Stihovi za moju dusu

Čuvaj me...

U modrom satenu jutra jos naslucujem poraz lazne pozude
tudje ruke ... neverne poglede i tvoje oci sanjive

Dobijas ili gubis?
Bezim ili ostajem?

Beskucnici ljubavi uvek se pronalaze, tamo gde spokoj prestaje
gde nebo zemlju tek ovlas dodirne, gde se ljube kisne kapi
između sna i buđenja, na dnu srca gde se tuga sakriva.
Jos me ljubis njenim usnama i ruke podmeces da me podsetis
samo da ne zaboravim ...

Pohotu ljubavnika u oluji dodira, izmedju sjaja i tame
bluda i zablude, vrisak kojim se dozivamo
tisina kojom se pozdravljamo, u predvorjima beskonacnosti
....nikad docekanog svitanja.....

I vezem ruke za tvoje zelje, zarobljena u vosku divljeg meda
za tebe paganski lepa, ponekad samo ohola i lazljiva
po potrebi cedna i nestvarna,

ali uvek samo tvoja!!!!

U pesmi rodjena, tvojim usnama sludjena
u tvojim ocima zarobljena, lazna spoznaja svih tvojih nemira
kisa u praznim prozorima, neuhvatljiva i nedodirljiva
zarobljen odraz u ogledalima tvoje konacnosti ili strasti
ljubavnica ili djevojcica...odabrana ili prognana???

Samo mi reci da sam jos tvoja
dok ti se bosonoga nudim u hladnim noćcma
mazno se protezem u tvojim mislima
dok ti grizem usne kao narandze
i zavodim plesom divljih vetrova...

Posalji vojsku pesama pod moje bedeme
i ... cuvaj me ...
od sebe i hladnih dodira
na plavim jastucima naseg vremena
tamo gde sve pocinje i prestaje ...
http://fs5.****************/images/160921/cf4nzq44.jpg

DOK ČEKAŠ NEKOGA


Vrištati kao u filmu "Kabare" starom i izanđalom
Sa onom scenom gde Lajza vrišti a voz prolazi
Biti u vozu a ne tamo gde je potreba za vrištanjem
Voleti starog umornog krokodila iz filma "Tarzan i
Njegova deca"
Pravdati se zbog crkvenih zvona sred Grobljanske ulice
U kojoj stanuju živi ljudi ogrezli na mrtva hodočašća
Gomilati kore od narandži u kutiji bez poklopca
Slušati kretanje petla koji je postao
Železni obruč za vetar na krovu velike kuće
Dati pesmi ubrzanje koje nije imala jer je
Stala u sredini na procepu ko puklo stablo
Razneti orah mišlju o čavkama
Stići do vrelog peska kroz neizrečenu rečenicu
I zagrejati promrzle prste na nogama
Gledati kako veče izmiče u naborima dlana između
Linije života i linije koja se i ne naslućuje
Dati sumnji nadu da ne bude tako gola i naizgled netaknuta
Zavući prst u ključaonicu i verovati da će se
Okretanjem postići željeni cilj
Stajati na sedeljci i ne sesti ni na trenutak
Uzeti na sebe lunarni deo dana i trčati okolo sa
Srebrnim narukvicama kupljenim na pijaci
Stanovati podalje od sebe podalje od drugih
I biti bolji od kuvanog krompira sa maslacem
Startovati bez znaka za start i dozvoliti srcu da
Utiša razgovor



( Marija Šimoković )

Bokori ruža mirisom žubore
Oko tvoga čela blijeda, zamišljena.
Kroz zatvoren prozor zore svijećom gore.
Na krevetu ležiš od sna ispijena.
Pijana od ruža. U smrt zaljubljena.

Vani trešnja miri prvim pahuljama
Moje misli k tebi pčelama se roje.
Ti smiješiš se mrtva u bijelim haljinama,
Dok pred kućom svati smrznuti -
Propeti konji ukopani stoje.

Spavaš poput cvijeta u knjizi,
Pritješnjena između smrti i života.
I kao da nisi šena.
Sva si u snu ljepota.

Enes Kišević

***

Kad sam govorio
rekoše da sam nem,
kad sam pisao
rekoše da sam slep,
kad sam ih napustio
rekoše da sam šepav.
I kad me natrag pozvaše
otkriše da sam glup.
Sve su mi osećaje pomešali
i presudili da sam lud.
Sad sam sretan ...

Edvard .Kocbeck

Posle rastanka

Dotaknuo nisam tvoje vrele sapi
(drugi su ih vuci ljubili i kleli),
duša mi se žuči s tvog izvora napi
bol se zove igra koju smo počeli.

Priznaću ti: nisam spavao sa travom,
ostao sam večno zaljubljen u cveće,
sad shvatam težinu oblaka nad glavom,
nemo, dobrovoljno, idem na raspeće.

Hodam preko polja a zveri me grizu,
ubio sam celo jato golubova,
skoro dah ti čujem, toliko sam blizu
umoran i beo, čuvar tvojih snova...

