
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
ŽUBOR
Nekad sam ptica mila i tiha
U trenu što ti proleti umom
Reka il’ more
Talasom što te u sebe zove
Nekada stena da odmor nadješ
A nekad....nekad...u strasti mi toliko duboko zadješ
Da nosiš me danima kao cvet na reveru
Smešak na kraju usana samo ja znam šta je
I glas koji pred drugima kao da ne haje...
Ali oko te predamnom odaje
Ponekad...ozbiljna i stroga
Zabrinuta i umorna,
Tugu dotakla, od osmeha se odmakla,
Suze pijem dok se ne napijem.
Nekad....bela gugutka u nedrima ti skrivena
Spava zaštićena rukama tvojim obavijena...
A onda opet...pričalica, smejalica,
radilica, kuvarica...pa i mazna zavodnica

Tvoja mala zezalica

Koja svašta znade, al’ nikad ne znade
Na koju stranu se slavina otvara, a na koju zatvara

Vešta da tugu u radost pretvara
I zna da prati svog pratioca
Dok život nam oboma menja lica

Il’ k’o reka ćutalica....
Il' k'o potok......žubor žena
Tek eto, tvoja sam sena...
Sudbom na tvoj rever zakačena

PS Dobar daaaaaaaaaan.......pa kako ste mi? Fala na pitanju, ne bih da menjam ništa

