- Poruka
- 587
Kraj hrvatske šutnje u BiH?
Tuđman je natociljao zapadne Hercegovce da podrže referendum o nezavisnosti BiH uz nezvanično obećanje da je to samo međufaza na putu ka secesiji i pripajanju Hrvatskoj. Rezultat jeste da dok Hrvatska hita prema EU, dotle Hrvati nestaju iz srednje Bosne i Posavine
Nedavni demonstrativan odlazak operske primadone Gertrude Munitić i univerzitetskog profesora Dragoljuba Stojanova iz Sarajeva u Zagreb, odnosno Rijeku, izazvao je veliku zabrinutost u prijestonici BiH. Kod Hrvata zato što je egzodus dvoje pripadnika malobrojne nacionalne elite aktuelizovao kolektivnu ugroženost manjine u zajedničkom entitetu. Kod Bošnjaka i više, jer je pao kao šamar “sarajevskoj multietničkoj idili”, u trenutku novog evro-američkog pritiska da se ustavnim promjenama, odnosno slabljenjem entiteta i kantona izvrši “funkcionalna reintegracija države” po muslimanskoj viziji unitarne BiH. U “Bošnjačko-hrvatskoj federaciji” slučaj je jedino razveselio duhovite (zapadne) Mostarce: “Odoše nam još dva ’muslimanska cvijeta’!” Ovo “cvijet” nekako i ide uz nekadašnju ljepoticu Munitićku, koja je stasom koliko i glasom navodno oduševila i samog doživotnog predsjednika SFRJ, pa, možda, na drugi način, ide i uz Stojanova kao, recimo, jednog “cvijeta hrvatske inteligencije” u BiH. Ali zašto ono “muslimanska”, kada su oboje Hrvati? I zašto likovanje?
Šta znači sintagma “muslimansko cvijeće”? Prva asocijacija upućuje na period Drugog svjetskog rata kada su ideolozi kvislinške NDH, tada još nacionalno neosviješćene, muslimane mobilisali za ustaški projekat Hrvatska do Drine, podilazeći im da su “cvijeće hrvatskog naroda”. Danas se Hrvati, većinom nezadovoljni položajem u Bošnjačko-hrvatskoj federaciji, zalažu za treći entitet i “cvijećem muslimanskog naroda” nazivaju malobrojne sunarodnike intelektualce koji su ostali u Sarajevu i zajedno sa baščaršijskim komšijama brane jedinstveni dvonacionalni entitet, pa čak i osporavaju “Herceg-Bosnu”. Na tom spisku obično su pominjani Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Željko Ivanković, Vladimir Gojer, Ivo Komšić, Miljenko Jergović i drugi. A njihova “nacionalna izdaja” tumačena je privatnim interesom: granice trećeg entiteta zaobilazile bi adrese njihovih sarajevskih stanova i kabineta u redakcijama, pozorištima, fakultetima ...
Izborom Željka Komšića za člana predsjedništva BiH, ovaj hrvatski predstavnik je izbio u prvi plan kao slika i prilika muslimanskog cvijeta jer je upravo na takvom programu dobio glasove Bošnjaka. Niko, naravno, nije mogao osporiti pravo ovom kandidatu Lagumdžijinog SDP-a i muslimanskom zetu, da se manje identifikuje sa hrvatstvom nego sa integralnim bosanstvom bez obzira što se u krajnjoj izvedbi poistovjećuje sa bošnjaštvom te da “jednako zastupa interese sva tri naroda”. Problem je objektivno postao politički kada se čovjek takvih uvjerenja i pogleda, kandidovao za funkciju po ustavu predviđenu za predstavnika hrvatskog naroda. Pošto kolegama u Predsjedništvu Harisu Silajdžiću i Nebojši Radmanoviću, ne pada na pamet da mu se miješaju u predstavljanju Hrvata, ispada da su njegovim ulaskom u sastav kolektivnog šefa države sastavljenom po nacionalnom paritetu, i Bošnjaci i Srbi natpredstavljeni sa po 1,33 predstavnika, a Hrvati potpredstavljeni sa 0,33 predstavnika.
