Malo je reći da živimo u svetu simbola

.
Може се казати да сам био личан, када сам одговорио Малој, али се нисам превише удаљио од теме. Овај потфорум могу сви да посећују, људи свих вероисповести и атеисти.
Разлика између симбола и сигнала, који су уско повезани. Симбол је нешто трајно, сигнал тренутно. Када је неки симбол у одређеном, конкретном односу према нама, онда је то сигнал (на који треба изузетно обратити пажњу!).
''Ми често у добри час сретамо човека, који и нехотично разгони облаке у нашој души решавајући неки наш интимни проблем. Често чујемо у друштву реч, која нам је добро дошла; често изречемо изненадну реч, која је слушаоцу добро дошла. Или добијемо писмо од некога баш онда кад треба. Или замршени у ткиво животно ми очајно резонујемо по нашој малој памети, како ће се све то размрсити, док се изненадно не догоди нешто, што размршава и рашчишћава наш положај. И сусрет, дакле, и реч, и писмо, и догађај – све су то сигнали било за казну, било за опомену, уразумљење, охрабрење подстрек или покајање.''
 
''РАТ, ГЛАД И ПОМОР. Ова три бича могу се узети најпре као симболи, јер спољашњим догађајем изражавају унутрашње стање душа и духова људских. Унутрашње богоборство свршава се спољашњим човекоборством; унутрашњи рат спољашњим ратом. То је тајна и трајна симболика свих ратова. Но рат као тренутно бивање у једном времену и једном поколењу јесте сигнал Божји томе времену и томе поколењу.''
 
SIMBOL GVOŽĐA

''1. Gvožđe se obično smatra simbolom čvrstoće, tvrdoće, nepopustljivosti, preterane neumoljivosti i nesavitljivosti, što fizička svojstva metala ne potvrđuju potpuno.

I u biblijskom predanju i u drevnoj Kini gvožđe se suprotstavlja bakru ili bronzi, kao prost metal plemenitim, kao voda vatri, sever jugu, crno crvenom, jin jangu. Gvozdeno doba je tvrdo doba, kraj cikličnog stvrdnjavanja, čija su pretposlednja etapa bakreno ili bronzano doba. Gvozdena i bakarna čela mitskih junaka, te gvozdene i bakarne ploče simboličnog mosta iz legende Honga, iskazuju isti polaritet.

2. Gvožđe nije uvek i svugde prost metal: kod mnogih naroda, naprotiv, imao je svetu vrednost, bilo da se zbog njegova meteorskog porekla smatralo da je palo s neba, bilo da je svojim zemaljskim poreklom potvrđivalo podatke iz predajne embriologije. Ali simbolizam gvožđa podvojen je kao i simbolizam metalurških veština: gvožđe štiti od loših uticaja, ali je i njihovo oruđe; pokretna je sila aktivnog principa preobražaja nepokretne supstance (plug, makaze, nož), ali je i demonsko oružje rata i smrti. Samo preoblikovanje materije instrumentom koji reže ima pozitivan aspekt, jer je gvozdeni alat bio zabranjen pri sagradnji Solomonova hrama (Carevi, 1, 6-7). U Indiji je obrada gvožđa azuričke prirode, odnosno pripada sporednim božanstvima. U starom Egiptu gvožđe se poistovećivalo s kostima mračnog božanstva Seta. Šamanu, međutim, gvožđe daje moć i delotvornost; smatra se i simbolom radosti ili zaštitnikom žetvi; njegova je ambivalentnost svugde povezana s ambivalentnošću kovanja.

3. U pogledu na svet Dogona iz Malija gvožđe je simbolička suprotnost bakra. Gospodar je sene i noći, dok je bakar simbol svetlosti i života. Zato je gvožđe atribut zlotvornog demijurga Jurugua, blede lisice, gospodara prvog govora i proricanja, koji zapoveda noći, suši, jalovosti, neredu, prljavštini i smrti. Ali drugi demijurg Nomo, dobročinitelj i vodič ljudskog roda, apsolutni gospodar neba, vode, duše i plodnosti, ograničuje Juruguove razuzdane delatnosti. Čovek nije podređen dvojnosti tih antagonističkih snaga, pa kovač koga je Nomo stvorio uspeva da pokori gvožđe i da dobije iz njega motiku, temelje ratarstva, te oružje za lov i ratovanje. Jurugua je učinio svojim tajnim prijateljem; žena ga se boji, ali muškarac ga zna iskoristiti. Bleda lisica, ili njen supstitut šakal, životinja je kojom se Dogoni pri vračanju najviše služe, a kovač najčešće obavlja funkciju vrača.

Kod Vačaga, hamitiziranih Bantua sa Kilimandžara žene nose gvozdene ogrlice i narukvice koje daju plodnost i leče bolesnu decu. Kod Tiva (severna Nigerija) gvožđe jamči zajedništvo živih i mrtvih.

4. U poznatom mitu o rodovima Hesiod (Poslovi i dani, 174-201) s užasom opisuje peto pleme gvozdeno:


Oh da me nema više međ’ ljud’ma petoga
Soja, il’ pre da skončah, ili da se kasnije rodih.
Železni sad živi soj: nit’ će po danu s napornom
Patnjom prestat, niti po noći se razdirat,
Jer će im bogovi nevolje teške zadavat...
...I ovaj rod će stvorenja smrtnih satrti Zeus
Kad se na kraju sa sedom kosom rađati stanu...
...Obzira nikakva zakletvi prema, pravda, ni dobru
Imati neće, više će drzak i zao poštovan bit’,
Pesnice pravo će vladat, stida sasvim će nestat’...
...Na Olimp će se sa zemlje širokih puta,
Koprenam’ belim prelepo svoje prekršivši telo,
Besmrtnim u redove otić’, napustiv’ ljude,
Boginje stida i strepnje, nevolje ljute ljudim’
Ostat će smrtnim, zlo ničim lečit se neće.

U ovom Hesiodovom apokaliptičnom viđenju gvozdeno pleme simbolizuje vladavinu materijalnosti i nezadovoljenje prema surovoj snazi nesvesnog.

Pošto je gvožđe htonskog, šta više paklenog porekla, profani je metal, koji se ne sme dovesti u vezu sa životom. Prema Platonu stanovnici Atlantide nisu lovili gvozdenim oružjem, već drvenim harpunima i mrežama. Ni druidi se nisu služili gvozdenim oruđem; svetu imelu rezali su zlatnim srpom. Gvožđe simbolizuje čvrstu, tamnu, nečistu i dijaboličku snagu.''
 
Пошто се нико не јавља, да додам још нешто.
''Страдање без кривице као и страдање због кривице јесте сигнал.
Телесне болести симболишу духовне недуге, али изненадна болест у фамилији јесте сигнал.
Сигнал је и јасан сан, који не потребује тумачења (sic). Но сан може бити и симболичан, када је у сликама и радњама, које потребују тумачења.
Једном речју, сав видљиви свет је симбол невидљиве, духовне стварности; но он служи сигналом односима твари у њему – односима, променама, радњама, бивањима и стањима.''
 
SIMBOL GVOŽĐA KOD SLOVENA

’’Simbolika gvožđa u tradicionalnoj kulturi je po svom značenju ambivalentna. Razlog za to je njegovo različito poreklo, prolaženje kroz vatru i vodu u toku kovanja i kaljenja, siva boja, rđanje („jede ga rđa“), široka namena – mirnodopska i ratna. Od svih metala jedino je gvožđe nebesko i zemaljsko, njime se takođe od protivnika spašavao i uzimao život. Pošto je za njegovo dobijanje iz rude bilo potrebno obezbediti visoku temperaturu, po pravilu više od 1000 C◦, u početku je (do pronalaska peći za topljenje rude) korišćeno samo meteorsko gvožđe. O tome svedoči i sumerska reč AN-BAR, koja se smatra za jednu od najstarijih oznaka za gvožđe. Ona je sastavljena od piktografskih znakova „nebo“ i „vatra“ i obično se prevodi kao „nebeski metal“ ili „metal zvezda“. U jednom hetitskom tekstu iz 14. veka p.n.e. navodi se da su hetitski kraljevi trgovali „crnim nebeskim gvožđem“. Pošto je bilo retko i imalo široku upotrebnu vrednost, gvožđe je na početku proizvodnje iz rude bilo vrlo skupo. Prema podacima iz staroasirskih izvora jedan izliven komad koštao je četrdeset puta skuplje od srebra i više od osam puta skuplje od zlata.

