Evo nesto sa neta, mozda moze da pomogne. :-)
"Upravo na fonu ovih iskustava, u novoj svetlosti ukazuje mi se vec spomenuti roman Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova. Za mene, pored knjizevne, on ima posebnu vaznost, jer je estetsko zadovoljstvo koje pruza citanje romana, postalo i moralni podstrek da borba protiv gluposti ima smisla i kada se cini da je glupost nepobediva.
Ovde se necu baviti knjizevnim tumacenjem, jer nas je pad komunizma izlecio od frustracije da se bavimo "cistim" knjizevnim znacenjima, ali cu postovati njegovu literarnu utemeljenost. Jednim svojim slojem, on moze da se cita i kao reinterpretacija jednog od temeljnih modernih mitova zapadnoevropske civilizacije - mita o Faustu. Podsetimo se, za trenutak, narativnog okvira romana. U postrevolucionarnu Moskvu, neposredno po uspostavljanju boljsevickog poretka, kao u socijalnu laboratoriju, Bulgakov dovodi Sotonu i njegovu pratnju. Poslanik pakla, izazvan da izbliza upozna drustvo koje je objavilo smrt Boga, u komunistickoj Moskvi otkriva da su kategorije dobra i zla potpuno presle u nadleznost ljudi - partijskih organa - pa se tako porice i njegov autoritet na tamnoj strani sveta. Da bi povratio ugled i supstancu sveta staru dve hiljade godina, koju "novi" ljudi pokusavaju da zatru za nekoliko meseci, on ce morati prvo da obnovi temeljni hriscanski mit, morace, dakle, da se bori za povratak Boga, kao bi bila priznata i njegova egzistencija. I tako ce Sotona u novoosvojenom ideoloskom raju morati da pruzi ocigledne dokaze o postojanju Boga i djavola, pa ce, tako, morati da pomogne ljudima koji, uprkos revolucionarnom rezu, odlukama Ucitelja, Vodja i cele Partije, pripadaju "starom svetu" - hriscanskoj civilizaciji. Kako sam ranije naveo, vec moto romana eksplicitno upucuje citaoca na vezu sa Geteovim Faustom. Geteov Mefisto priznaje da "deo je one sile" sto vazda "zeli zlo", a stalno "dobro cini".
"Stari", Geteov Mefisto, u vreme svog knjizevnog pojavljivanja, obreo se u jednom nesavrsenom svetu, kojem su potrebne njegove prosvetiteljske usluge. S predstavnikom ljudskog sveta u eri njegovog prosvecivanja, djavolov poslanik trgovace prema poznatom nacelu: znanje za moral! Bulgakovljev Voland, pak, dolazi u jedno savrseno drustvo, u kojem postoje odgovori na sva pitanja i koje je kao svoj cilj objavilo postizanja opste srece. Dakle, socijalnom i istorijskom pozornicom na kojoj se pojavljuje Bulgakovljev sluga pakla, vec vladaju "sile dobra". Ali, Bulgakov se rukovodi starom logikom: kako se sile dobra mogu proveriti ako se ne uporede sa silama zla i tame?
Voland i njegova druzina postaju prvo proba, a onda i dokaz savrsene, neprobojne gluposti drustva u kojem su se nasli, gluposti koja je uzrok "zla svakojeg". Njegovi pomocnici u svom, donjem svetu su demoni smrti, ali u Moskvi, oni ce se preobraziti u lakrdijase uposlene na strani zivota, koji se odlicno zabavljaju doktrinarnom, normiranom, sluzbenom gluposcu revolucionarnog sistema. Ti apokrifni, estetski, mitski, knjizevni klovnovi postace mera za glupost socijalnih klovnova proizvedenih u laboratoriji revolucije koja ubrzano menja drzavu, drustvo, ali i "svest ljudi".
Pojedinci koji su ostali neprilagodjeni, bas kao i ona neprilagodjena temeljna dostignuca evropske civilizacije, koja su proterana iz oficijelne istorije, o cemu je nesto ranije bilo reci, nalaze se u psihijatrijskoj bolnici. (Na ovom mestu citalac bi mogao da se upita da li je Bulgakov vec tada mogao da zna za znamenitu sovjetsku instituciju "psihuske" - zatvora/ludnice - ili je jednostavno rec o stvaralackoj intuiciji kojom je anticipirana jedna od posebnih represivnih ustanova ideoloskog raja.)
