Želim da imam pticu !

Imao sam nekada papagajčića, zvao sam ga Kića.
Dolazio mi je na rame, grickao uvo, kreštao, mrmljao, leteo po stanu, dolazio-vraćao-odlazio u kavez na počinak.
Sladak je bio, to je bio moj Kića.

Jednog jutra, nisam ga više želeo.
Nisam ga želeo tako zarobljenog. Otvorio sam prozor i pustio ga napolje. Ne znam da li je sada živ. Verujem da jeste.
Tu je negde, tamo je negde, uživa. Valjda.

Nisam mu čak ni mahnuo. Odleteo je..
Bio sam ljut, jako ljut što ne mogu sa njim da odletim. On odlazi slobodan a ja ostajem u njegovom zlatnom kavezu.

Želim opet pticu, bar na neki tren pa opet da je pustim...neka leti...
 
gledao sam ovih dana po oglasima neke papagajčiće, raznih boja i dezena
plavi, zeleni, beli, sivkasti, manji, veći, mršaviji, deblji...

lepi su, slatkiši, ali nisu moj Kića

a nemam ni kavez, i to bih trebao već da kupim
neće on biti u kavezu, leteće po stanu...rešetke su tu samo da ga podsetim da sloboda ima svoju cenu

da podsetim sebe da ne umem da letim a ptice mi se tome rugaju i slete mi na rame...
 
U dalekom Japanu postoji divan običaj: muž za rođendan svojoj ženi pokloni ptičicu u krletki. Ona će zgodnom prilikom uzeti krletku u ruke, otvoriti vratanca i pustiti ptičicu da odleti... Pri tom će doživeti numinozno iskustvo puštanja ptičice na slobodu, na nebo gde i pripada, gde je njena malena krila i nose...
 

Back
Top