Pošto gvožđe može biti i „nebeski“ metal, ali pre svega prema osobini tvrdoće, kao i mogućnosti da se udarcem o kamen njime može izazvati vatra, te ustaljene prakse da se od njega prave oruđa za sečenje i probadanje - ono je atribut Gromovnika i pogotovo sredstvo za isterivanje demonske sile. O prvom obeležju svedoče verovanja iz Bugarske i Srbije vezana za prvu grmljavinu u godini. Tom prilikom u Bugarskoj su se ljudi udarali po glavi gvožđem ili kamenom radi zdravlja i da bi se oslobodili straha, a u Srbiji (okolina Valjeva) stavljali su ga u usta da im te godine grom ne nanese štetu. Pošto je Gromovnik vezan za „gore“ i muški princip, to se može uzeti za razlog verovanju u Prilepu da komadić čelika koji se lomi od većeg komada radi pripreme amajlije protiv zlih očiju nije smeo pasti na zemlju. Time se može tumačiti i običaj u Skoplju, da se prilikom rođenja muškog deteta svi ukućani uhvate za neko gvožđe, s obrazloženjem „da bi dete bilo jako i zdravo kao železo“. Međutim, to nisu činili za žensku decu.

Gvožđu se u slovenskoj tradicionalnoj kulturi pripisuje velika apotropejska snaga. U ruskom rukopisnom zborniku iz 17. veka, u molitvi protiv svake bolesti, gvožđe se naziva bratom i moli da se odnese bolest iz tela i probode iz srca: „(...) железо, брат мой, выйми из тела болезнь и от сердца шепоту...“. u apokrifnim zaklinjanjima su korišćena protiv uzročnika različitih bolesti, progonitelj demona često ima gvozdeni štap, kao u primeru jednog srpskog rukopisa gde sveti Sisinije progoni đavola: „...Izvleče Ego na suho i biše Ego palica mi železnimi...“. U Bugarskoj je postojalo verovanje da će čuma nestati ako se umrlima zabije gvozden ekser u glavu. Po jednom predanju iz leskovačkog kraja tzv. vampirović je mogao ubiti vampira jedino ako mu je puška napunjena čelikom, „jer olovo vampiru ništa ne može nahuditi“, dok se u prijepoljskom kraju verovalo da se vampir može ubiti ako se u povampirenog pokojnika u grobu gvozdenim maljem zabije glogov kolac.

Gvožđe se upotrebljava u bajanju i drugim magijskim postupcima namenjenim lečenju bolesnika. U Slavoniji (Otok), ako bolesnik od uroka kaže bajalici da mokri „ko voda“, a ne „crveno“, onda mu baje gvožđem. Posle bajanja vratiti to gvožđe gde je i ranije bilo. Kod Srba Krajišnika u Hrvatskoj „od ognjuštine“ su bajali s devet komada gvožđa. Bilo je potrebno doneti vode sa tri izvora suncu okrenutim, i to u oči dana kada se bolesnik rodio, i u tu vodu staviti gvožđe. Posle bajanja bolesnik se umivao tom vodom, a ostatak te vode su prosipali na krov kuće. U Srbiji (Levač) verovalo se da će žena koja ne rađa dobiti decu ako se okupa vodom u koju je stavljeno parče gvožđa otpalo od neke alatke dok su se pravili ili klepali. Zabeleženo je i verovanje da će nestati padavica ako se bolesnom u trenutku kada ga „uhvati“ dade u ruke nešto gvozdeno: maše, ćuskija itd.

Gvožđe se koristilo u zaštiti porodilje i novorođenčeta od uticaja demonske sile. U okolini Niša trudnica „kojoj se ne drže deca“ opasivala se do gole kože gvozdenim lančićem koji je iskovan u gluvo doba noći. U istim slučajevima Muslimanke u Bosni opasivale su se gvozdenim obručem koji je u gluvo doba noći kovač iskovao od potkovice uginulog konja. U Krakovu takve žene su nosile u pojasu komad tvrdog gvožđa (prepoj) ušiven u komadić modrog platna. Na Kosovu su novorođenče stavljali da spava u rešetu koje je napunjeno senom; u Bosni (Zabrđe) detetu posle rođenja drže u kolevci tri dana parče gvožđa. U svrljiškom kraju dete po rođenju, dodirivali su gvožđem kako ne bi bilo „zimogrožljivo“; u Slavoniji (Otok), pre nego što se detetu obuče prva košuljica, kroz nju su propuštali gvožđe, da bi ga zaštitili od veštica. Dodatno značenje imaju gvozdeni predmeti uzeti s ognjišta, jer se nečista sila boji vatre. U mnogim krajevima Srbije protiv gradonosnih oblaka, za koje se verovalo da ih predvode demonski pokojnici, iznošeni su iz kuće sadžak, maše i sl. Takođe, lupanjem u takve gvozdene predmete o pojedinim praznicima terane su od ljudi htonske životinje – zmije, gušteri i dr.

Posebni uslovi koji važe za kovanje zaštitnih predmeta za trudnice, porodilje i decu, kao što su: gluvo doba noći, razdevenost kovača, zabrana govorenja pri kovanju, ukazuju na htonsku prirodu tok postupka i htonsku simboliku tih predmeta.

Da gvožđe može biti atribut demonske sile, svedoče i nazivi pojedinih mitoloških bića kod slovenskih naroda. Kod Srba u Sremu plašili su decu i mlade prelje koje dobro ne predu – gvozdenzubom; na ruskom severu verovalo se da u vatri kraj kuće može da boravi железиячка; kod Srba u pripovetci se javlja Gvozden čovek, kod Bugara – Železan čovek, kod Ukrajinaca u centralnom Poljesju – Железный человек. Po jednom svedočanstvu iz Krajine u Hrvatskoj, čovek je tvrdio da je video vilu pored svog mlina na potoku „sva je u bjelini, ima gvozdene zube“. U basmi iz Dalmacije bolest „poganica“ se tera iz tela čoveka rečima „...Odlazi, železnico železna,...“ U Levaču (Srbija), detetu koje noću mokri poda se, bolesti se preti babom s gvozdenim zubima i čeličnim rukama:

„Ako nećete da otidete,
pozvaću staru babu s gvozdenim zubima
i čeličnim rukama,
koja će vas odatle oterati
u pustu goru u mutnu vodu.“

U poljskoj basmi stravu iz čoveka tera gvozdeni dečak s gvozdenom kapom, u gvozdenoj košulji, s gvozdenim cipelama itd. Kod Rusa su sačuvani zapisi basmi protiv oružja (strele, koplja, noža) iz vremena od 17. pa do 18. veka, u kojima gospodar sveg gvožđa zapoveda „svojoj deci – svekolikom gvožđu“ i daje čoveku kamenu košulju da ga čuva od povrede. Ovaj gospodar gvožđa imenuje se kao „gvozdeni muž“, „car“ ili „otac“ i nalazi se na moru – okeanu, u gvozdenom stubu, na mostu ili na planini. Po sličnom principu kod Rusa su građene basme od ujeda zmije. Tu se od carice zmije, koja je smeštena u sličnom prostoru kao i gvozdeni muž, traži da naredi svim zmijama da povuku svoj otrov.

Mogućnost alternacije gvožđa i kamena u nekim magijskim tekstovima ukazuje da su neki simbolički elementi sa kamena prešli na gvožđe.’’
 
''Зле мисли, богоотпадне и неморалне, углавном су од духа зла и лажи. Због греха наших а по Божјем попуштању дух зла напада наш дух стрелама лажних мисли, порочних слика, рђавих сећања и фантазија...Дакле, попушта Бог да зли дух дејствује на ум и мисли оних, који су себе гресима упрљали и за дом зла припремили. То им је сигнал пропасти, ако се не тргну, то јест ако не прихвате сигнал опомене Божје.''
 
Ljudi, ovde sam video priliku da nešto napišem. Mada sam obećao sebi i drugima da se neću više baviti na Krstarici. (Pogledajte moj blog Brkovi)
BRKOVI:
Imao sam čitave peripetije oko brkova. Za mene su oni živ simbol koji ispunjava moj život. Ne znam šta drugi kažu. Znam da se mojoj bivšoj nisu sviđali. Za mene su brkovi na kraju postali simbol istrajnosti i moje lične principijelnosti.
Ne znam šta su drugi govorili o brkovima, ali rekao bih da su simbol muškosti, snage, odlučnosti. Naši su ih junaci nosili. (Marko Kraljević je bio poznat po svojim brkovima), i tu je Vuk Karadžić. Pa onda tu su Tom Selek (i njegovi čuveni brkovi), Lazar Ristovski, Fokner, moj deda, i moja baka:D. Sve su to bili ljudi - u stvarnosti ili na filmskom platnu - koji su predstavljali upravo izgrađene jake ličnosti. Bili su to snažni ljudi.