Podrška koja je Komšiću stigla iz Zagreba od predsjednika “lijepe njihove” lično, nije doprinijela povjerenju lokalnih Hrvata, bez obzira na to što je upravo bilo otkriveno da je Stipe Mesić početkom 90-ih u Sidneju slavio period NDH kada su Muslimani bili “hrvatsko cvijeće” kao vrijeme nacionalnog trijumfa. Postalo je, naime, jasno da bi ovaj miljenik Brisela i Vašingtona bio spreman da podrži čak i Bošnjaka kao hrvatskog predstavnika u Sarajevu samo da bi do kraja mandata podigao zastavu EU usred Zagreba. Tako je radio i Tuđman kada je krajem 1993, pod pritiskom Nijemaca i Amerikanaca, potpisao Vašingtonski sporazum i gurnuo ih u zajednički entitet sa Muslimanima, uz crno na bijelo zapisanu obmanu da će Bošnjačko-hrvatska federacija ući u konfederaciju sa Hrvatskom. Vrhovnik je slično učinio i dvije godine ranije kada je zapadne Hercegovce natociljao da podrže referendum o nezavisnosti BiH uz nezvanično obećanje da je to samo međufaza na putu ka secesiji i pripajanju Hrvatskoj. Rezultat jeste da dok Hrvatska hita prema EU, dotle Hrvati nestaju iz srednje Bosne i Posavine na putu za Hrvatsku (Kninska Krajina i ostali od Srba etnički očišćeni krajevi) ili zapadnu Hercegovinu (Čapljina i novoformirana izbjeglička sela Šuškovo i Bobanovo).
Kako u knjizi “BiH – podijeljeno društvo i nestabilna država” piše Mirjana Kasapović, “nacionalnu ideologiju i program hrvatske političke elite u BiH teško je rekonstruisati zbog ’dvostruke politike’ koja je, latentno i manifestno, obilježila cijelo razdoblje od 1990. godine. Pod dvostrukom politikom ne misli se na hotimično licemjerje usmjereno na zavaravanje političkih protivnika, na običnu ’svakidašnju političku laž’, nego na politiku koja zbog izvanjskih pritisaka i ograničenja, kao i zbog vlastitih nesposobnosti i nedoumica, nije jasno i dosljedno artikulirala temeljne političke ciljeve Hrvata prije rata, u ratu i nakon rata” (str. 200). Mada to ugledna profesorica sa zagrebačkog FPN, rođena u Bosni, nigdje ne kaže, ti “izvanjski pritisci i ograničenja” dolazili su, prije svega, upravo iz Zagreba. A pomenuta “dvostruka politika” bila je vezana za podjelu između radikalnih zapadnohercegovačkih i umjerenih srednjobosansko-posavskih nacionalista, kojom su Tuđman i Mesić, najprije zajedno a kasnije odvojeno, neprestano manipulisali za račun zaokruženja države Hrvatske.
Knjiga Mirjane Kasapović predstavlja, ne samo sa hrvatske strane, do sada najkompletniju, najstručniju i najdirektniju kritiku bošnjačko-muslimanske vizije unitarne budućnosti dejtonske tvorevine po liberalno-građanskoj recepturi. Njene osnovne teze mogu se sažeti u sljedećih nekoliko redova.
Nema nijednog velikog događaje u istoriji BiH koji su tri vodeće vjerske i etničke grupe doživljavale na identičan način što bi moglo da bude vrelo zajedničkog ponosa. Naprotiv, i tursko osvajanje i austrougarsku aneksiju i monarhiju Karađorđevića i komunističku Jugoslaviju, kao i sve druge prelomne istorijske faze, dva od tri naroda, manje ili više osnovano, tretiraju kao nacionalno i vjersko ugnjetavanje, a jedan od tri kao zlatno doba. Izvana prigušeni antagonizmi dva naprema jedan su istorijska konstanta, a kratki intervali smjene inostranih čuvara “mirne Bosne” dovodili su do otvorenih sukoba. Tako i međunarodno priznanje BiH kao nezavisne države nije za sve značilo radost nego je porodilo novu generaciju “patriota” i “izdajnika”, a postkomunistička demokratija je pružila svakoj nacionalno-vjerskoj grupi mogućnost da krene svojim putem. “Šara leopardove kože” koju je pratila teritorijalno-etnička struktura BiH učinila je to tehnički teško izvodivim, a nacionalni lideri i međunarodni posrednici pokazali su se nesposobni da nađu kompromisna i fleksibilna rješenja. “Sa političkog i istorijskog stanovišta ključnom posljedicom rata može se smatrati upravo teritorijalizacija nacionalnih zajednica kakva nije postojala prije 1990. Ta činjenica je bitno promijenila društvene, političke i psihološke pretpostavke izgradnje demokratske i održive države, a njihovo zanemarivanje može biti pogubno po opstanak BiH” (str. 133). Rješenje se, dakle, ne može naći u pseudoliberalnoj prisilnoj integraciji nacionalno-vjerskih identiteta i zato nailazi na kontinuiran otpor srpskog i hrvatskog, pa indirektno i bošnjačkog naroda na terenu. Naprotiv, samo legalizacija i institucionalizacija trojne teritorijalno-etničke podjele koja neće biti apriori moralno-politički stigmatizovana kao antidemokratska i antievropska može dovesti do postepenog opuštanja i spontanog povezivanja na putu izgradnje lojalnosti zajedničkoj državi. Evropski primjeri demokratske konsocijacije, kao što su Švajcarska i Belgija, to najbolje potvrđuju.
