Sta mislis o ovima koji su zdravi i sve imaju i ubiju se?
Mislim, kao što sam i rekla, da im se treba pomoći.
Nekad sam verovala da velike sramote koje čovek doživi (kad čovek uradi nešto od velike sramote, ili čak i ako drugi ljudi misle da je uradio nešto jako sramotno), nekad sam mislila da je to dovoljan razlog da se čovek ubije. Međutim, više ne verujem u to, pogotovo ako ta "sramota" podrazumeva mišljenje komšija i kako selo o nečemu misli. I, osim toga, pedofile i ostale gadosti tu ne računam niti verujem da bi se oni sami ubili (jer nisu ni svesni kakve gadosti rade). Tu više verujem u sud i kaznu društva.
Problem je kako pomoći ljudima koji REALNO stvarno nemaju potrebe (?) da misle o samoubistvu, a ipak to čine. Ljudi koji su vernici, njima je lakše, jer ili će i sami znati da je samoubistvo smrtni greh, ili će otići kod duhovnika da se posavetuju, pa će već tamo naći pomoć. Veći je problem s ateistima, naprimer, jer oni neće otići u crkvu, a po pravilu neće tražiti pomoć ni nigde drugde. To više ostaje njihovim najbližima, da oni prepoznaju o čemu se radi i onda pomognu. Nažalost, porodica i prijatelji često ne prepoznaju da je neko bio toliko depresivan ili šta god da je razmišljao o samoubistvu, a kamoli ga počinio. Ne znam, stvarno, to je teško pitanje, zato je društvo izmislilo SOS linije i slične stvari, jer ne zna šta da radi sa potencijalnim samoubicama. Mada ja verujem da samoubica NEĆE zvati linije za pomoć, NE ako je stvarno odlučio da se ubije. Kad se nađeš u situaciji u životu za koju veruješ da iz nje nema izlaska i nema rešenja, onda nećeš imati poverenja da će ti tamo neke linije za pomoć stvarno pomoći - nećeš verovati ni da će ti doktori, psihijatri itd pomoći. Čovek u takvom stanju stvarno veruje da je jedini izlaz smrt. Teško je, ako ne i nemoguće, od njega očekivati da ide da sam traži pomoć - jer on veruje da je rešenje već našao: on će se ubiti, i to će sve rešiti.
Zato kažem da je bitno da ljudi koji su ti bliski prepoznaju koliko si u bedaku, a to će moći jedino ako su ti i bliski, i intimno te poznaju (ljudi ti mogu biti bliski, mogu te voleti, a da te zapravo uopšte ne poznaju). Mislim da su zato prijatelji bitniji od porodice, jer porodica obično ne zna baš sve o tebi (mislim, teško da ćeš pričati majci ili ocu detalje iz svog sexualnog života, naprimer, ali ćeš pričati prijateljima). Prijatelji, pravi, oni te obično poznaju bolje od porodice, bez obzira koliko te porodica voli. U principu, radi se o ljudima koji o tebi znaju najviše, jer su oni najverovatniji da prepoznaju kad ti se takve misli počnu motati glavom. I onda je na njima da reaguju, da pokušaju pomoći, ili ako ne mogu oni, da te bukvalno za ruku uzmu i odvedu negde gde ćeš dobiti pomoć. Inače mislim da bi te trebali odvesti do pomoći - prijatelji, čak i najbolji, čak i ako te najviše na svetu vole, su laici, i ne znaju kako se pravilno postupa sa samoubicama.