefon, ne javlja se. No, nedavno cujem od zemljakinje koja je dosla iz inostranstva (nasi se tamo svi znaju) kako joj je pricao o nama kao o predivnim prijateljima koje je u Domovini upoznao i kako ce svakako ako bude u mogucnosti svoj proletnji odmor opet provesti na istom mestu samo radi NAS.
Molim neki komentar na sve ovo, posebno u pogledu njegovog ponasanja, ne mogu da vjerujem da je sve bilo SAMO U MENI. Zasto je ovako postupio?
A onda, pre desetak meseci upoznajem slobodnog coveka koji boravi u poseti daljoj rodbini u mom gradu. Iako se cela moja porodica druzi s njim on samo mene gleda, prati, kad ostanemo sami zamuckuje ili ostaje bez reci i gleda u drugu stranu, osecam neverovatnu energiju koja nas privlaci. Po prvi put u zivotu ja odmah gubim glavu, nikada do sada mi se nije desilo da me neka opipljiva sila gura da se priblizim nekome, sto kazu magnet. Neopisivo. Sve to traje i ostaje na tome mesec dana. S muzem ne gubim kontakt, paralelan svet. Moj suprug kaze da je nas prijatelj ocigledno lud zamnom, ali to mu je smesno posto je siguran u svoju nadmoc u lepoti, pameti, znanju, itd., te mu niko ne moze biti konkurencija. Na dan odlaska "On" samo sto ne place, zbunjen, dva puta dolazi da se pozdravi, oboje znamo da se vise nikad necemo videti jer on zivi preko okeana. I bas zbog toga, u par trenutaka kada smo ostali nasamo ja mu priznajem istinu. Kako je bio mrak nisam mu mogla videti lice, cutao je toliko dugo da sam pomislila da cu zaplakati (sto inace retko cinim), ali sam videla da ubrzano dise i da je okrenuo glavu od mene. Onda je napokon hladnim glasom rekao da on nije ni pomislio nista slicno I da je hteo samo prijateljstvo. Tako smo se i rastali.
Od tog dana ja sam rasuta. Izgubila sam volju za zivotom, svoj posao koji sam odgovorno radila sad samo otaljam, porodica oseca da nesto ne stima. Ja i posle deset meseci stalno pred sobom imam Njegov lik i cesto placem za Njim. On ima moj telefon, ne javlja se. No, nedavno cujem od zemljakinje koja je dosla iz inostranstva (nasi se tamo svi znaju) kako joj je pricao o nama kao o predivnim prijateljima koje je u Domovini upoznao i kako ce svakako ako bude u mogucnosti svoj proletnji odmor opet provesti na istom mestu samo radi NAS.
Molim neki komentar na sve ovo, posebno u pogledu njegovog ponasanja, ne mogu da vjerujem da je sve bilo SAMO U MENI. Zasto je ovako postupio?