Tuđman je natociljao zapadne Hercegovce da podrže referendum o nezavisnosti BiH uz nezvanično obećanje da je to samo međufaza na putu ka secesiji i pripajanju Hrvatskoj. Rezultat jeste da dok Hrvatska hita prema EU, dotle Hrvati nestaju iz srednje Bosne i Posavine
Nedavni demonstrativan odlazak operske primadone Gertrude Munitić i univerzitetskog profesora Dragoljuba Stojanova iz Sarajeva u Zagreb, odnosno Rijeku, izazvao je veliku zabrinutost u prijestonici BiH. Kod Hrvata zato što je egzodus dvoje pripadnika malobrojne nacionalne elite aktuelizovao kolektivnu ugroženost manjine u zajedničkom entitetu. Kod Bošnjaka i više, jer je pao kao šamar “sarajevskoj multietničkoj idili”, u trenutku novog evro-američkog pritiska da se ustavnim promjenama, odnosno slabljenjem entiteta i kantona izvrši “funkcionalna reintegracija države” po muslimanskoj viziji unitarne BiH. U “Bošnjačko-hrvatskoj federaciji” slučaj je jedino razveselio duhovite (zapadne) Mostarce: “Odoše nam još dva ’muslimanska cvijeta’!” Ovo “cvijet” nekako i ide uz nekadašnju ljepoticu Munitićku, koja je stasom koliko i glasom navodno oduševila i samog doživotnog predsjednika SFRJ, pa, možda, na drugi način, ide i uz Stojanova kao, recimo, jednog “cvijeta hrvatske inteligencije” u BiH. Ali zašto ono “muslimanska”, kada su oboje Hrvati? I zašto likovanje?
Šta znači sintagma “muslimansko cvijeće”? Prva asocijacija upućuje na period Drugog svjetskog rata kada su ideolozi kvislinške NDH, tada još nacionalno neosviješćene, muslimane mobilisali za ustaški projekat Hrvatska do Drine, podilazeći im da su “cvijeće hrvatskog naroda”. Danas se Hrvati, većinom nezadovoljni položajem u Bošnjačko-hrvatskoj federaciji, zalažu za treći entitet i “cvijećem muslimanskog naroda” nazivaju malobrojne sunarodnike intelektualce koji su ostali u Sarajevu i zajedno sa baščaršijskim komšijama brane jedinstveni dvonacionalni entitet, pa čak i osporavaju “Herceg-Bosnu”. Na tom spisku obično su pominjani Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Željko Ivanković, Vladimir Gojer, Ivo Komšić, Miljenko Jergović i drugi. A njihova “nacionalna izdaja” tumačena je privatnim interesom: granice trećeg entiteta zaobilazile bi adrese njihovih sarajevskih stanova i kabineta u redakcijama, pozorištima, fakultetima ...
Izborom Željka Komšića za člana predsjedništva BiH, ovaj hrvatski predstavnik je izbio u prvi plan kao slika i prilika muslimanskog cvijeta jer je upravo na takvom programu dobio glasove Bošnjaka. Niko, naravno, nije mogao osporiti pravo ovom kandidatu Lagumdžijinog SDP-a i muslimanskom zetu, da se manje identifikuje sa hrvatstvom nego sa integralnim bosanstvom bez obzira što se u krajnjoj izvedbi poistovjećuje sa bošnjaštvom te da “jednako zastupa interese sva tri naroda”. Problem je objektivno postao politički kada se čovjek takvih uvjerenja i pogleda, kandidovao za funkciju po ustavu predviđenu za predstavnika hrvatskog naroda. Pošto kolegama u Predsjedništvu Harisu Silajdžiću i Nebojši Radmanoviću, ne pada na pamet da mu se miješaju u predstavljanju Hrvata, ispada da su njegovim ulaskom u sastav kolektivnog šefa države sastavljenom po nacionalnom paritetu, i Bošnjaci i Srbi natpredstavljeni sa po 1,33 predstavnika, a Hrvati potpredstavljeni sa 0,33 predstavnika.