Vidim da se dosta ovde priča o božjim stvarima. Eto, čak je i bog imao brkove. Doduše nosio je i bradu, ali to je njegova stvar. Ovde sam samo hteo da kažem da nije mala stvar imati brkove. Možda ako ih pustimo postanemo bolji ljudi, ili polubogovi, ko zna? Ko zna?

Budite dobro dragi ljudi! I nek vam je sa srećom, prijatelji moji! Toliko od mene.
 
''Кад изненадно и упорно почнемо мислити о неком човеку у даљини, сигнал је, да или он брине и говори о нама, или ради за или против нас, или да се приближује к нама, он или писмо од њега.
Још јаче од мисли показују се осећаји људски као сигнали...
Многи људи предосете своју смрт. Неки официри и војници у рату имали су јасно предосећање смрти онога дана када ће погинути! Тај предосећај, не могу знати они, који га још нису имали. Али да се он, као сигнал, пројавио код многих лица, то је многократно утврђена ствар...
Осећај као сигнал јавља се често код животиња, нарочито пред непогоду или какву катастрофу, као земљотрес. Познато је, да када се домаћину хоће да догоди нека несрећа, коњ рже и пас завија...
Изненадна зловоља и туга спопадају понекад човека без видног узрока. Накнадно се покаже, да је то био сигнал, да му се код куће , међу сродницима или пријатељима, догодила или смрт или други неки тежак удар.
Осећај крајњег очајања, које управља мисли ка самоубиству, јесте јасан сигнал, да се зли дух – дух потиштености, или очајања – дохватио душе човечје.''
 
Ja ću početi da pišem o simbolici žute boje. Ako neko želi može se nadovezati (i pridružiti mi se) ili možda započeti simbolička značenja nekih drugih boja (ili da izabere nešto drugo, po sopstvenom ukusu). ;)


SIMBOLIKA ŽUTE BOJE KOD SLOVENA

’’Žuta boja preovladava u prirodi u drugoj polovini godine – to je boja zrelog klasja i boja vegetacije koja se suši. To je predvorje zime, hladnoće i mraka, pa se stoga može povezivati i sa htonskim svetom. Tome doprinosi i žuta boja kože mrtvog čoveka. Žuto je i boja zlata, koje je stalno i nepromenljivo kao i onaj svet (zlatne monete se kod Bugara nazivaju жълтици). Zlato je i lik svetlosti, ono ’’označava’’ ili smbolizuje svetlost, približavajući se na taj način značenju ikone, koja je odraz svetlosti i veze s njom, ali se sadržaj koji odslikava nalazi van realnog sveta. U mnogim predanjima zakopano blago se ’’kazuje’’ tako što se u noći vidi plamen na mestu gde je sakriveno. Po jednom poljskom predanju, svaki pokušaj jedne žene da uzme šaku zlata iz jedne ostave izaziva požar u jednom od njenih sela. Veza između zlata i vatre (’’zlato je vatra koja blista u noći’’ – Pindar) govori o vezi žutog i crvenog, tj. o mogućnosti da se žuto alternira sa crvenim. Blizina žute i crvene boje vidi se i u devojačkim gatanjima za udaju: uoči Đurđevdana devojke kopaju rupice u zemlji i sutradan gledaju: ako u rupici ima žutih i crvenih mrava, devojka će se udati za momka, ako bude mrkih mrava – za udovca, ako ne bude mrava – te godine se neće udati. U nizu ruskih ikona, naročito u novgorodskim iz 13-14. veka, crvena boja zamenjuje tradicionalne zlatne fonove.

Veza žutog sa onim svetom vidi se i po tome što se mitski vodiči duša na onom svetu prikazuju sa nekim žutim obeležjem. Odraz ove simbolike nalazi se i u narodnim bajanjima: kod Srba bolesti odnose žuti psi, žuti petao, pilad sa žutim nogama, žuti čovek, dok u jednoj bugraskoj basmi žuti čovek bez ruku hvata ribu i peče je bez ognja, što predstavlja i jedan mitski oblik ponašanja (tzv. antiponašanje).

Žuta boja nema visoku učestalost u narodnim basmama. U srpskoj i hrvatskoj građi se sreće 17 puta (kao atribut junaka u basmi – 7, u funkciji nizanja broja – 8 i oznaka boje predmeta - 2). U beloruskim primerima žuto se javlja 80 puta: međutim, od toga samo tri sintagme imaju učestalost 61, i to: жовтыя пяски – 34, жовтыя косъци – 17, и скула жовтая – 10. Često se жовтыя пяски javlja kao sastavni deo trijade boja: žuto – crveno (sivo) – belo. Žuti pesak nosi htonsko obeležje i zato se na njega tera i nečista sila.

Veza žute boje sa htonskim i demonski svetom određuje i njenu upotrebu u ritualu bajanja; kad neko dobije bolest zvanu ’’sugreb’’, ide u vinograd i maže se žutom zemljom ispod dunje; bajanje stoci od ujeda zmije izvodi se uz upotrebu 9 kamičaka i žute igle; u Sloveniji, bolesno dete od žutice pokrivaju u kolevci preko glave žutom svilenom maramom i prišivaju mu na košulji zlatan prsten: da bi detetu bolje rasla kosa, posle prvog šišanja, nose njegove vlasi na žutu vrbu itd.

Jedno od imena za vešticu jeste желтея, koje se često ponavlja u apokrifnoj molitvi od groznice.

U Evropi žuti ili crni barjak označava karantin, a žuti krst je označavao kugu.’’
 
ŽUTO

''1. Intenzivno i prodorno, zasićeno i blještavo kao rastopljen metal, žuto je najtoplija, najekspanzivnija i najsjajnija boja, koju je teško ugasiti i koja uvek prelazi svoje okvire. Zraci sunca koji prolaze kroz nebesko plavetnilo izraz su moći bogova: a u astečkom panteonu, Vicilopohtli, Ratni pobednik, bog južnog sunca obojen je u plavo i žuto. Zlatna svetlost, žuto ima kratofanijsku vrednost, a par heraldičkih boja žuto – plavo suprotan je paru crveno – zeleno kao što je ono što dolazi odozgo suprotno onome što dolazi odozdo. Područje na kojem se sučeljavaju je zemaljska kora, naša koža, koja i sama postaje žuta kad se približi smrt.
U paru žuto – plavo, muška boja, boja svetlosti i života, ne može potamneti. Kandinski je to dobro uočio: žuto toliko teži svetlom, da tamo žutog i ne može biti. Zato se može reći da postoji duboka, fizička veza između žutog i belog. Ona je boja bogova: Zôroastres (grč), prema Anketilu, znači sjajna, zlatna, slobodna zvezda, živa zvezda. Om, božja reč kod Tibetanaca, ima pridev zere što znači zlatan. Višnu je nosilac žute odeće, a Bramino kosmičko jaje blista kao zlato.

2. Zlatna svetlost ponekad je put dvosmernog saobraćaja, posrednik između ljudi i bogova. Frejzer tako naglašava da se u Indiji tokom velikog žrtvovanja konja upotrebljavao zlatni nož, jer je zlato svetlost i jer žrtvovano dolazi u kraljevstvo nebesko zlatnom svetlošću.
U meksičkoj kosmologiji zlatnožuto je boja zemljine nove kore, na početku kišnog razdoblja, pre nego što se ona zazeleni. Povezuje se dakle s misterijom proleća. Zato je Hipe Totek Naš gospodin oderani, bog prolećnih kiša, takođe bog zlatara. Za vreme prolećnih svetkovina njegovi sveštenici se zaogrnu žuto obojenim kožama oderanim sa žrtava koje su pogubili da bi pridobili tog strašnog boga. Zlatnožuto je i Mitrino obeležje u Persiji, i Apolonovo u Grčkoj.
Zlatnožuto je, zbog božanskih odlika, postalo na zemlji obeležje vladara, kraljeva i careva kako bi obznanjivalo božansko poreklo njihove moći. Zlatnožuto kao simbol božanske moći pokriveno je zelenim lovorom kao simbolom ljudske nade. Hristove zelene grančice, koje ima dok je na zemlji, zameniće zlatni oreol kad se vrati svome ocu. U Španiji je Nedelja grančica dan kad vernici pred crkvom mašu požutelim palmama.

