Na preporuku jedne prijateljice, a nakon razgovora vezanog za Klimta,
sinoć sam gledala film Žena u zlatu. Žena u zlatu je naziv slike koja
je jedno od najpoznatijih djela austrijskog slikara Gustava Klimta. Ime
žene i prvobitan naziv slike je zapravo – Portret Adele Bloch-Bauer,
bogate i ugledne austrijske Jevrejke s početka 20. stoljeća.
Slika je postala simbol bogatstva i kulturnog naslijeđa njene porodice.
Tokom nacističke okupacije Austrije, porodica Bloch-Bauer suočila se
s progonom i konfiskacijom imovine, uključujući ovu čuvenu sliku, čiji je
prvobitni naziv preimenovan kako bi se izbrisala njena bilo kakva veza
sa Jevrejima.
Film prati priču Marije Altmann, Adeleine nećakinje, koja se decenijama
kasnije bori za povratak porodične umjetnine. Ona udružuje snage s
mladim i neiskusnim advokatom E. Randolom Schoenbergom, kako bi
se suprotstavila austrijskoj vladi i izborila za pravdu. Priča je istovremeno
duboko emotivna i snažno govori o nasljeđu, identitetu i borbi protiv
nepravde.
Nakon svega, sada imam potpuno novo poštovanje prema slici Žena u
zlatu i njenoj mučnoj istoriji. Kakvu su samo borbu vodili za nju!
No, na stranu sada to. Ono što mi je još upečatljivo bilo u filmu jeste
jedan, naizgled, sasvim beznačajan detalj za radnju, a to je kada advokat
gospođe Altmann želi da završi neke formalnosti oko sudskog procesa,
pa kad američkom službeniku pominje Austriju, službenik mu kaže kako
je oduvijek želio vidjeti Austriju i kengure.
Ovakvi detalji, iako naizgled beznačajni, često nam pokazuju koliko je
percepcija svijeta kod nekih ljudi iskrivljena. Dok Marija Altmann i njen
advokat vode tešku borbu za povratak ukradene umjetnine, neko negdje
nije ni svjestan da Austrija i Australija nisu iste zemlje.
Istovremeno, ovo nas podsjeća koliko ti “veliki Amerikanci” znaju imati tako
površno i plitko opšte obrazovanje i znanje. Neki kažu da je to zbog
usmjerenosti njihovog obrazovanja na nacionalno, ali to za mene nije
nikakvo opravdanje u ovom modernom vremenu, kad svako ko želi da
zna ima bezbroj načina da u vlastitoj režiji dođe do znanja.
Riada
sinoć sam gledala film Žena u zlatu. Žena u zlatu je naziv slike koja
je jedno od najpoznatijih djela austrijskog slikara Gustava Klimta. Ime
žene i prvobitan naziv slike je zapravo – Portret Adele Bloch-Bauer,
bogate i ugledne austrijske Jevrejke s početka 20. stoljeća.
Slika je postala simbol bogatstva i kulturnog naslijeđa njene porodice.
Tokom nacističke okupacije Austrije, porodica Bloch-Bauer suočila se
s progonom i konfiskacijom imovine, uključujući ovu čuvenu sliku, čiji je
prvobitni naziv preimenovan kako bi se izbrisala njena bilo kakva veza
sa Jevrejima.
Film prati priču Marije Altmann, Adeleine nećakinje, koja se decenijama
kasnije bori za povratak porodične umjetnine. Ona udružuje snage s
mladim i neiskusnim advokatom E. Randolom Schoenbergom, kako bi
se suprotstavila austrijskoj vladi i izborila za pravdu. Priča je istovremeno
duboko emotivna i snažno govori o nasljeđu, identitetu i borbi protiv
nepravde.
Nakon svega, sada imam potpuno novo poštovanje prema slici Žena u
zlatu i njenoj mučnoj istoriji. Kakvu su samo borbu vodili za nju!
No, na stranu sada to. Ono što mi je još upečatljivo bilo u filmu jeste
jedan, naizgled, sasvim beznačajan detalj za radnju, a to je kada advokat
gospođe Altmann želi da završi neke formalnosti oko sudskog procesa,
pa kad američkom službeniku pominje Austriju, službenik mu kaže kako
je oduvijek želio vidjeti Austriju i kengure.
Ovakvi detalji, iako naizgled beznačajni, često nam pokazuju koliko je
percepcija svijeta kod nekih ljudi iskrivljena. Dok Marija Altmann i njen
advokat vode tešku borbu za povratak ukradene umjetnine, neko negdje
nije ni svjestan da Austrija i Australija nisu iste zemlje.
Istovremeno, ovo nas podsjeća koliko ti “veliki Amerikanci” znaju imati tako
površno i plitko opšte obrazovanje i znanje. Neki kažu da je to zbog
usmjerenosti njihovog obrazovanja na nacionalno, ali to za mene nije
nikakvo opravdanje u ovom modernom vremenu, kad svako ko želi da
zna ima bezbroj načina da u vlastitoj režiji dođe do znanja.
Riada
