Zelenooki sadista

Neprilagođena

Leptirica
Banovan
Poruka
95.554
https://www.srbijadanas.com/clanak/tragedija-genija-bodler-od-ekscentrika-do-sadiste-17-07-2014


Šarl Bodler, veliki francuski pesnik sredinom prošlog veka,
koji je izvršio snažan uticaj na potonje francusko pesništvo,
rođen je od roditelja koji su, po njegovim rečima, bili idioti, ludaci ili umrli od strašnog ludila.

1645613644099.png


Bodler je počeo rano da oseća da su „u njemu upredene bolesne nasledne klice“.
To se prvi put jasno pokazalo posle smrti njegovog oca:
kad mu se majka preudala, pokušao je da udavi svog očuha.
Bodler je bio poremećen u svojim osećanjima, što je povlačilo i poremećaje u raspoloženju,
mišljenju i ponašanju, dok mu je razum ostao očuvan.
Nemoćan da prikrije svoje unutrašnje poremećaje,
on je svoje čudovišne i neuračunljive nastranosti i izopačenosti u postupcima
ispoljavao ne samo javno, već ih i isticao cinično,
pa su o njemu u tom pogledu ostale mnoge zabeležene anegdote.

1645613752458.png


Izopačenost čula​

Izvor njegove poremećenosti i društvene neprilagodljivosti
ležao je u izopačenosti njegovih čula, naročito čula vida i čula mirisa.
On nije imao osećanje dopadanja za prirodnu boju kose,
već je osećao zadovoljstvo u zelenoj boji i njome bojio svoju kosu.
Imao je neobično čulo mirisa, i o tome je sam govorio:

„Moja duša lebdi nad mirisima kao što duša lebdi nad muzikom“.



Njegov nos su privlačili trulež, raspadanje i kužni zadah.
Odlazio je na ručak u otmen restoran „Kafe Riš“ bez kravate, golog vrata i u odelu za giljotinu.
Živeo je u stanu posred užasnog okupa guštera, vodenih zmija i guja.
Menjao je stan svakog meseca i često spavao kod svojih prijatelja.
 
Jednom prilikom je sedeo za kafanskim stolom sa svojim prijateljem.
Za susednim stolom je sedela nepoznata plavuša, koja je sa zanimanjem slušala Bodlerov razgovor.
Odjednom se obratio nepoznatoj devojci:
„Gospođice, vi ukrašeni zlatom, raskošna plavušo, čujte me, s vašim lepim zubima,
rado bih Vas ugrizao, i ako izvolite dopustiti, rekao bih Vam kako Vas volim.
Ja bih Vam svezao ruke i obesio bih Vas za šake o tavanicu moje sobe."
1645614202965.png


Sadista​

Pored izražene sadističke naklonosti, on pokazuje i druge, koje i sam priznaje:
„Jednog jutra sam ustao neraspoložen, tužan, umoran od dokolice, i prohtelo mi se da učinim nešto neobično.
Otvorim prozor i čujem kako dole, staklar nudi svoju robu piskavim glasom.
Ne znam zašto, obuze me despotska mržnja prema tom siromašu.
Pozovem ga gore, radujući se što će do šestog sprata nositi svoja stakla,
a onda sam razgledao njegovu robu tražeći dlaku u jajetu.
Naposletku, isterao sam ga napolje. Pa onda istrčao na balkon i zgrabio saksiju sa cvećem.
Kad je staklar izlazio iz kapije, bacio sam svoje oružje i polupao svu njegovu robu.“


Cveće zla

Bodlerovo pesništvo je u punom skladu sa njegovim unutrašnjim poremećajima.
Kad govori o voljenoj ženi koju ne vidi očima, on se nje seća po zadahu njenih isparenja.

1645614288916.png


. Neshvaćen i nipodaštavan za vreme života, osuđen na sudu zbog „vređanja javnog morala“,
Bodler je danas, ne samo priznat kao veliki pesnik i začetnik moderne poezije,
nego je već odavno među najčitanijim piscima 19. veka.

Najjasnija potvrda Bodlerove veličine kao pesnika, bar iz ugla našeg vremena
skeptičnog prema apsolutnim vrednostima, je način na koji njegova poezija izmiče pokušajima
da se podvede pod jedno dominantno osećanje, veže za jedno tematsko središte,
protumači polazeći od jedne ideje. Jedinstvo koje se oseća čitajući „Cveće zla“
složenije je prirode i ne da se podvesti pod ovu ili onu kritičarsku formulu.
Neponovljiva prepoznatljivost koju ima gotovo svaka Bodlerova pesma
potiče od spoja kvaliteta nepodložnih ovako jednostavnom definisanju.

