U to vrijeme, među dječacima, bile su popularne igre na fliperu. Bili su to aparati koji su se
sastojali od ploče s preprekama i loptice kojom je igrač upravljao pomoću kontrolnih dugmadi,
uz pomoć kojih su slali lopticu do cilja. Postojale su popularne igraone, opremljene s desetkom
i više aparata za fliper u kojima su se okupljali dječaci i uživali u igrama.
Moj rođak Ismet iz Duvna, kojeg su zvali Ipa, bio je veoma maštovit dječak. U jednoj većoj
podrumskoj prostoriji svoje kuće, zajedno sa još jednim drugom, napravio je vlastitu igraonu.
Njegovi fliperi bili su njegov ručni rad. Od šireg komada daske pravio bi ploču, oivičavao je letvicama,
zakivao male eksere po njoj koje je spajao gumicama sličnim onima koje su koristile djevojčice za
kosu. Na taj način dobijao je prepreke za lopticu, a umjesto kontrolnih dugmadi, pričvršćivao je eksereima na
donji dio ploče dvije uske i nešto duže dasčice dovoljno čvrsto da stoje, a opet dovoljno labavo da
se mogu pokretati gore-dolje i slati lopticu prema cilju. Smislio je rješenje i za lopticu. Bio je to jedan
običan šareni kliker. Sve u svemu, bila je to neka primitivna vrsta flipera na ručni pogon, ali i kao takva,
u mahali u kojoj je živio Ipa, bila je prava atrakcija. Da bi sve bilo kao u pravoj igraoni, čak je došao na
ideju da "štampa" ulaznice. Bili su to u stvari komadići papira na kojima je bilo našvrljano njegovo ime
i naziv igraone, a cijena je bila jedan dinar. Kako sam odrastala uz dva brata, voljela sam i sama da
igram dječačke igre, pa i flipere. Možete zamisliti moje radosti kad bi nas mama vodila u Duvno kod
rođaka gdje sam mogla cijeli dan besplatno, po rođačkoj liniji, da uživam u Ipetovoj igraoni.
Jednom prilikom, kad smo bili u Duvnu, zabavljeni igrom u flipera, Ipin drug doveo je sa sobom dječaka
kojeg sam prvi put vidjela. Bio je otprilike mojih godina. Zvao se Dino. Brzo se pokazalo da je bio odličan
u fliperu. Kako sam oduvijek imala takmičarski duh, izazovem ja Dinu da odigramo partiju. Pravila su bila
da je pobjednik onaj čiji kliker ostane duže u igri. Vrijeme je mjerio Ipetov drug štopericom koju je imao na
svom satu. Igru je otvorio Dino. Kliker je bio prilično dugo u igri, kružio po ploči flipera i prolazio kroz prepreke,
ali svemu dođe kraj pa tako i Dininoj igri. Na redu sam bila ja. U želji da kliker uputim što dalje, daščicu
kojom se kliker ubacuje u igru zavrtim malo jače. Od siline udarca kliker iskoči iz okvira flipera i završi negdje
ispod stolova na drugom kraju igraone. Krenem po kliker, a za mnom i Dino. Zagledamo oko stolova sa
fliperima, tražimo ga. Kao da je propao u zemlju. A onda odjednom ugledam nešto što od želje za igrom
nisam ranije vidjela. Bila su to prelijepa dva zelena klikera kojima me je u jednom trenutku Dino nježno
pogledao. Više nam nije bilo važno da nađemo izgubljeni kliker.
RiadaT.
sastojali od ploče s preprekama i loptice kojom je igrač upravljao pomoću kontrolnih dugmadi,
uz pomoć kojih su slali lopticu do cilja. Postojale su popularne igraone, opremljene s desetkom
i više aparata za fliper u kojima su se okupljali dječaci i uživali u igrama.
Moj rođak Ismet iz Duvna, kojeg su zvali Ipa, bio je veoma maštovit dječak. U jednoj većoj
podrumskoj prostoriji svoje kuće, zajedno sa još jednim drugom, napravio je vlastitu igraonu.
Njegovi fliperi bili su njegov ručni rad. Od šireg komada daske pravio bi ploču, oivičavao je letvicama,
zakivao male eksere po njoj koje je spajao gumicama sličnim onima koje su koristile djevojčice za
kosu. Na taj način dobijao je prepreke za lopticu, a umjesto kontrolnih dugmadi, pričvršćivao je eksereima na
donji dio ploče dvije uske i nešto duže dasčice dovoljno čvrsto da stoje, a opet dovoljno labavo da
se mogu pokretati gore-dolje i slati lopticu prema cilju. Smislio je rješenje i za lopticu. Bio je to jedan
običan šareni kliker. Sve u svemu, bila je to neka primitivna vrsta flipera na ručni pogon, ali i kao takva,
u mahali u kojoj je živio Ipa, bila je prava atrakcija. Da bi sve bilo kao u pravoj igraoni, čak je došao na
ideju da "štampa" ulaznice. Bili su to u stvari komadići papira na kojima je bilo našvrljano njegovo ime
i naziv igraone, a cijena je bila jedan dinar. Kako sam odrastala uz dva brata, voljela sam i sama da
igram dječačke igre, pa i flipere. Možete zamisliti moje radosti kad bi nas mama vodila u Duvno kod
rođaka gdje sam mogla cijeli dan besplatno, po rođačkoj liniji, da uživam u Ipetovoj igraoni.
Jednom prilikom, kad smo bili u Duvnu, zabavljeni igrom u flipera, Ipin drug doveo je sa sobom dječaka
kojeg sam prvi put vidjela. Bio je otprilike mojih godina. Zvao se Dino. Brzo se pokazalo da je bio odličan
u fliperu. Kako sam oduvijek imala takmičarski duh, izazovem ja Dinu da odigramo partiju. Pravila su bila
da je pobjednik onaj čiji kliker ostane duže u igri. Vrijeme je mjerio Ipetov drug štopericom koju je imao na
svom satu. Igru je otvorio Dino. Kliker je bio prilično dugo u igri, kružio po ploči flipera i prolazio kroz prepreke,
ali svemu dođe kraj pa tako i Dininoj igri. Na redu sam bila ja. U želji da kliker uputim što dalje, daščicu
kojom se kliker ubacuje u igru zavrtim malo jače. Od siline udarca kliker iskoči iz okvira flipera i završi negdje
ispod stolova na drugom kraju igraone. Krenem po kliker, a za mnom i Dino. Zagledamo oko stolova sa
fliperima, tražimo ga. Kao da je propao u zemlju. A onda odjednom ugledam nešto što od želje za igrom
nisam ranije vidjela. Bila su to prelijepa dva zelena klikera kojima me je u jednom trenutku Dino nježno
pogledao. Više nam nije bilo važno da nađemo izgubljeni kliker.
RiadaT.
Poslednja izmena:
U 8.razredu. 
Daska i ekseri, hehehe...
