U globalu najvažniju: da sve možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš. Da sve ima svoju neku meru, neku prirodnu, preko koje niti možeš, niti trebaš da siliš išta. Da ljudi kojima si bitna, draga, vole te, paze i maze, će uvek biti takvi i ostati. Da oni koji nisu, da neće, da ih niti možeš promeniti, samo im se mirno skooniti, ma kakvo bilo zlo i nepravda, jer sve je to sporo, ali na kraju svih krajeva ipak dostižno. Da je u živitu jako bitno i kako stižeš do nekog cilja a ne samo ga imati, da bi ga imao/la, dobio/la. Da ništa na tom puti nije vredno da izgubiš sebe; a ono šta jeste, da "to" od tebe nikada ne bi zatevalo. Da ko te ubrlja jednom, opet bi te izmangupisao, ako ne danas, onda sutra, i ko jednom se ponese ravno đubretaru, sutra ili pre, tako bi opet bilo. Da je bilo jako glupo, neznalački i krajnje nezrelo, urušiti svoje zdravlje, i nemati pravo staviti čitavi bližu i dalju porodicu u probleme, što finansijske, što emotivne, što zdravstvene, jer eto jedna Jelena , tada "mala" nije umela lepo da kaže nekim stvarima "ćao" u glavi jer zaboga joj beše neshvatljivo, nego patila i žderala sebe, dok đavo ne nije došao po svoje.
Najvrednija je svakako, koliko je ovaj život kratak...kako i sta mogu da istrpim, sta ne mogu, u čemu sma mislila da sma jaka, a zapravo nisam i u cemu se nisam snalazila jer sma sunjala u sebe, a zapravo sam "odigrala" kao prava.
Da vredi ostati svoja, čak i po cenu sebe. A ono, ako nista drugo, makar zbog onog pogleda u ogledalo jutarnjeg, gde sebi ne kažem. "Stoko", nego "Bravo, izdržala si. Cena jeste bila strašna, ali nema veze, vredelo je. Meni jeste. I ja znam zbog čega. "
Možda su to te. Lekcijice.