3. Žuto je boja večnosti, kao što je zlato metal prolećnog života. I jedno i drugo nalazimo u osnovi hrišćanskog obreda. Zlatni krst na svešteničkoj odeždi, zlatni kalež, žuto večnog života, vere – pridružuju se iskonskoj čistoći belog u vatikanskoj zastavi.
Katolički sveštenici ispraćaju pokojnike u večni život usred zlatnog i žutog. Svi vodiči duša raspolažu s manje ili više žutog: Mitra; isto tako, u više istočnjačkih predanja, podzemni psi, poput onog iz Zend Aveste koji ima žute oči, kako bi lakše proniknuo tajnu tame, i žuto-bele uši. U egipatskim pogrebnim prostorijama žuta boja – simbol zlata koje je meso sunca i bogova – najčešće se povezuje s plavom bojom kako bi osigurala preživljenje duše.

4. Prisutnost žutog u htonskom svetu, kao jamstvo večnosti, uvodi drugi simbolički aspekt te boje, njen zemaljski aspekt.
Žuto preovladava na zemlji u leto i u jesen: to je boja zrelog klasja koje se naginje prema zemlji i boja same zemlje kad izgubi svoj zeleni ogrtač. Žuto tada najavljuje slabljenje, starost, približavanje smrti. Ono može biti i supstitut crnog. Tako je za Pueblo i Teva Indijance žuto boja zapada, za Asteke i Zuni Indijance boja severa ili juga, zavisno od toga koja se od tih strana sveta povezuje s donjim svetom.
U budističkom tantrizmu žuto odgovara središtu – početku i elementu zemlji, a u isti mah i Ratnasambhavi čija je svetlost sunčane prirode. Crno i žuto označavaju i za Kineze sever ili podzemne ponore gde se nalaze žuti izvori koji vode u kraljevstvo mrtvih. Jer duše koje su se spustile do žutih izvora, ili jang koji se tamo sklanja zimi, teže kružnoj obnovi koja počinje zimskim solsticijem. Mada je priroda severa i žutih izvora jin, njima počinje obnova janga. Drugde se žuto povezuje s crnim kao njegova suprotnost i njegova dopuna. Žuto se odvaja od crnog prilikom diferencijacije haosa: polarizacija prvobitne neizdiferenciranosti odvija se prema žutom i crnom kao i prema jangu i jinu, prema krugu i kvadratu, aktivnom i pasivnom. Crno i žuto, prema Ji Đingu, boje su krvi zmaja demijurga. Polarizacija je ovde ipak samo relativna, to je prvobitna koagulacija.
U kineskoj simbolici žuto izranja iz crnog kao što zemlja izranja iz prvobitnih voda. Žuto je u Kini carska boja zbog toga što je car u centru sveta, kao što je sunce u centru neba.
Kad se žuto zaustavi na ovoj zemlji, na pola puta između vrlo visokog i vrlo niskog, ono vodi samo izopačenosti vrlina kao što su vera, razboritost, večni život. Čim se zaboravi na božasku ljubav dolazi vražji sumpor, oličenje oholosti, nadutosti, duhovnog bića koje je samo sebi dovoljno. Žuto se povezuje s preljubom kad se kidaju svete bračne veze, koje su slika svetih veza božanske ljubavi koje je raskinuo Lucifer. Oni sindikalisti u 20. veku koji se ne solidarišu sa svojom sredinom, koji, na primer, ne poštuju poziv na štrajk, žuti su, jer su izdali težnje implicitne pojmu klasne borbe.

5. U pekinškom pozorištu žuta šminka označava okrutnost, a crvena odanost i poštenje. U tom istom pozorištu kostimi vladara i careva koji ne označavaju psihologiju osoba nego njihov društveni status, takođe su žuti. Upotreba žute boje u kineskom pozorištu dosta govori o njenoj ambivalentnosti, a prema Kandinskom to je u isti mah najbožanskija i najzemaljskija boja.
Ambivalentnost žute boje nalazimo i u grčkoj mitologiji. Zlatne jabuke iz vrta Hesperida simbol su ljubavi i sloge. I kad ih Herkul ukrade, one se ipak vraćaju u božanske vrtove. One su istinski plod ljubavi, jer ih je Geja, Zemlja, dala Zevsu i Heri kao svadveni dar: tako su učvrstile temeljnu hijerogamiju iz koje je sve proizašlo. Ali jabuka razdora, takođe zlatna jabuka, zbog koje je zametnut trojanski rat, simbol je oholosti i ljubomore. Dva lica simbola, takođe u grčkoj mitologiji, približuju se i u mitu o Atalanti, grčkoj Dijani, izazovnoj Devici: dok se takmičila u trčanju s Hipomenom – koga ona namerava nakon toga da ubije kao i sve svoje dotadašnje prosce – nije mogla da odoli pohlepi koju su u njoj izazvale zlatne jabuke koje je mladić bacio pred nju na tlo. Ona je dakle pobeđena i izneverava sebe, ali time postiže ljubav.
Neki su narodi tražili podvojenost simbola u zagasitosti i sjajnosti boje – što podseća na simboličku razliku između zagasito belog i sjajno belog, posebno kada se to odnosi na podzemne i nebeske konje. Tako je u islamu, gde zlatnožuto označava sve mudro i promišljeno, a bledožuto izdaju i razočaranje. Takvo razlikovanje nalazimo i u jeziku grbova koji valorizuje zlato – metal na račun žutog – boje.
Ambivalentnost žutog može imati doista neobične posledice: dok su antisemiti iz srednjeg veka i Trećeg Rajha hteli odećom i žutom zvezdom da žigošu ’’sramotu’’ jevrejskog naroda, možda je taj narod u toj odeći i žutoj zvezdi video Jehovinu svetlost.’’
 
Pošto nema predloga, ja ću sada nastaviti da pišem, ali ovaj put o simbolici plave boje.


SIMBOLIKA PLAVE BOJE KOD SLOVENA

''Plava boja je u slovenskim jezicima imala oznaku *sinĭ i tom oznakom su obeležavane nijanse boja od svetlo plave do crne. Objašnjavajući odakle dolazi mogućnost da se izrazom „plav“ iskazuje i plavo i žuto, Milka Ivić je utvrdila da su za to postojali prevashodno mitološki razlozi. Zbog jake markiranosti negativnim konotacijama koje su se vezale za oznaku *sinĭ, pre svega što je ona bila epitet htonskog i demonskog sveta pojavljuje se potreba da se drugim oznakama izraze oni sadržaji koji nemaju takav emotivni naboj. Takvu ulogu je preuzeo izraz modar, ali je i on dobio specifičnu konotaciju označavajući boju uboja, promrzlina, bolesničkog i mrtvačkog sivoplavičastog bledila, pa je iz leskičkog sistema uzeta nova oznaka – plav.

Plava boja se javlja često u bajaličkim tekstovima, a po jednoj analizi, u bugarskim narodnim pesmama, po upotrebi, u odnosu na ostale boje nalazi se na poslednjem mestu. U srpskim i hrvatskim basmama plavo je označeno izrazima: modro, moravo, morasto, plavetno i sinje i sreće se 28 puta. Međutim, samo u 4 slučaja plavo je prisutno u tekstu bez ostalih boja, i to u sintagmi sinje more. Kod Belorusa od ukupno 121 upotrebe ove boje u 92 slučaja radi se o sintagmi sinje more, koje označava mesto isterivanja nečiste sile, ili prostor gde su smešteni htonski obeleženi junaci. Takav jedan prostor iskazan je i u ukrajinskoj basmi gde se ponavlja epitet „plav“ (siv). Na ruskom severu, pored ostalog, đavo (bes) je označen i izrazima: синий, синеобразный, синец.

