Koliko si me ludo obradovala! Na licu mi blista osmeh, ozarenje jer videh da me nisi zaboravila. da postojiš, zaviruješ u kutkove ovog prostora.
Čarolija peozije Šarla Bodlera ne može da ne asocira na ukletost, na tugu umetnikovanja, na susret večiti sa pokunjenom samoćom, dubinom ponora.
Ne mogu na ne mislim na Silviju Plat, možda baš jer je izašlo reizdanje njenog jedinog romana Stakleno zvono.
Koliko li je teško biti sam.
Biti zagnjuren u svet težeći da ga uklopiš u svoj um, uz svoju kožu.
A jedno si s njim. A spojeni ste, neraskidivo bolno, duboko, neposustajno.
Ne smem da mračim iako je dubok mrak na toplim, nimalo zimskim ulicama.
TU si, to me raduje, iako ne pišeš javno, ne govoriš o knjigama, umetnosti, muzici.
Znam da ne posustaješ u posvećivanju čudesima umetnosti. Znam da si nasmešena, ako ne večeras, onde neke druge noći, i da se raduješ kad mesec obznani da se i noću protivi večitom mraku ovog doba.
Zagrljajem branim te od tišina.