Sav svet je samo mozdani fenomen. Hmm cudno da Sopenhauer ovakvom materijalistickom terminologijom govori o idealizmu!
Mozak je opazaj u svesti kao i svaki drugi...kao i klupa u parku, ptica na grani, crvena ograda, govor coveka, miris cveca itd. Medjutim manipulisanjem na odgovarajuci nacin opazajem pod imenom "mozak" mi menjamo sve ostale opazaje bili oni "klupa", "ptica" itd. Ako secnemo odgovarajuce mesto na opazaju "mozak" gubimo moc da razlikujemo boje na primer ili da imamo ikakvo vizuelno iskustvo. Ako secnemo drugo mesto gubimo moc da razlikujemo znacenje reci itd. Izgleda da se taj opazaj "mozak" sustinski razlikuje od svih drugih opazaja i na izvestan nacih in "drzi u saci" ...
Mozak је код Шопенхaуера као и све остало објективација воље. У овом случају објективација воље "хтети сазнати".
Он је то објаснио овако:
Ja najpre dakle postavljam volju, stvar po sebi, potpuno prvobitnu. Кao drugo, njenu čistu vidljivost, objektlvaclju, - telo; a kao treće, saznanje, kao čistu funkciju jednog dela tela. Taj deo je i sam objektivizirano (postalo predstavom) hteti saznati, pri čemu je volji za njen cilj potrebno saznanje. Ova funkcija opet uslovljava ceo svet kao predstavu, samim tim i samo telo, ukoliko je ono opažljiv objekat, koja kao takav postoji samo u predstavi.
Шопенхауер из дела "О вољи у природи"
Дакле, хтети сазнати је оно што ствара представу а у тој представи се оно објективише као слика звана "мозак".
Тако да можемо претпоставити да пошто се та објективација "хтети сазнати" (мозак) у смрти мења, нестаје, изобличује, да самим тим и хтети сазнати која је у основи истог доживљава велику промену, тј нестанак. И да се тиме сусрећемо са вољом уопште, са ствари по себи.
Међутим, говоримо о области где појмови нестанка и настанка не важе. Тако да не можемо заправо рећи да "хтети сазнати нестаје", јер нестаје само његова објективација "мозак" а не оно што се тако објективирало и што не познаје простор, време, каузалитет, настајање и нестајање, једно, нити мноштво. Самим тим то не може нестати јер никада није ни настало.
Ове Шопенхаурове речи могу то појаснити:
Dakle, jedino u odnosu na pojave pojmovi prestanka i trajanja nalaze svoju primenu, a ne u odnosu na ono što se u pojavama manifestuje, to jest u odnosu na suštinu-po-sebi stvari; zato, primenjeni na tu suštinu, ti pojmovi više nemaju nikakvog smisla. To se vidi i u činjenici da je nemoguće odgovoriti na pitanje koje polazi od tih vremenskih pojmova, i da je svaka tvrdnja u davanju takvog odgovora, svejedno s koje strane dolazila, izložena ubedljivim prigovorima. Mogli bismo, doduše, tvrditi da naša suština-po-sebi traje i posle smrti, zato što bi bilo pogrešno reći da ona propada; ali, mogli bismo isto tako da tvrdimo kako ona propada, zato što bi bilo pogrešno reći da ona traje i posle smrti; u stvari, tačno je i jedno i drugo. Tu bi se, dakle, moglo postaviti nešto nalik antinomiji. Međutim, ta bi antinomija počivala isključivo na negacijama. U njoj bi se subjektu suda odricala dva kontradiktorno suprotna predikata, ali samo zato što cela kategorija tih predikata ne bi bila primenljiva na taj subjekt. Ako se, međutim, njemu ta dva predikata odriču ne zajedno već pojedinačno, stiče se utisak da se kod njega dokazuje predikat kontradiktoran predikatu koji mu se odriče u tom trenutku. A to se zasniva na činjenici da se tu porede nesamerljive veličine, ukoliko nas problem premešta na teren koji ukida vreme, a ipak nam postavlja pitanje o vremenskim odrednicama, koje je, dakle, jednako pogrešno i pripisati i odreći subjektu; to upravo znači: problem je transcendentan. U tom smislu smrt ostaje tajna.
Шопенхауер
Poslednja izmena: