...ili uvijek dođe kasno, ili u nezgodno vrijeme...ili uz nezgodnu osobu, nečiju ...koja je isto tako zalutala u vremenu i prostoru...Ne kužim taj sveopči kaos.
Kad smo jako mladi zaljubljujemo se stalno, patimo, ostavljamo pa budemo ostavljeni...dramatiziramo, plačemo i kunemo se na vječnost.
Kako smo samo glupi bili ...ali i sretni u toj svojoj gluposti...Onda se dogodi život, pa se pojavi neki tip i upeca te buketom ruža i nekim prozirnim forama a ti naravno nasjedneš..ili on, nebitno..
Onda se dogodi neki rat, ili brak..ili usamljenost i pojavi se svakodnevnica, koja svojim gramzivim prstima razori ljubav, ili bar ono što smo mislili da to je...
A onda u velikom stilu odleprša u nepovrat, ostane gorčina, strah...nezadovoljstvo,,,tuga i šta ja znam šta sve ne...Prođe i to, prođe i život. Okrenem se s 43, sama, recimo sretna i zadovoljna...ali , fali mi ljubav.
Hoču li je prepoznati, pronaći...ili će ona pronaći mene.
Isplati li se uopće čekati tog nekog suđenog ili suđenu.
Možda je i taj netko zalutao u neki brak, neki rat, neku daljinu pa isto tako traži svoju drugu , onu pravu, suđenu polovicu...
Ja sam za čekanje...koliko god treba.
Jer, kako ću znati ako ne čekam..možda me vreba iza čoška, možda me zgrabi na kraj ulice..možda je tu, tako blizu...
Moram je čekati...ljubav je danas jedina vrijednost koja se ne mjeri brojkama, slovima...još je čista i neokaljana..i da, isplati se čekati ...jednom će doći...
Kad smo jako mladi zaljubljujemo se stalno, patimo, ostavljamo pa budemo ostavljeni...dramatiziramo, plačemo i kunemo se na vječnost.
Kako smo samo glupi bili ...ali i sretni u toj svojoj gluposti...Onda se dogodi život, pa se pojavi neki tip i upeca te buketom ruža i nekim prozirnim forama a ti naravno nasjedneš..ili on, nebitno..
Onda se dogodi neki rat, ili brak..ili usamljenost i pojavi se svakodnevnica, koja svojim gramzivim prstima razori ljubav, ili bar ono što smo mislili da to je...
A onda u velikom stilu odleprša u nepovrat, ostane gorčina, strah...nezadovoljstvo,,,tuga i šta ja znam šta sve ne...Prođe i to, prođe i život. Okrenem se s 43, sama, recimo sretna i zadovoljna...ali , fali mi ljubav.
Hoču li je prepoznati, pronaći...ili će ona pronaći mene.
Isplati li se uopće čekati tog nekog suđenog ili suđenu.
Možda je i taj netko zalutao u neki brak, neki rat, neku daljinu pa isto tako traži svoju drugu , onu pravu, suđenu polovicu...
Ja sam za čekanje...koliko god treba.
Jer, kako ću znati ako ne čekam..možda me vreba iza čoška, možda me zgrabi na kraj ulice..možda je tu, tako blizu...
Moram je čekati...ljubav je danas jedina vrijednost koja se ne mjeri brojkama, slovima...još je čista i neokaljana..i da, isplati se čekati ...jednom će doći...