A negde daleko nebo fenjer gasi,
i znam - uskoro ćeš krenuti kroz vreme,
doživotno moja, pa ma čija da si
obala pred kojom ribari zaneme.

Goran Vračar

Zhelja

Pogledajte prilog 404743

Svjetlost

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mjenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

Enes Kišević

Osmehom jednim lako
žedne si prevela preko vode,
ali znaš da probala nisi
čari ljubavi, čari slobode,
i dok noć polagano klizi,
ti čekaš da neko te spasi,
ma daj,
sama tu voćku zagrizi
i slobodan si.

Još večeras..

Ostavi malene igre,
sve su to zablude, sve su laži,
i misli te vuku ka njemu
jer srce odavno ljubav traži,
a ponekad sve tajne sveta
u jedan pogled stanu,
pusti da njegove oči
te odvuku na drugu stranu.

Još večeras..

Ostavi tužna juče
i sutra će samo sebe da reši,
stavi mu ruku na rame,
oči zatvori i zapleši sa njim..
lagano sasvim..

Još večeras, i nikad više..

Uzmi ga za ruku
i pusti stvar da se desi,
zaboravi sve što znaš
i budi ono što jesi, oduvek..
Oduvek i nikad više,
ceo svemir za vas dvoje diše,
i ti to znaš,
osećaš...


Miloš Stojanović

***

Od bola do bola prelazi ljubav otoke svoje
i postavlja korijenje koje zatim natapa plač,
i nitko,nitko se ne može umaći koracima
Srca koje trči šutljivo i krvoločno.

Tako ti i ja tražimo pukotinu,drugu planetu
gdje sol neće moći dirnuti tvoju kosu,
gdje boli neće moći rasti mojom krivnjom
i gdje će živjeti kruh bez agonije.

Planeta zapletena u lišću i daljini,
pustoš,kamen surov i nenastanjen,
svojim vlastitim rukama htjeli smo sagraditi

Tvrdo gnijezdo,bez nevolje,bez rane i bez riječi,
no ljubav ne bijaše takva,tu je sumanuti grad
u kome ljudi polako na balkonima blijede.

Pablo Neruda

Lice do lica, izgubljen san,

nikada ne priznati kraj......

Usamljena želja

tužnom sjenom ljubavi okružena......

Misli, neželjeni spokoj....

ljubav, izgubljeni putnik......

Zaborav prijeti,

ona je daleko od mene.......

Kad izgori moja zvijezda

u potrazi za njenom,

znat ću, upoznao sam ljubav

u slici i rijeći, u nadi.....

Znat ću sve molitve duha.....

zaboraviti svaku bol,

srce poznavat će svaki put

koji vodi smiraju vječnosti......

Više u meni neće sjati neko drugo sunce.....

cvrkutati neke druge ptice,

vjetar više neće šamarati moje misli

dok tuguje izorana slavonska crnica......

Znat ću da isto nebo gledamo,

istu kišu čekamo,

zaboraviti svaku bol na putu do neba

jer znat' ću sve molitve duha.........



Darko Petar Štivičević

ISPUNIŠ MI OČI

Ispuniš mi oči, tek što ne kapneš,
al’ ne da nam se da se razdvojimo.
Pliva mi tako pogled u tebi,
dok se talasaš u mojim očima.
Ronim u sebe na dah, da izronim biser,
koji nikom nije potreban.
Zagrcnem se rečima, brzoplet sam,
žurim da izgovorim sve što me guši,
ali prećutim, jer više ne umem sa rečima,
kao ni sa tobom.

Goran Tadić

MIROSLAV ANTEJ VOJVOĐANSKI

Sve što on srcem dotakne
I sve što se njegovog srca tiče
U poeziju se pretvara

Nije Mika iz Mokrina samo
I nije samo iz Erdevika
On je odasvuda
Svetu izvor
Bujica dobrote
Zaludijani instrument
Na kome večnost izvija
Svetlosne melodije

A šta je Srem
Nego koleno na kome Antić ispisuje
IMA L` SREMA AKO ČUDA NEMA
I šta je čudo
Nego zemlja koja Anteju vojvođanskom
Daje snagu
Kad je dodirne rečju
Kad je mišlju pomiluje

Antić je istinu antičku
I istinu ovovremenu
Povezao stihom

Ima i živih i preživelih
Da čuju njegove poslanice
Biće i ludih i najsremskijih
Da ove poslanice vinom zaliju
Ali samo je jedna zemlja – majka
I samo je jedna zemlja – žena
I samo je jedna zemlja – sudbina
I pesnikova i ratnikova
O toj jedinoj
Miroslav Antić je najumeo da kaže
Najumniju reč

Sve što on dušom dotakne
I sve što njegovu dušu takne
U poeziju se pretvara

Ljubivoje Ršumović

Ove su rijeci
Preko ulice
Upucene k tebi,
Ljubavi.
I stid me je,
Ne od njih,
Vec zbog svijeta.
Mozda nije trenutak pravi.
Mozda sam trebao,
U ovo vrijeme
Bijede i izobilja,
Umjesto ljubavi,
Preko ulice
Dobaciti rijeci nasilja.
Mozda sam morao
U ovo vrijeme
Sto se osjeta gnusa
Izaci na trgove
I zavijati
U pustinje ljudskih dusa.
Mozda je moja ljudska duznost
Morala u ovo vrijeme
Okomiti se na lesinare,
Zagristi u hijene.
Al da mi u ovom tuznom svijetu
Ne sija radost tvoga lica,
Ni vjetar se usudio ne bi
Proci kroz ovu sumu bez ptica...