. Bodler je, kao što je pred kraj života sam napisao u jednom pismu, u „Cveće zla“, „tu svirepu knjigu“,
„uneo svoje srce, svu svoju nežnost, svu svoju religiju (ali prerušenu), svu svoju mržnju“.
Pesnik koji je sve to postigao, istovremeno ostajući lucidna svest i u zlu i u dobru,
ne može da ne bude naš savremenik.
Uprkos svim razlikama između njegovog i današnjeg vremena,
uprkos svemu što ga vezuje za nepovratno prošli 19. vek,
Bodler je i danas u dijalogu s nama, kao jedan od najdubljih pesnika modernog doba.

 

Naklonjen opijatima​

Bodler je bio naklonjen i uživanju hroničnih otrova: opijuma, hašiša i alkohola.
U svojoj pesmi „Veštački raj“ govori o vinu i hašišu kao sredstvima koja umnožavaju individualnost
a u pismu svom prijatelju žali se: „Osećam se vrlo rđavo, dragi moj, jer nemam opijuma“.

download (2).jpg

Bolest koja je ubila najelokventnijeg pesnika svog doba​

Mučen celog života lakšim i prolaznim simptomima bolesti, nesanicama,
glavoboljama, uznemirenjem, poslednjih pet godina njegovog života protiču u naglom pogoršavanju.


1645614704855.png



Iako mu je duh bio poremećen, Bodler je bio obdaren snažnim pesničkim nadahnućem.
Ipak, poslednji dani su mu protekli u iščezavanju svih telesnih i duševnih snaga.
Bodler, koji je bio čovek koji je imao najbogatiji rečnik svog doba,
bio je osuđen na bolest koja oduzima reči.
Ovaj pesnik, koji je nekada vladao elegantnim frazama, pred kraj svog života,
mogao je samo povremeno da izgovori poneku psovku.


bodler4_0.jpg
 
http://secanja.com/sarl-bodler/



Srećan ko može zbaciti očajni
životni teret, sve magle i more

– ko lebdi nad životom i razume
šta zbori cveće i predmeti nemi!

“Uznošenje”

1645616258393.png


Uporedo sa sadizmom, pokazivao se i kao mizantrop, kao zao čovek,
ljubitelj prostitutki koje si bile izrazito krupne ili patuljastog rasta.
Ređe se dešavalo da se povuče u domen dobrote i prepusti iskrenoj i dubokoj molitvi bogu.
Ipak, mnoga jutra proveo je u molitvi bogu prema kojem ima specifičan odnos (razgovor sina sa ocem).
Svoju bolest je podsticao uzimanjem opojnih supstanci.
Biće da mu je bez njih bilo odveć teško i da su mu delirična stanja više prijala.
Ali upotreba takvih sredstava ima svoje kobne posledice.
Svi ranije ispoljavani simtomi bolesti samo su se uvećali: nesanica, glavobolja, nesvestica, neizdržljiv nemir…

1645616328844.png



Pred kraj života bolest (rana psihihička obolelost, docnije sifilis, upotreba jakih doza opijumskih sredstava)
će ga dovesti u stanje da više ne može spojiti nekoliko reči, njega koji je stvorio pesničko delo sa punoćom
i savršenstvom stihova, sa jasnom formom, čitavom riznicom reči…
Nekada je reč bila njegov jedini živitni adut, poslednjih godina života ostao je bez njih.
Živeo je razdor i raspadanje svoje psihe i tela.
Postepeno je isčezavao sa ovog sveta…

Autor je samo jedne zbirke pesama pod imenom „Cveće zla“ (1857).
Nameravao je da je posveti pesniku kojeg je izuzetno cenio: Teofil Gotje.
Na njoj je radio deset godina. Neke pesme bile su objavljene u časopisima.
Već naziv zbirke upućuje na njegov estetski stav: umetnost – lepo je zlo i nema dodirnih tačaka sa moralom.
Na pijadestal su uzdugnuti svi poroci.

Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kojem srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.


