- Poruka
- 388.420
Sandro Boticeli - Radjanje venere
Upotreba žumanca kao veziva za pigmente je tehnika poznata od davnina. Istraživanja su pokazala da se ovaj metod koristio i za boje kojima su naslikane predstave u Nestorovoj palati u Pilosu, u Grčkoj, oko 1200. godine p.n.e.. Tek mnogo kasnije, u 15. veku će se u Evropi desiti promena u slikarskim tehnikama, kada će majstori početi da koriste uljane boje.
Studije sprovedene na nekim od najvažnijih dela renesansnih umetnika - Sandra Botičelija ili Leonarda da Vinčija, otkrili su dokaze o tragovima jaja na njima. Stručnjacima je ova tehnika mešanja žumanaca i ulja poznata već duže vreme - ali ono što im nije bilo jasno jeste koja je bila svrha svega toga.
Međunarodni tim hemičara je odlučio da otkrije zašto su veliki majstori u svojim delima koristili žumance u uljanim bojama, tokom 16., 17. i ranog 18. veka. Da bi to uradili, dodali su žumance raznim vrstama ulja da vide kako ono utiče na njih.
Dakle, da bi sproveli eksperiment, istraživači su naslikali tri slike. Prvu od pigmenta mlevenog sa lanenim uljem, druga je imala gotovo identičnu mešavinu s tim da je dodato nekoliko kapi žumanca, dok je treća nastala od mešvine pigmenta i razblaženog rastvora žumanca pomešanog sa uljem. Rezultati otkrivaju da žumance može uticati na boje, u zavisnosti od toga kako je dodato i pigmenta koji se koristi.
Studija takođe otkriva da je vlaga imala manji uticaj na boje kada je napravljena sa žumancetom. Kao i da tehnika pravljenja boja sa žumancetom produžava vreme sušenja, što takođe pomaže u zaštiti slika. Sve ovo ukazuje da su slikari znali da korišćenjem žumanca poboljšavaju kvalitet svojih slika, kako tvrde istraživači.
Istraživačka grupa je otkrila da postoji jedna loša strana dodavanja žumanca – boji se duže osuši, što znači da slikar mora duže da čeka da doda još jedan sloj.
link