Enes Kišević

OVO JE PJESMA KOJA ĆE TE ČEKATI


Ovo je pjesma koja će te čekati
iza svakog kuta
iza svakog osmijeha
pjesma koja ne zna prestati biti draga
i samo će te ona prenijeti
preko zvjezdanog praga
i kad mene ne bude
i kad ti oči nekako posive
kad na usne padne list jeseni
kad se raduješ recimo nečem
a u stvari misliš o meni
ova pjesma ima stotinu zadaća
stotinu razloga da se od tebe ne odvaja
ona je tvoj stražar u noći
ja sam joj naredio da te čuva
kad se miris marelica spusti niz ramena
jer znam da je najteže
kad nekoga nema
a znaš da bi morao biti
i kad mene ne bude
tamo gdje me tražiš
a bit ću tamo gdje ne možeš do mene
ova pjesma će ti biti moje ime
jer ne želim da ti u očima stanuju zime
i da te hladno nešto uvijek boli
ovoj pjesmi
ja sam naredio da te samo voli.

Željko Krznarić

JEDINO TEBI

Jedino sam Tebi mogao pjesmom do srca
I jasno sagledati drugu obalu
Jedino sam s Tobom mogao u večernje slike
Varkom ulaziti bez suvišnih riječi
Jedino zbog Tebe morao sam se odreći
Svojih godina i pjesama
Kad sam u svađi sa svijetom
Na Tvom tijelu najljepšu baladu stvarao
Od Tvoja dva oka u koja se sunce zaglavilo
Od Tvojih ruku
Kao da me cvijeće na livadama zvalo
Jedino sam Tebi mogao
Svoj život u naručje položiti
Jer svi su me drugi varali i malo mi dali
Jedino sam tebi ruke na ramena mogao staviti
A da me ne zaboli moja nemoguća duša
Navikla na raskršća i ceste
Jedino tebi
i uvijek će rijeke
U tom pravcu kretati žurno
Kad me nebo prepolovi i na smrt pripremi
Neće to biti ni tako teško
Kod tebe će sunce biti i pjesma
Jedino ću Tebi i poslije smrti
Svoju zvijezdu dovoditi
Da ti lice ne potamni od svega

Jer tebi sam jedino znao
Do srca pjesmom doći
I pomalo zaustaviti život
Da te tako grubo ne zaboli tišina
Iza moga lica
Iza moga tijela.

Željko Krznarić

LJUBAV

Mojoj misli na tebe nežnoj i smernoj
ne znam uzroka, ni časa začetka,
ona je kao zaručnički prsten na ruci vernoj
kružna: nema ni kraja ni početka.

U mom srcu svemoćna je ova misao,
ona zbilje pretvara u čarolije;
svemu što biva daje draž i smisao,
zbog nje moj osmeh sine, suza se prolije.

Zbog nje moje oči bivaju lepšim, snovi boljima.
Na moj život blago pada odsjaj njen
kao po umornim putima i poljima
mirisna večernja sen.

Desanka Maksimović

ČUVAR STADA

Verujem u svet kao u belu radu.

Zato što ga vidim. Al' ne mislim o njemu.

Jer misliti znači ne shvatiti.

Svet nije stvoren da bismo mislili o njemu,

(misliti znači imati bolesne oči)

već da bismo ga gledali

i bili s njim saglasni.


Fernando Pessoa

Trazim te ocima zeljnim...
Grlim tvoju odsutnost rukama umornim...
Cekam te tisinom da se pojavis...
A znam da neces doci....
Bolis me, i uvek ces…
Sama u moru suza... slomljena od tuge…
Bolujem te…

Ja još ne znam ko si

Tebe sam jedino uvek volela,
i tobom uvek punila dane,
za tebe jedinog sam ruke izgorela,
u noći ih utapala besane.

Ko si ti? Da li moja ljubav prva
pod snegom što sipa ispod drvoreda?
Ili tek čežnja koja me ophrva
od jednog pogleda?

Jesam li ti ona ljubav prikrivena,
pritajena mirom što iznutra plamti,
ljubav koju nosi od rođenja žena,
reci mi, šta sam ti?

I ko si ti, kaži, ja još ne znam ko si,
možda sva maštanja rođena u meni?
svi strahovi moji nestašni i bosi?
najdublji koreni

iz kojih će nići svi snovi budući? ...
Još te nisam srela, tako mi se čini ...
a živim stalno ja u tvojoj kući,
u tvojoj blizini.

Mira Alečković