Pod turskim uticajem u Makedoniji, a delom i u Bugarskoj, plava boja (modra) ima, u nekim elementima, funkciju sličnu crvenoj boji. Pošto se plavo najčešće vezuje za more, a u moru obitava nečista sila, plavo simbolizuje svet nečiste sile. Smisao uvođenja ovakve simbolike u bajanjima sastoji se u neutralisanju opozicije ljudski svet – nečista sila, da bi se time otklonio neprijateljski odnos nečiste sile prema čoveku. Tako u Đevđelijskoj kazi (Makedonija) bolest pod turskim nazivom салг’н lečili neopranim plavim komadom platna, namazanim ovčjim lojem, i posutim istucanim kimom, tako što ga meću obolelom detetu na grudi. U Kratovu, pak, na modrom platnu, koje je još nemereno i plaćeno novcem koji nije ni brojan, ušije se na jednom kraju seme od kupine, pa se time opasuje trudna žena sve do porođaja. U istom mestu porodilja može da nosi i modro platno u kome je parče gvožđa, ili je na modrom platnu kupusov listić koji je ostao prilepljen na kaci za vreme pranja. Otok na koži lečio se privijanjem plave hartije koja je izbušena iglom za pletenje i namazana belancetom jajeta, a od žutice bolesnik je išao svakog jutra u toku četrdeset dana da mokri na modroj ploči koja je okrenuta istoku. Od uroka, maloj deci, kao i mladuncima stoke, vezivane su plave đinđuve. Kada čovek oboli od lišaja, zvali su neko lice koje ima modre oči da iglom okruži obolelo mesto na koži, da ga prekrsti i izbocka. Posle se to mesto prskalo solju koju je pekar držao u ustima.

Kod Srba postoji verovanje da je plava žilica na čelu loš znak. U jednoj pripovetci nevesta sa takvim obeležjem pokušala je da otruje brata i svoga muža.

Odrednice „neoprano platno“, „nemereno platno“, „platno plaćeno nebrojenim novcem“ potenciraju obeležje prirode, koja, za razliku od kulture, nije konačna i uređena, jer se time ostvaruje neutralisanje opozicije svog i tuđeg prostora. Kod Bugara, čobanin, koji je po socijalnoj strukturi van prostora kuće, jer živi na pojati sa stadom, naziva se u pesmi „синъ зелен гайтан“.''
 
PLAVO


''1. Od svih boja plava je najdublja: pogled u nju tone nesusrećući prepreka i gubi se u beskraju kao da boja neprestano uzmiče. Plava je i najmanje materijalna boja: u prirodi se obično prikazuje kao da je sačinjena od prozirnosti, to jest od nagomilane praznine, praznine vazduha, vode, kristala ili dijamanata. Praznina je tačna, čista i hladna. Plava je i najhladnija od svih boja, a u svojoj apsolutnoj vrednosti i najčišća, izuzme li se potpuna praznina neutralne beline. Od tih osnovnih osobina zavisi i njeno simboličko primenjivanje.
Predmetu plava boja olakšava oblike, otvara ih i rastvara. Površina obojena plavo nije više površina, plavi zid prestaje biti zid. Pokreti, zvukovi i oblici u plavetnilu nestaju, u njemu se utapaju, gube se kao ptica u nebu. Pošto je sama po sebi nematerijalna, plava boja dematerijalizuje sve ono što se u nju uhvati. Ona je put u beskonačnost, gde se stvarno pretvarna u imaginarno. To je boja ptice sreće, plave ptice nedohvatne, a sasvim bliske. Ući u plavo znači, poput Alise u zemlji čudesa, preći s onu stranu ogledala. Kad je svetla, plava je boja put sanjarenja, a kad potamni, što i jest u skladu s njenom prirodnom težnjom, tada postaje put sna. Svesna misao malo-pomalo u njoj prepušta mesto nesvesnoj, kao što i dnevno svetlo u njoj neosetno postaje noćno.

2. Kao nepokretno područje ili podneblje nerealnog – ili nadrealnog – plava boja sama u sebi razrešava suprotnosti, izmeničnosti, kao što su dan i noć, koje uređuju ljudski život. Neustrašiva, neodređena, nigde do u samoj sebi, plava boja nije od ovoga sveta: upućuje na predstavu o mirnoj i uzvišenoj večnosti, koja je nadljudska ili neljudska. U njenom kretanju Kandinski vidi istovremeno udaljavanje od čoveka i kretanje usmereno jedino prema njegovom vlastitom centru, koje čoveka ipak privlači beskonačnosti i budi u njemu želju za čistoćom i žeđ za natprirodnim. Tako postaje jasnijim i njeno metafizičko značenje, a i granice njene kliničke upotrebe. Plava okolina smiruje i stišava, ali, za razliku od zelene, ne okrepljuje, jer nudi samo beg bez osvojenja stvarnosti, beg koji naposletku odvodi u potištenost. Dubina zelene boje, prema Kandinskom, nudi osećaj zemaljskog odmora i zadovoljstva samim sobom, dok dubina plave boje ima svečanu nadzemaljsku ozbiljnost. Ta ozbiljnost priziva pomisao na smrt: zidovi egipatskih nekropola, na kojima su se crvenim okerom ocrtavali prizori suđenja dušama, bili su prekriveni svetloplavim namazom. Egipćani su navodno plavu boju smatrali bojom istine. Istina, smrt i bogovi idu zajedno, pa je zato nebesko plavetnilo prag koji čoveka deli od onih koji s druge strane upravljaju njegovom sudbinom. Posvećena plava boja – nebesko plavetnilo – jelisejska je poljana i materica kroz koju prodire zlatna svetlost što iskazuje njihovu volju: plavetnilo i zlato, ženska i muška vrednost uranskom su ono što su se zelena boja i plamena crvena htonskom. Zevs i Jehova sede na prestolu nogu položenih na nebesko plavetnilo, to jest na drugu stranu ovoga nebeskog svoda, za koji se u Mesopotamiji verovalo da je sačinjen od lapis-lazulija, a hrišćanska simbolika ga je učinila ogrtačem koji pokriva i prikriva božanstvo. Grb Francuske kraljevske kuće plavetnilom je s tri zlatna ljiljanova cveta proglašavao teologijsko nadzemaljsko poreklo hrišćanskih vladara.

3. Plava boja s crvenom ili žutim okerom iskazuje hijerogamije ili nadmetanja neba i zemlje. Na golemoj azijskoj stepi, koju ne prekida ni jedna vertikala, nebo i zemlja oduvek su sučelice. Njihovo spajanje prethodi rođenju svih stepskih junaka: prema još živom predanju, osnivač velike mongolske dinastije Džinkis-kan rađa se iz veze plavog vuka i divlje košute. Plavi je vuk i junak kirgiskog epa Er Töštük, koji nosi oklop od modrog gvožđa, a u ruci su mu modri štit i modro koplje. Plavi lavovi i plavi tigrovi, kojih je mnoštvo u tursko-mongolskoj književnosti, kratofanički su atributi Tangrija, oca Altajaca, koji stoluje iznad planina i neba, i koji je obraćanjem Turaka na islam postao Alah.

4. U borbi neba i zemlje plava i bela boja povezuje se proziv crvene i zelene, što dokazuje i hrišćanska ikonografija, posebno u prikazima borbe svetog Đorđa protiv zmaja. U Vizantu su četiri stranke, čija su se kola takmičila na hipodromu, nosile crvenu ili zelenu boju s jedne, plavu ili belu s druge strane. Sve ukazuje na to da su igre istočnog Rima imale jednako uzvišeno kosmičko značenje kao i igre s loptom koje su istovremeno izvodili srednjoamerički narodi. I jedne i druge pripadaju sakralnom teatru koji prikazuje nadmetanja imanentnog i transcedentnog, zemlje i neba. Naša istorija od njih čini sasvim stvarne i ubilačke borbe u kojima protivne stranke i dalje nose iste amblemske boje u ime božanskog i ljudskog prava, za koje svaka tvrdi da ga otelotvoruje: šuani su bili plavi, revolucionari II godine behu crveni, a takve se političke boje i danas sukobljavaju širom sveta.

5. Plava i bela, marijanske boje, izražavaju izdvajanje iz ovozemaljskih vrednosti i uzlet oslobođene duše prema Bogu, to jest prema zlatu koje dolazi u susret devičanskoj belini, za vreme njenog uznesenja u nebesko plavetnilo. Verovanjem u drugi svet ponovo se javlja pozitivno vrednovana sprega pogrebnih značenja plave i bele boje. Deca koja se zavetuju u plavome ili u belini još su nesazrela, još su naime polno neodređena, nisu još potpuno materijalizovana. Nisu sasvim od ovoga sveta, i zato će lakše odgovoriti plavom pozivu Device.
U zodijakalnom točku znak Device odgovara godišnjem dobu žetvi, kad je prolećna evolucija završena i prepušta mesto jesenjoj involuciji. Znak je Device i centripetalan, kao što je i plava boja koja će sa zemlje skinuti njen zeleni ogrtač, ogoliti je i sasušiti. To je vreme praznika Uspenja Presvete Bogorodice koje se zbiva pod vedrim nebom, kad sunčevo zlato kao nemilosrdni oganj proždire zemljine zrele plodove. U predstavi Asteka nebesko je plavetnilo tirkizno plava boja, boja Sunca, koje su oni nazvali Vladar tirkiza; bio je znak požara, suše, gladi i smrti. Šalšivitl je, međutim, i onaj zelenoplavi kamen, tirkiz koji je resio haljinu boginje obnavljanja. Kad bi neki astečki vladar umro, uoči spaljivanja stavio bi se na mesto njegova srca jedan od tih kamenova, kao što se i u Egiptu pre mumificiranja stavlja smaragdni skarabej na mestu srca preminulom faraonu. U nekim krajevima Poljske sačuvao se običaj da se kuće devojaka za udaju oboje u plavo.

