gost 204907
Elita
- Poruka
- 22.654
Gledala sam sinoc jedan film. Radi se o zeni koja je razvedena sa 27 godina i ima malo dete. Pokusava da nadje novu ljubav i mnogim muskarcima se svidja, medjutim kada krene u ozbiljniju vezu koja ukljucuje i njeno dete, svi se povlace jer ne mogu da je imaju za sebe uvek. Tu je uvek dete na prvom mestu, kome treba majcinski zagrljaj. Sa druge strane, njen bivsi muz ne zivi sa detetom, uzima ga za vikend i ponekad i ima novi zivot i novu zenu bez ikakvih problema.
Sto me je nesto navelo na razmisljanje o tome koliko je ovo u pravom zivotu cest slucaj. Dok se ne uda i ne dobije dete, zena trpi torturu, kada ce, sta ceka, kao da je gradjanin drugog reda. Kad dobije dete, ako sticajem okolnosti ne bude u vezi sa ocem deteta, osudila je sebe na dug period samoce.
Koliko slucajeva znate da je mladji muskarac koji nema brak iza sebe i nema decu, prihvatio zenu sa detetom? Koliko zena znate koje sa druge strane ulaze u veze sa muskarcima koji imaju decu. Ja imam dve drugarice koje su sa starijim vise od 10 godina i sa decom, a samo sam za jedan slucaj mladog momka, neozenjenog, bez dece, koji je sa dosta starijom zenom i koja ima dete.
Zasto sebicni porivi skoro uvek nadjacaju ljudski kvalitet?
Zato što se radi o odricanju, a roditeljstvo nije hobi... u biološkim vezama i kada se raskantaju, ostaje povezanost roditelj-dete, pa preko toga i supružnika, a u ovim situacijama ne.
Razumeš takve odnose, a druge izbore prihvataš kao slobodne odluke. Recimo, meni to ne bi bila nikad prepreka niti tako razmišljam, ali razumem i one druge. I ne smatram ih sebičnim, samo nešto više racionalnim.