Podrška koja je Komšiću stigla iz Zagreba od predsjednika “lijepe njihove” lično, nije doprinijela povjerenju lokalnih Hrvata, bez obzira na to što je upravo bilo otkriveno da je Stipe Mesić početkom 90-ih u Sidneju slavio period NDH kada su Muslimani bili “hrvatsko cvijeće” kao vrijeme nacionalnog trijumfa. Postalo je, naime, jasno da bi ovaj miljenik Brisela i Vašingtona bio spreman da podrži čak i Bošnjaka kao hrvatskog predstavnika u Sarajevu samo da bi do kraja mandata podigao zastavu EU usred Zagreba. Tako je radio i Tuđman kada je krajem 1993, pod pritiskom Nijemaca i Amerikanaca, potpisao Vašingtonski sporazum i gurnuo ih u zajednički entitet sa Muslimanima, uz crno na bijelo zapisanu obmanu da će Bošnjačko-hrvatska federacija ući u konfederaciju sa Hrvatskom. Vrhovnik je slično učinio i dvije godine ranije kada je zapadne Hercegovce natociljao da podrže referendum o nezavisnosti BiH uz nezvanično obećanje da je to samo međufaza na putu ka secesiji i pripajanju Hrvatskoj. Rezultat jeste da dok Hrvatska hita prema EU, dotle Hrvati nestaju iz srednje Bosne i Posavine na putu za Hrvatsku (Kninska Krajina i ostali od Srba etnički očišćeni krajevi) ili zapadnu Hercegovinu (Čapljina i novoformirana izbjeglička sela Šuškovo i Bobanovo).
Kako u knjizi “BiH – podijeljeno društvo i nestabilna država” piše Mirjana Kasapović, “nacionalnu ideologiju i program hrvatske političke elite u BiH teško je rekonstruisati zbog ’dvostruke politike’ koja je, latentno i manifestno, obilježila cijelo razdoblje od 1990. godine. Pod dvostrukom politikom ne misli se na hotimično licemjerje usmjereno na zavaravanje političkih protivnika, na običnu ’svakidašnju političku laž’, nego na politiku koja zbog izvanjskih pritisaka i ograničenja, kao i zbog vlastitih nesposobnosti i nedoumica, nije jasno i dosljedno artikulirala temeljne političke ciljeve Hrvata prije rata, u ratu i nakon rata” (str. 200). Mada to ugledna profesorica sa zagrebačkog FPN, rođena u Bosni, nigdje ne kaže, ti “izvanjski pritisci i ograničenja” dolazili su, prije svega, upravo iz Zagreba. A pomenuta “dvostruka politika” bila je vezana za podjelu između radikalnih zapadnohercegovačkih i umjerenih srednjobosansko-posavskih nacionalista, kojom su Tuđman i Mesić, najprije zajedno a kasnije odvojeno, neprestano manipulisali za račun zaokruženja države Hrvatske.
Knjiga Mirjane Kasapović predstavlja, ne samo sa hrvatske strane, do sada najkompletniju, najstručniju i najdirektniju kritiku bošnjačko-muslimanske vizije unitarne budućnosti dejtonske tvorevine po liberalno-građanskoj recepturi. Njene osnovne teze mogu se sažeti u sljedećih nekoliko redova.
Nema nijednog velikog događaje u istoriji BiH koji su tri vodeće vjerske i etničke grupe doživljavale na identičan način što bi moglo da bude vrelo zajedničkog ponosa. Naprotiv, i tursko osvajanje i austrougarsku aneksiju i monarhiju Karađorđevića i komunističku Jugoslaviju, kao i sve druge prelomne istorijske faze, dva od tri naroda, manje ili više osnovano, tretiraju kao nacionalno i vjersko ugnjetavanje, a jedan od tri kao zlatno doba. Izvana prigušeni antagonizmi dva naprema jedan su istorijska konstanta, a kratki intervali smjene inostranih čuvara “mirne Bosne” dovodili su do otvorenih sukoba. Tako i međunarodno priznanje BiH kao nezavisne države nije za sve značilo radost nego je porodilo novu generaciju “patriota” i “izdajnika”, a postkomunistička demokratija je pružila svakoj nacionalno-vjerskoj grupi mogućnost da krene svojim putem. “Šara leopardove kože” koju je pratila teritorijalno-etnička struktura BiH učinila je to tehnički teško izvodivim, a nacionalni lideri i međunarodni posrednici pokazali su se nesposobni da nađu kompromisna i fleksibilna rješenja. “Sa političkog i istorijskog stanovišta ključnom posljedicom rata može se smatrati upravo teritorijalizacija nacionalnih zajednica kakva nije postojala prije 1990. Ta činjenica je bitno promijenila društvene, političke i psihološke pretpostavke izgradnje demokratske i održive države, a njihovo zanemarivanje može biti pogubno po opstanak BiH” (str. 133). Rješenje se, dakle, ne može naći u pseudoliberalnoj prisilnoj integraciji nacionalno-vjerskih identiteta i zato nailazi na kontinuiran otpor srpskog i hrvatskog, pa indirektno i bošnjačkog naroda na terenu. Naprotiv, samo legalizacija i institucionalizacija trojne teritorijalno-etničke podjele koja neće biti apriori moralno-politički stigmatizovana kao antidemokratska i antievropska može dovesti do postepenog opuštanja i spontanog povezivanja na putu izgradnje lojalnosti zajedničkoj državi. Evropski primjeri demokratske konsocijacije, kao što su Švajcarska i Belgija, to najbolje potvrđuju.