6. Narodni govor, koji je u pravom smislu reči zemaljski, uopšte ne veruje u sublimacije želja i vidi tek gubitak, nedostatak, odstranjivanje i kastraciju tamo gde drugi vide promenu ili ponovni polazak. Tako i plava boja najčešće poprima negativno značenje. Metafizički strah postaje plavi strah, pa se kaže vidim samo plavo, da bi se reklo ne vidim ništa. U nemačkom biti plav znači izgubit svest od alkohola. U nekim zastranjenjima plava boja može označiti vrhunac pasivnosti i odricanja. Tako je običaj francuskih robijašnica nalagao da homoseksualac svoj ud tetovira jednoličnom plavom kapicom i izrazi tako da ga se odriče. Suprotno svome materijalnom značenju, plava je boja ovde izraz i simboličke kastracije; a radnja, polaganje te plave boje po cenu dugotrajne patnje, dokazivala je heroizam u obrnutom smislu, ne više muški, nego ženski, ne više sadistički nego mazohistički.

7. Južna strana safira Merua odražava svetlost i modru boju atmosfere. Luz, o kome je reč povodom badema, boravište besmrtnosti judejskog predanja, naziva se i Plavim gradom.
U tibetanskom budizmu plavo je boja Vajrokane, transcedentne mudrosti, potencijalnosti, a istovremeno i praznine koju bezgraničnost plavog neba možda i predstavlja. Plava svetlost mudrosti Darma-dhâtue (zakon ili praiskonska svest) zaslepljujuće je snage, ali upravo ona otvara put oslobođenja.
Plavo je boja janga, boja geomantičkog Zmaja, dakle, povoljnih uticaja. Huan (plavo), boja tamnog dalekog neba, priziva, kao i već spomenuto boravište besmrtnosti, i ono ne objavljeno. (Jednako tumačenje proizlazi po Tao Te Kingu, pogl. 1). Nekadašnji je znak u vezi s odvijanjem niti dvostruke čaure, što podseća na simbolizam spirale.

8. Keltski jezici ne označavaju posebnim izrazom plavu boju (glas na bretonskom, velškom i irskom znači plavo ili zeleno, pa čak i sivo, zavisno od konteksta, a kad je razlika preko potrebna, koriste se supstituti ili sinonimi). Glesum je u starom latiziranom keltskom jeziku ime sivog ćilibara. Obično plava boja pripada trećoj proizvodnoj i trgovačkoj funkciji. No čini se da u srednjoirskim i velškim tekstovima nema više funkcionalne vrednosti koja bi se mogla uporediti s vrednošću bele ili crvene boje. Cezar ipak navodi da su se bretonske žene u nekim verskim svečanostima pojavljivale gole, tela premazanog plavom bojom, a jedan se mitski predak Iraca zove Goedel Glas, Goidel Plavi: on je izumitelj gaelskog jezika (bliskog hebrejskom).''
 
Симболика боја у сну је важан елемент при тумачењу сна, јер су оне носиоци нашег психичког стања. Том приликом се мора посветити пажња шта је узето за основу те боје (предмет), интезитет боје и узајаман однос боја.

''О жутом каже Гете: »То је ведра, весела и блага боја; али она лако клизне у неугодно, због и најмање примесе губи вредност и постаје нелепа и прљава.« Жуто је боја врло лако пореметљиве интуиције, наслућивања, њушења; у жутом се крије својеврсна сунчана сила која продире и разведрава.''

Али погледајмо шта у сну значи жута змија са црним шарама:
''Жуто-црне змије носе у себи нешто непријатно и припадају мрачно-опасном, сатанском подручју. Њихово појављивање опомиње снивача на опрезнији, смишљенији начин живота. Он мора постати свестан нечега што му се можда опасно приближава из вањског света.''

''Плаво је – вероватно због доживљаја плавог неба – повезано најчешће с духовним, спиритуалним доживљајима: то је боја функције мишљења. Плаво је, ако је меко и нежно, женска боја. Тако је често плав огртач Марије. Плаво се увек нађе у близини психичке релаксације, неког благог, лаког и супериорног уређења живота.''
 
BELO

''1. Bela boja se, kao i njoj suprotna crna, može postaviti na dva kraja hromatske skale. Pošto je belo apsolutna boja koja nema drugih varijacija, osim onih što idu od prigušenog do sjajnog, ona označava ili odsutnost ili skup boja. Bela boja se tako nalazi ili na početku ili na kraju dnevnog života i vidljivog sveta, što joj pridaje idealnu asimptotičku vrednost. Ali završetak života – čas smrti – isto je tako prolazni čas, zglob između vidljivog i nevidljivog, pa je prema tome drugi polazak. Belo – candidus – boja je kandidata, tj. onoga koji će promeniti status (kandidati za javne službe oblačili su se u belo). Pri određivanju boja glavnih strana sveta normalno je, dakle, da je većina naroda belo uzela za boju istoka i zapada, dve krajnje i tajanstvene tačke gde se sunce – zvezde dnevne misli – rađa i umire svakog dana. Belo je u oba slučaja granična vrednost, jednako kao i ta dva kraja beskonačne crte horizonta. Belo je boja prelaza, u onom smislu u kojem se govori o obredima prelaza: belo je privilegovana boja obreda kojima se menja biće prema klasičnoj shemi svake inicijacije: smrću i novim rođenjem. Bela boja zapada je prigušena boja smrti koja biće oduzima i uvodi ga u mesečev, hladni i ženski svet; odvodi u odsutnost, u noćnu prazninu, u nestanak svesti i dnevnih boja.

2. Bela boja istoka je boja povratka: to je belina praskozorja kad se iznova pojavljuje nebeski svod, još bez boja, ali pun mogućnosti ispoljavanja kojim su se, za vreme prolaska kroz noćnu utrobu, izvor sviju energija, mikrokosmos i makrokosmos ponovo ispunili, kao električne baterije. Jedna boja silazi od sjajnog do prigušenog, druga se uspinje od prugušenog do sjajnog. Ta dva trenutka, te dve beline su u sebi prazne, lebde, između odsutnosti i prisutnosti, između meseca i sunca, između dva lica svetoga, između njegove dve strane. Čitav simbolizam bele boje i njenih obrednih primena proizlazi iz takvog posmatranja prirode, iz kojeg su sve ljudske kulture izgradile svoje filozofske i religijske sisteme. Slikar V. Kandinski, za kojeg je problem boja daleko nadilazio problem estetike, najbolje se izrazio: Bela boja, koju često smatramo ne-bojom... je kao simbol jednog sveta gde su sve boje, kao svojstva materijalnih supstanci, iščezle...Belo deluje na našu dušu kao apsolutna tišina... Ta tišina nije smrt, ona je prepuna živih mogućnosti... To je jedno ništa puno mladalačke radosti, ili bolje rečeno, jedno ništa pre svakog rođenja, pre svakog početka. Tako je možda odzvanjala hladna i bela zemlja u dane ledenog doba. Teško je bolje opisati svitanje, a da se ono ne imenuje.

