srbi u crnoj gori, momovi/milovi crnogorci, drzavljani crne gore, potpuno svejedno za vreme i podneblje, posto je tada postojala zajednicka drzava SRJ.

nije bilo toliko politicarenja i zavade kao danas, srbi i crnogorci su smatrani jednim narodom, srbi ko srbi, a crnogorci se smatrase najvecim od svih srba. za razliku od danas kad kod njih postoje jake struje ograde od nas...

kako god, iz tog doba (neko ce reci oduvek) vazio je stereotip cuvenog crnogorskog `kurcenja`, reakcije na prvu loptu, itd, po cemu se i pamte. narocito u to vreme, kad je ta agresija dostizala non-sens, da je i samom zarku bilo muka od toga, pa je umesto podgorice bio odabrao beograd za zivot.

ironija sudbine dovela ga je medjutim pravo pred ono od cega je pokusavao da pobegne: pred pijanu rulju u krizi nacionalnog identiteta. stoga ja i ne pricam o nacionalnostima, srbima i crnogorcima, kako mi spocitavas nesto, vec o duhu vremena. crtam ti gluposti o koje se covek tih vremena saplitao...i ginuo, nazalost. to bi to voleo da nivelises kroz nekakve tabore, politicke i nacionalne, ja ti govorim o saplitanju i opstem padu, ali tebi to ocigledno ne smeta, jer ovde gde se saplicemo mi smo u stvari dragutini topici i sa lakocom preskacemo preko najistaknutijeg od crnogoraca, samoga Njegosa i njegovo potenciranje cojstva i junastva, dostojanstva i obraza, pred masom obesnih i razularenih..sve je to tragedija.