Buduci da u novom sovjetskom drustvu nema faustovskih izazova, andjeo pakla izabrace jednog stanovnika psihijatrijske bolnice za svog Fausta. Rec je o jednom od glavnih junaka romana: piscu, istoricaru - Majstoru - koji je napisao roman o Isusu Hristu i Ponciju Pilatu. U tom pogledu, Majstor "deli" ulogu glavnog junaka sa svojim romanom. Bez tog romana, kojim se rekonstruise sredisnji mit Novog zaveta, ne bi bilo ni izazova za slugu pakla da se pojavi u svetu ljudi. Majstorov roman/apokrif toliko je uverljiv da se njime porice jedan od temeljnih postulata revolucionarne doktrine, onaj koji se odnosi na Bozju smrt. Roman i njegova uverljivost odvesce Majstora u ludnicu, gde je i mesto ljudima koji ne prihvataju pravila novog normalnog sveta. Medjutim, prema klasicnom arhetipu totalitarnih sistema, Majstor strada zbog rukopisa, a ne zbog objavljene knjige. Istoricari knjizevnosti i poznavaoci Bulgakovljevog dela, pretpostavljaju da je roman Majstor i Margarita napisan pocetkom tridesetih godina. Majstorova povest uverava nas da su veoma rano proradili mehanizam i metod koji ce kasnije dobiti siroku primenu u citavom boljsevickom svetu, pa, razume se, i u socijalistickoj Jugoslaviji. Iako neobjavljen, tek je bio predat na redakcijsko citanje u drzavnu izdavacku kucu, na roman o Isusu i Pilatu gnevno ce se obrusiti zvanicni kriticari zaduzeni da kontrolisu idejnost u knjizevnosti. Posle zestokih napada na rukopis koji nije izisao iz privatne ladice, Majstor ce rukopis romana baciti u vatru, a utociste naci u ludnici.
Mihailu Bulgakovu, odnosno njegovom Volandu, dugujemo za onaj cuveni iskaz da "rukopisi ne gore". Ali, mnogo vise dugujemo mu za ceo ovaj roman koji nam je doneo knjizevna i simbolicka merila pomocu kojih mozemo da razumemo dubinu i velicinu poraza evropske civilizacije u komunistickom poretku. Srecom za potomke onih koji su iskusili zivot u ideoloskom raju, nije izgoreo ni taj, paralalelni roman u romanu, niti se izgubio Bulgakovljev rukopis, kao sto je u stvarnosti staljinisticke ere moglo da se dogodi. Razumljivo, nije u romanu rec samo o porazu hriscanske civilizacije, vec i o covekovom epohalnom antropoloskom porazu koji mu je nanela ideoloska masinerija, masinerija koja se sastoji od ljudi, a ne od elemenata tehnicke civilizacije. Ima mnogo situacija i prizora u Majstoru i Margariti koji citaoca neodoljivo teraju na smeh: tu su ujedno stavljeni i satira i humor i tragedija. Upravo zbog toga, Bulgakovu treba da budemo zahvalni: on je pronasao knjizevni izlaz iz slepe ulice ideologije i njoj podredjene istorije.
Fiktivna sudbina glavnih junaka, Majstora i Margarite, postace osnova za analiziranje jednog drugog mita stvorenog u ideoloskoj civilizaciji - estetskog ili poetskog mita o smrti. Pred izazovima "proleterske civilizacije", pred terorom "masa" kao kriterijuma razumljivosti i korisnosti umetnickog dela, estetski mit o smrti donosi vrednosni preokret, jer se njime zastupa elitisticki nihilizam. Naime, za rekonstruisanje povesti o Isusu i Pilatu, za veru u postojanost ljubavne veze, za ocuvanje klasicnih predstava o dobru i zlu, Voland ce Majstora i njegovu druzbenicu Margaritu nagraditi vecnim mirom. U zavrsnom simbolickom spoju dvaju paralelnih tokova - povesti o Majstoru i literarnog apokrifa o Isusu i Pilatu - roman pocinje da se cita i kao preokret unutar konacnog evropskog faustovskog mita, usmeravajuci njegovu znacenjsku poentu ka knjizevno-estetskom oblikovanju dozivljaja smrti. I tako, umesto estetskog mita o "putovanju", o otkrivanju prosvecene racionalnosti, Mihail Bulgakov uspeo je da stvori estetski mit o smrti kao idealu "vecnog mira". Ne bih se ovde upustao u finese u interpretaciji, ali cu spomenuti ideju Milivoja Jovanovica, koji je Bulgakovljev ideal mira u romanu povezao sa Kantovom idejom mira u politickim spisima. (U romanu je lajtmotiv Pilatove molitve bogovima da mu daju "malo mira"; kada na kraju romana, vec mrtvi Majstor, upita andjela zla o svojoj nagradi na onome svetu, ovaj ce mu dati "vecni mir" uz zvuke muzike koju voli i u kucici koja se nalazi na mestu gde se raj granici sa pustinjom.) "