3. U svakoj simboličkoj misli smrt prethodi životu i svako rođenje je novo rođenje. Zato je belo prvobitno boja smrti i oplakivanja. Još i danas je tako na Istoku, a dugo je bilo i u Evropi, posebno na dvoru fancuskih kraljeva.
U zlokobnom vidu bleda bela boja se suprotstavlja crvenoj: to je boja vampira koji traži krv – uslov za dnevni svet - koja se iz njega povukla. To je boja mrtvačkog plašta svih sablasti i svih utvara; to je boja – ili pre odsutnost boje – patuljka Oberona, Alberika iz Nibelunga, kralja Albâ i Elfâ. To je boja duhova, te je prvi beli čovek koji se pojavio kod Bantua u južnom Kamerunu bio prozvan Nango-konalbinos-fantom, i u početku su svi stanovnici koje je sretao bežali od njega u užasu; kad su se uverili u njegove miroljubive namere, svaki se vratio da ga upita kako su njegovi preminuli rođaci; očigledo su smatrali da ih on poznaje, jer dolazi iz zemlje mrtvih... Često je, beleži M. Elijade, u obredima inicijacije belo boja prve faze, a to je borba protiv smrti. Radije ćemo reći da je to boja polaska prema smrti. U tom smislu je za Asteke zapad bele boje, jer je, kao što znamo, njihova vera smatrala da su ljudski život i koherentnost sveta potpuno uslovljeni sunčevom putanjom. Zapad, na kojem nestaje dnevna zvezda, zvao se kuća magle; predstavljao je smrt, to jest ulaz u nevidljivo. Zbog toga su ratnike koje su svakog dana ubijali da bi osigurali obnavljanje sunca, odvodili na žrtvu ukrašene belim paperjem i obuvene u bele sandale. Sandale su ih delile od zemlje i pokazivale su da više ne pripadaju ovome svetu, ali ni onom drugom: belo je boja prvih koraka duše pre uzleta žrtvovanih ratnika. Svi bogovi astečkog Panteona, čije žrtvovanje pre novog rođenja slavi mit, nose bele ukrase.

4. Iz istih razloga i Pueblo Indijanci stavljaju belu boju na istok, jer kod njih istok pokriva pojmove jeseni, zemljine dubine i vere.
U tom smislu belo kao boja istoka nije solarna boja. Belo nije boja zore, nego boja svitanja, trenutka potpune praznine između noći i dana, kad onirički svet još prekriva svaku stvarnost: biće je još ukočeno dok lebdi u šupljoj i pasivnoj belini; zato je to vreme istraga, iznenadnih prepada i pogubljenja, pri kojima, prema drevnim običajima osuđenik nosi belu košulju – košulju pokornosti i raspoloživosti. Takva je i bela haljina pričesnika i verenice koja polazi na venčanje; iako se kaže venčana haljina, reč je zapravo o haljini verenice koja ide prema venčanju: kad se ono obavi, belu boju će zameniti crvena, kao što će i prvo ispoljavanje svitanja dana biti pojava crvene Venere na prigušenoj i neutralnoj pozadini praskozorja, pa će se tada govoriti o svadbi dana. Takva je i neokaljana belina operacionog polja gde će pod skalpelom hirurga izbiti životna krv. Belo je boja čistoće, i u početku nije pozitivna boja što kazuje da je nešto preuzeto, nego je neutralna, pasivna boja, pokazujući da još ništa nije ostvareno: takav je početni smisao devičanske beline, i to je razlog da se po hrišćanskom obredu deca polažu u zemlju pod belim mrtvačkim pokrovom koji je ukrašen belim cvećem.

5. U Crnoj Africi, gde inicijacijski obredi uslovljavaju čitavu društvenu strukturu, bela boja kaolina – neutralna bela – je boja mladih obrezanika za sve vreme njihove izolacije; njome mažu lice, a ponekad i čitavo telo da bi pokazali kako su trenutno izvan duštva: onog dana kad mu se pridruže kao potpuni i odgovorni ljudi, belu boju će zameniti crvena. I u Africi i na Novoj Gvineji udovice koje su privremeno stavljene izvan zajednice pokrivaju lice neutralnom belom bojom; na Novoj Gvineji istovremeno odsecaju jedan prst na ruci; simbolika tog osakaćivanja je očigledna: one odsecaju falus koji ih je probudio u trenutku njihovog venčanja, toga drugog rođenja, da bi se tako vratile u stanje neosetljivosti, sliku prvobitne neizdiferenciranosti koja je bela kao kosmmičko jaje orfika, pa ih njihov očaj vraća tako u očekivanje novog buđenja. Ta je neutralna bela, kao što vidimo, materična, majčinska belina, izvor koji mora probuditi dodir štapića. Otuda će poteći prva hranljiva tečnost, mleko puno životnog još neizraženog potencijala, puno sna, mleko što ga dojenče pije pre nego što je otvorilo oči dnevnom svetu, mleko čija je belina jednaka belini ljiljana i lotosa, koji su takođe slike postanka, buđenja, belina puna obećanja o sposobnosti delovanja; mleko svetlost srebra i Meseca koji je u svojoj okrugloj punoći arhetip plodne žene, ona svetlost koja obećava bogatstva i zore.
Postupno se zbiva promena i, kako dan zamenjuje noć, tako se budi duh, a on će obasjati sjaj beline dnevne, sunčane, pozitivne i muške svetlosti. Beloga konja iz sna, koji donosi smrt, zamenjuju beli Apolonovi konji u koje čovek ne može upreti pogled, a da ga ne zaslepe.''
 
BELO
(nastavak)

''6. Pozitivno vrednovanje bele boje, koje sledi, takođe je povezano sa inicijacijskim fenomenom. Ona nije obeležje molitelja ili kandidata koji idu prema smrti, nego boja onoga koji se otkriva, koji se ponovo rađa, pošto je pobedio iskušenje. Ono je boja muževne toge, simbol afirmacije preuzetih odgovornosti, dobijene i priznate moći, novog rođenja i posvećenja. U doba ranog hrišćanstva taj se obred inicijacije – krštenje – nazivao prosvetljenjem. Pošto je izrekao zavet, novi hrišćanin je, rođen u pravi život, prema rečima Pseudo-Dionisija, obukao odeću sjajne beline, jer, dodaje Aeropagit, pošto je čvrstom i božanskom postojanošću izbegao strasti, i žarko žudeo za jedinstvom, ono što je u njega bilo neuredno dolazi u red, ono što je bilo manjkavo ulepšava se, pa on zasja čitavom svetlošću čistoga i svetlog života.

Kao zajednička boja, belo postaje u dnevnom značenju boja otkrića, milosti, preobraženja, boja koja zaslepljuje i budi razum istovremeno ga nadilazeći: to je boja teofanije, a njen će trag, u obliku oreola svetlosti koja je zbir boja, ostati oko glava svih onih koji su spoznali boga. Pobednička belina se može pojaviti samo na vrhuncima. Poslije šest dana uze Isus Petra i Jakova i Jovana i izvede ih na goru visoku same, i preobrazi se pred njima. I haljine njegove postadoše sjajne i vrlo bijele kao snijeg, kao što ne može bjelilja ubjeliti na zemlji. I ukaza im se Ilija sa Mojsijem gde se razgovarahu sa Isusom (Marko, 9, 2-5). Ilija je učitelj životnog načela čiji je simbol vatra, i njegova boja je crvena, a Mojsije se, prema islamskom predanju, povezuje sa for intime bića, čija je boja bela, skrovita bela unutrašnje svetlosti, svetlost sirra, tajne, temeljne misterije misli Sufija.

Kao solarna boja, belo postaje simbol razvijene dnevne svesti koja je spremna da zagrize stvarnost: beli zubi su kod Bambara simbol inteligencije. Ta se bela boja približava zlatnoj, a to objašnjava spajanje te dve boje na vatikanskoj zastavi, kojom se potvrđuje vlast hrišćanskog boga na zemlji.

Kod Kelta je belo boja svešteničke klase: druidi su obučeni u belo. Osim sveštenika jedino kralj, čija se funkcija graniči sa svešteničkom i koji je ratnik sa izuzetnom verskom misijom, ima pravo na belu odeću. Kralj Nuada koristi kao simbolički metal srebro, koje je kraljevska boja. Svi likovi epopeje koji su obučeni u belo, ako nisu kraljevi, ili su druidi ili pesnici, pripadnici svešteničke klase. Na galskom jeziku vindos, pridev koji ulazi u mnoge složenice, morao je da znači beo i lep; na srednjoirskom find je istovremeno i beo svet; izraz in drong find, bela četa, služi u hagiografiji da se označe anđeli; na bretonskom (gal. gwyn, bret. gwenn) reč istovremeno znači i beli i blaženi.
U japanskom budizmu beli orao i beli lotos povezuju se sa potezom šake spoznaje velikog prosvetitelja Bude, za razliku od crvene boje i poteza koncentracije.''
 