Zbog ove zbirke osuđen je novčanom kaznom za nemoral.
Bilo je kasnije pokušaja da se revidira ova sudska odluka ali nije bilo uspeha,
te je do danas ta sudska presuda nešto što obeležava ovog pesnika.
Posthumno će se objaviti njegove pesme u prozi (1869.godine) pod nazivom “Splin Pariza”.
Zbirka je mnogima manje poznata, ali oni koji su je čitali smatraju je jednako vrednim produžetkom “Cveća zla” ili čak i vrednijom.
1645616391081.png

Njegov stil pisanja uneo je novinu u poeziju, jedan je od prvih pesnika simbolizma koji će uticati na mnoge književnike.
Često za njegovu formu pisanja kažu da je elegantna.
Sve na ovom svetu je subjektivan simbol čovekovih ideja i osećanja.
Andre Žid će reći kako svi prolaze, a Bodler ostaje. I zaista, moć njegih pesama uranja u čoveka,
odvodi ga tamo gde je još više čovek, tamo odakle se povratak označava kao preobraženje.
Svojom pesmom “Veze” dao je svojevrsnu, fascinirajuću pesmu-definiciju poezije:

Veze

Priroda je hram gde mutne reči sleću
Sa stubova živih ponekad, a dole
Ko kroz šumu ide čovek kroz simbole
Što ga putem prisnim pogledima sreću.

Ko odjeci dugi što daljem se svode
U jedinstvo mračno i duboko što je
Ogromno ko noć i kao svetlost, boje
Mirisi i zvuci razgovore vode.

Neki su mirisi ko put dečja sveži,
Zeleni ko polja, blagi ko oboje,
-Drugi iskvareni, pobednički, teži,

Što u beskraj prostiranje svoje,
Kao ambra, mošus, tamjan, raskoš njuha
Koji peva zanos čula nam i duha.
 
U umetnosti zlo, strašno i ružno postaju lepo, to je privilegija umetnosti – smatrao je Bodler.
Tako umetnost ritmičnošću stiha proizvodi blagu radost. Smatrao je da moral umanjuje poetsku snagu stiha.
U njegovoj ekstatičnoj poeziji boja govori… haotične senzacije vode poetsku reč.
1645616684132.png

Žana Dival

Bodlerova muza je glumica i plesačica Žana Dival (Jeanne Duval) francusko-afričkog porekla
.Njihova veza trajala je oko dve decenije. Posle majke, nju je najviše voleo. I ona je sklona porocima…
za nju kažu da je žena grube lepote, sa životinjskim strastima, bez časti…



Bodler nam poručuje da poput njega treba bežati od učmale svakodnevnice i neprekidno se opijati (vinom, pesmom…)
. Svakodnevnica je dosadna, lažna, gnjila… Suočeni sa stavnošću vidimo odveć zla i poroka koji se prikrivaju…
Bodler ih izvlači na svetlo dana, slaveći zlo i porok u umetnosti, jer samo tu mogu biti lepi.
Život je sumoran, smrt nas stalno vuće za rukav… I tu istinu Bodler obožava:
još više mirisa truleži, raspadanja, još bliže neumitnoj smrti – kad već ne postoji način da od vremena pobegnemo…

Neprijatelj

Mladost mi je bila mračna nepogoda
Koji samo katkad sunce bleskom probi,
I u mojoj mašti sad je malo ploda,
Kad nakon oluje osta u grdobi.

Evo već se jesen mojih misli šulja;
Sad ašov i groblje tražim, radi truda
Da izravnim zemlju plavnu, punu mulja,
Gde ko reke grdne jame zjape svuda.

No da li će cveće novo koje sanjam
Do mistične hrane životne da dođe?
Korenom u zemlju pustu da uranja,

O boli! To vreme život jede, mrvi
I dušman mračni što nam srca glođe
Raste snažan mlazom istekle nam krvi.


Bodlerova poezija, poput njegovih albatrosa iz pesme “Albatros”,
stalno pokušava pobeći od onih što se rugaju onome ko zna da leti.
Stoga, s’ Bodlerovim pesmama u glavi, krenite na prostranu pučinu bez straha…

1645616813458.png



…Odleti što dalje od gnjilih močvara…
“Uznošenje”
 
BODLER – PARISKI DENDI I REBEL


Pre ravno dvesta godina – 9. aprila 1821. u Parizu je rođen pesnik „Cveća zla“, zbog koga je bio osuđen i koje do danas fascinira.

Šarl Bodler otelovljuje na amblematičan način duh moderne u poeziji i umetnosti.

Pariz u 19. veku je magični topos moderne poezije i umetnosti, koji nije prekinuo sa tradicijom klasicizma, već ju je utopio u svoje bogato okrilje.

Gotovo da nijedno delo nije u toj meri imalo uticaja na potonju evropsku liriku kao što je to slučaj sa „Les Fleurs du Mal“ (1857), ekscentrika, dekadenta i dendija Šarla Bodlera.

Kad se ovo delo pojavilo u Francuskoj nastao je veliki skandal. Ovo delo je postalo, i mimo zabrana i spaljivanja, centralni tekst moderne.