SIMBOLIKA BELE BOJE KOD SLOVENA

''Belo se asocira sa svetlošću i sa stvaralačkom snagom koja se nalazi u mleku, jajetu i muškom semenu. Otelotvorenje bele boje jeste dan i srebro (grčko λευκός ’’beo’’ ima još i značenja ’’onaj koji se svetli’’, ’’srebnast’’, ’’jasan’’, ’’svetao’’, ’’čist’’). Otuda jedna od čestih završnih formula u srpsko – bugarsko – rumunskim basmama glasi:

’’Da bude čisto, kao čisto srebro
Blago kao materino mleko’’

Atribut ’’belo’’ u narodnim pesmama je čest i označava čistotu i lepotu (up. Bugarsko: бели порти, бяла чешма, бяла пшеница; sprsko: bela vrata, bela česma, bela pčenica, belo lice i tako dalje). U svadbenom običaju u Kučima (Crna Gora) mlade nose posebnu kapu na koju se zakači velika bela marama koja se zove duvak. Bezivanje bele boje za mladu odlika je i savremenih evropskih običaja.

Vrlo često „belo“ je stajaći atribut u označavanju delova ljudskog tela. U toj funkciji belo se javlja u beloruskim basmama 50 puta (od ukupno 171 pojavljivanja ovog atributa). Jedno od stajaćih mesta u istočnoslovenskoj bajaličkoj tradiciji jeste, kao što je već rečeno, i beli kamen, za koji su vezani mnogi sadržaji u basmama (pojavljuje se 60 puta).
Da je belo vezano za svetlinu i ovaj svet, najbolje ilustruje srpski ritual poznat kao „otkupljivanje roba od groba“. Naime, postoji verovanje da će umreti i drugi brat blizanac posle smrti prvog, pa se on ritualno „otkupljuje“ od smrti. To se u zapadnoj Srbiji (Guberevci) izvodi ovako: „Kovčeg sa mrtvim se stavlja pored rake. Sa njegove leve strane, u poklopac kovčega, legao je njegov brat blizanac koji se otkupljuje. Žena verigama vezuje desnu nogu živoga za levu pokojnika. Posle toga ona daje živom veliki beli cvet. On je pomilovao cvet i stavio na grudi mrtvog brata govoreći:

Ja tebi beli cvet,
Ti meni beli svet.
Zatim ustaje i s jednim komšijom odlazi kući bez okretanja“.

Distinkcija onaj / onaj svet, uz prisustvo veriga kao ose sveta, ostvarena je na fonemskom nivou (cvet/svet), čime je ta oštrina dobila posebnu stilstičku vrednost (kao na oštrici sekire).

U frazeologiji kod Srba zadržao se pomen na beloga boga (kad je nemirno dete, u istočnoj Srbiji, kod Svrljiga, kaže se „od njega nema beli bog“).

Veza „belog“ s aktivnim principom stvaranja (s muškom silom, a po svemu sudeći i s Gromovnikom) može se sagledati u jednom ritualu lečenja u Srbiji (Donje Sinkovce kod Leskovca). Ako se posumnja da je dete bolesno od babica, njegovi roditelji se svuku goli (= priroda) i muž se popne na krov (= gore) i dođe do dimnjaka (= osa sveta, transformacija drveta sveta), a žena s detetom stane kraj ognjišta (= sagorevanje, prelaz u drugi svet). Tada joj muž kroz dimnjak (tip širokog dimnjaka) spusti svoju košulju i ona je uhvati. Onda on siđe s krova i kraj ognjišta nad detetom imaju odnos (= stvaranje semena, tvoračke snage), pa onda dete mažu oko ustiju očevim semenom. Ovaj ritual se izvodi rano ujutru. Postupak koji je ovde opisan našao je verbaln izraz u jednoj basmi koja glasi:

“Etovijo, vavijo,
poterali te žuti psi,
beli rtovi,
baština sila i materino mleko”

Ili:

“Stra’ovi, vražovi,
tera vi baština sila
materino mleko“

„Zavišnji uroci,
bešte po potoci!
Teraju vi beli rtovi,
baština sila,
baterino mleko.“

Ispoljavanje atributa „belo“ u prethodnom simboličkom značenju, samo na širem planu, ilustruje običaj koji se izvodi prilikom prvog oranja u Vranjskom Pomoravlju u Srbiji: kad pođe na prvo oranje, orač je vezivao glavu belim maramčetom, a pred volove koji polaze na oranje prostiralo se takođe belo maramče da preko njega pređu zajedno s ralom, plugom i kolima. U žito se stavljala bela srebrna para.

U isti krug simboličkog značenja ide i običaj iz Srbije koji je vezan za ponašanje porodilja: sedam dana posle porođaja, uvek kada danju izlazi napolje, porodilja uzima u desnu ruku ražanj („baština sila“) na kome je glavica bela i crna luka i kokošija noga, a glavu poveže belim povezom.

U gore navedenim basmama pominju se beli hrtovi (psi). Oni se u srpskim i bugarskim basmama javljaju kao protivnici nečistoj sili, kao što su to i neke druge životinje i ptice sa atributom beo: bela kvočka i beli pilići, bela ptica, beli orao, bela patka, bela guska, kuja s belom štenadi, beli zmaj. U beloruskim basmama sveci, koji se takođe javljaju u funkciji progonitelja nečiste sile jašu na belom konju. Kod Srba, u basmama, na belom konju jašu sveti Nikola sveti Evrem i sveti Jovan, takođe odnoseći bolesti.

U Zborniku molitava Tverskog muzeja, koji je prepisan 1853. godine, nalazi se jedna molitva koja je u stvari srpska basma izgrađena po prethodno pomenutom obrascu: „Poleće beli orao iz bela nebesa i nosi belo mleko u belim noktima, uteče mu belo mleko iz beli nokti...“

Motiv belog mleka koje ispušta bela ptica na kamenu (ili bela devojka) i od njega se kamen rasprskava, javlja se u više basama kod Srba i Bugara i najčešće se odnosi na uroke (tj. pucanje kamena treba da izazove pucanje zlog, uročnog oka). Umesto belog mleka može da stoji bela pena. Kod zamena za belu pticu u bajanjima se javlja i belo pero ili jaje od bele kokoši. Tako, u ljubavnoj magiji, uzme (momak ili devojka) prvo jaje od bele kokoši, bez belega, skuva ga u mladu nedelju pre sunca, oljušti i bičem kose s desne strane glave prepolovi. Zatim stavi ove polovine na po jednu stranu puta gde treba da prođe ona (ili onaj) koji se želi opčiniti. Kad željena osoba prođe tim putem (između dve polovine jajeta), izvođač mađije (momak ili devojka) pojede celo jaje.

U jednoj lekaruši iz Hrvatske za lečenje bolesti grla preporučuje se izmet od belog psa.

Posebno simboličko obeležje beloj boji daje njeno vezivanje za neka noćna mitološka bića. Na primer kod Slovenaca mora se zamišlja kao bela žena. Tako su isto mnogi susreti s nečistom silom opisani kao susreti s nekim bićem u belo odevenim: „Išo sam sa sestrom na izvor vode, Dragovine se zove, onda smo naišli na vodu i naišli smo na jednome raskršću bijela djevojka stoji u bjelom sva...“ U Mošorinu (Srbija) kad neko mlad boluje, pa umre, govorilo se: „Pojele ga bele“, to jest umorile ga vile.

Mogu se predložiti dva odgovora na ovo odstupanje od osnovnog simboličkog jezgra koje bela boja ima u magijskim tekstovima. Prvo, neka od pomenutih demonskih bića mogu da potiču iz vremena tzv. „belih dana“ (od Božića do Bogojavljenja) kada nečista sila luta i kada je zabranjeno presti kučine. Drugo, bela boja, vezujući se za svetlost, vezuje se i za bestelesnost i prazninu, pa otuda može da stoji i kao atribut bestelesnih mitskih bića. Verovatno iz ovog simboličkog značenja proizilazi postupak vračare iz okoline Leskovca koja, kada baje, legne i pokrije se belim čaršavom. Simbolika praznine koja se može vezati za belu boju vidi se iz obreda gatanja kod Bugara: kada se pojede kokošije meso (obično je to petao koji se kolje pre početka oranja ili posle vršidbe), gata se po boji njegove grudne kosti da li će domaćinova kuća imati napredak i bogatstvo – ako je ta kost crvenkasta, kuća će imati napredak i bogatstvo, ako je bleda , svetla, kesa domaćinova biće prazna. Slična simbolika javlja se u tumačenju sna: ako je čovek sanjao mleko (= belo) – to je najava bede.''
 

Back
Top