Osnovna tema „Cveća zla“ je biopsija ponora, koja zjapi u subjektu, koja nastanak moderne svesti doživljava kao patnju duševnog razdiranja. „Zlo“ toga cveća nije moralna kategorija ili presuda, već bespoštedna analiza demonskog u korenu svakog egzistencijalnog doživljaja.

Jezičkom magijom, svojim egzorcizmima, etstizovanjem užasnog, bizarnog i morbidnog i na kraju i svojom moćnom erotikom, markira „Cveće zla“ vrhunac i preokret francuske poezije: u svojoj formalnoj perfekciji kao umeće versifikacije klasicizma ali porinuto u romantizam, ono nadilazi i proširuje modele i procepljuje sasvim nove dimenzije u psihološkom i sociološkom smislu.

On je kao iznemogli i oronuli starac „krepirao“, kako to veli Fric Radac, jedan od najpoznatijih književnih kritičara renomiranog nadregionalnog hamburškog nedeljnika.

Alkohol, droge, i u ono vreme neizlečivi sifilis, kojim je bio zaražen još kao mlad čovek zbog svojih seksualnih ekscesa sa prostitutkama, tražio je svoj obol.

Deset godina pre toga je objavljen testament moderne evropske lirike – „Les Fleurs du Mal“ („Cveće zla“).

Tri nedelje pre no što se pojavila, knjiga pesama je bila zaplenjena, izazvavši literarni skandal prvog ranga i jedan sudski proces čiji je kazna glasila: 300 franaka globe! Presuda je glasila: „Bogohuljenje i vređanje javnog morala!“.

Na ovome mestu bi valjalo citirati protivpresudu engleskog pesnika T. S. Eliota: „Najveći primer moderne lirike jednog jezika!“.

Ko je bio čovek za koga slavni nemački romanist, Hugo Fridrih kaže da je „francusku liriku učinio evropskim predmetom“?

Koji je kao prevodilac Amerikanca Edgara Alena Poa i njegovu poetiku sa one strane Atlantika ukotvio na ovoj?

Koji je svojim teorijskim spisima predodredio liriku Remboa, Verlena, Malarmea, kao i slikarstvo oslobođeno reprodukcije realizma u 20. veku?

„Ja želim crvene livade, plavo drveće“ tvrdio je Bodler u jednom razgovoru. Franc Mark, Maks Bekman, Vasilij Kandinski, Gabrijele Minter i drugi su – pola stoleća docnije – tako slikali. Disonantne slike njegovih „Tableaux Parisiens“ imaju intenzitet koji anticipira slike ekspresioniste Ernsta Ludviga Kirhnera. Iz njegovog „surnaturalisme“ će Apoliner 1917. izvesti svoj „surrealisme“.

Genije?

Da, bez ikakve sumnje!

Pesnički genije on spaja sa kritičkom inteligencijom, veli Hugo Fridrih.

Žan-Pol Sartr karakterizuje polusiroče Bodlera, koji je već sa 22 godine počeo da piše, kao nekoga ko „nije mogao da prihvati sreću“.

To mu je izgledalo imoralnim.

„Bol je, veli Bodler, plemstvo“.

Bodlerova biografija je sinonim za proleteli život.

On je neka vrsta pramodela života koji poznajemo, 100 godina docnije, iz sudbine Džima Morisona ili Kurta Kobejna.

No njegov život je jedinstven i u tome što je on bio nesposoban za bilo kakvu interpersonalnu vezu.

Bodler razrešava svoju osnovnu disonantnost idejom „Poésie pure“ (čiste poezije): samo umetnost može da preobrazi užasno u lepo, tako da „ritmični bol ispuni mirnom radošću“.

Otuda Bolderova lirika nije samo provokacija i opskurni splin, već i gipka i u najvišoj meri elegantna.

Ovakva lepota nažalost ne zrači punim sjajem iz prevoda Simona Verla, iako je versifikatorska, formalna strana, sa najvišom akribijom i akrobatikom izvedena.

Pre ravno 200 godina, 9. aprila 1821. rodio se docniji pariski dendi i rebel, epohalna figura i jedan od najvećih francuskih pesnika – Šarl Bodler. Sahranjen je na Monparnasu.

Šarl Bodler (poète maudits) je jedan od najvećih pesnika svih vremena. Svojim poetskim delom on stoji na Olimpu svetske književnosti. Klanjamo se njegovim senima i divimo njegovoj lirici kao jednom od ključnih literarnih spomenika moderne.

Zoran Andrić
 

Back
Top