Paket piva, dvanaest limenki za još jedno zaboravno veče. Prodavačica me tužnjikavo gleda dok teglim pakovanje pod miškom... kakvo je to saosećanje kad dolazi od ljudi koji ne znaju koliko je teško biti živ? Ne treba mi, jer sve što želim, nalazi se upravo u mojim rukama. Ako mi je pamćenje i dalje verni sluga, večeras puštaju Praznik u Rimu. Ah, divna Odri, ista si kao moja Prekookeanska, jedino što vas razdvaja u sličnosti, je to što si ti odavno mrtva. Skoro kao ja.
Imam tu (ne)sreću da najbliža prodavnica radi 24/7. Ništa više nije potrebno: u svako doba dana (mada, uglavnom noći), može se kupiti alkohol, neka brza hrana da ga upije, vitamin C za mamurluk, i mineralna voda za žeđ. Da je na mom mestu neko od onih druželjubivih ljudi, verovatno bi do sada uspeo da upozna čak i šefa, a ne bi izostala i neka aferica sa kasirkama; dovraga, uvek sam se pitao kako ti ljudi vuku nit priče sa nepoznatima.
Pisaća mašina me je ošinula zlim pogledom, čim sam ušao. Kako se uvek nađe na tako vidljivom mestu da me odmah pri ulasku u stan dočeka poput besne žene kojoj se muž vraća iz kafane u cik zore? U uglu stoji hrpa praznih papira, tek nekoliko prepravljenih pesama, zatim ponovo prekucanih. Prazan list preti, puna flaša preti. Uvek idem lakšim putem, ne uzimajući u obzir koji je bolji.
Gorčinu sam prezirao, ali moralo se i to podneti. Čim se pena pojavi još pri prvom dodiru piva sa dnom flaše, znam da nije dovoljno hladno da ugasi zver u stomaku. Tako da, pored toga što pijem najgore pivo, još je i vruće. Savršeno veče, nema šta... skoro kao i svako drugo. Ništa pametno ne može da se napiše, svaka slika u glavi je već odavno uhvaćena u prizor, svaka reč je skliznula sa ovih usana, a nove ne nazirem. Smrt prijatelja, eto šta je to. Kao i uvek, neko od nas mora umreti. U toj borbi preživljava onaj koji bira da prekrši pravila. On je, krivac, takođe. Ne bih sebi zadenuo tu titulu ovoga puta, ali pola krivice ću poneti sa sobom. Došlo je vreme za rastanak.... ženu nikada ne treba držati kao prijatelja. To se uvek pretvori u blato, na jedan način, ili drugi. Blato, koje mi kalja noge smradom, onom vrstom koja se ne skida ni nakon pranja. Dovraga, prezirem žene u ovom trenutku više neg' što ih volim. Proklet je ovaj život kad od njih zavisimo.
- Stiv? Hej, Stivene! Ustaj, što se vučeš po tom podu k'o prljavi veš? Došla sam, ne idem nikuda, ostajem zauvek ovde. Hoćeš li me primiti? Zašto nećeš? Vidi, izrasli su mi očnjaci, vidi! Zašto nećeš, Stivene? Zaaaašto?
Probudio me je sopstveni krik. Njena izobličena slika iz mašte i dalje je lebdela u vazduhu, kako sam primećivao kroz krmeljive oči. San, da... to je samo san. Vraški opipljiv, bogami. Verovatno flešbek prošlonedeljnog esid tripa. Ah, Hofmane, proklet da si!
Nema života u svesnom, nema draži. Ako je slika stabilna i nepokretna, onda nije život. Nije ni smrt, već nešto potpuno bedno, izveštačeno, nepoznato i tužno. Mnogi su tužni, i jedino ih samoprezir održava u životu. Nikad ne bih smeo da fotografišem tuđe face izbliza, mislim da bi umrla moja želja za stvaranjem.
Još nekoliko piva je sedelo u hladnjaku, ima nade. San mi je konačno podario ono potrebno – ideju! Otkucao sam čitav san... i to je to. Više nemam toga u sebi, nema one strasti, ludila ređanja čitavih rečenica, strane i strane besanih prokletstava. Samo mrak, i tišina.
Sve me ubija... počev od Nje, pa do pića, i na kraju, pisanja, koje kolje tako što beži. Nikad nisam znao da pasivnost može tako jako da udara. Nikad nisam shvatao da će jedna reč da me dokrajči, da će čaša da me onesvesti, poljubac unezveri. Neznanje nikako nije blagoslov, a sećanja više blede što brže odmiču. Gde sam tu ja, u tolikoj tmini, u pijanom moru haosa? Gde smo tu Mi? Ne znam.
Imam tu (ne)sreću da najbliža prodavnica radi 24/7. Ništa više nije potrebno: u svako doba dana (mada, uglavnom noći), može se kupiti alkohol, neka brza hrana da ga upije, vitamin C za mamurluk, i mineralna voda za žeđ. Da je na mom mestu neko od onih druželjubivih ljudi, verovatno bi do sada uspeo da upozna čak i šefa, a ne bi izostala i neka aferica sa kasirkama; dovraga, uvek sam se pitao kako ti ljudi vuku nit priče sa nepoznatima.
Pisaća mašina me je ošinula zlim pogledom, čim sam ušao. Kako se uvek nađe na tako vidljivom mestu da me odmah pri ulasku u stan dočeka poput besne žene kojoj se muž vraća iz kafane u cik zore? U uglu stoji hrpa praznih papira, tek nekoliko prepravljenih pesama, zatim ponovo prekucanih. Prazan list preti, puna flaša preti. Uvek idem lakšim putem, ne uzimajući u obzir koji je bolji.
Gorčinu sam prezirao, ali moralo se i to podneti. Čim se pena pojavi još pri prvom dodiru piva sa dnom flaše, znam da nije dovoljno hladno da ugasi zver u stomaku. Tako da, pored toga što pijem najgore pivo, još je i vruće. Savršeno veče, nema šta... skoro kao i svako drugo. Ništa pametno ne može da se napiše, svaka slika u glavi je već odavno uhvaćena u prizor, svaka reč je skliznula sa ovih usana, a nove ne nazirem. Smrt prijatelja, eto šta je to. Kao i uvek, neko od nas mora umreti. U toj borbi preživljava onaj koji bira da prekrši pravila. On je, krivac, takođe. Ne bih sebi zadenuo tu titulu ovoga puta, ali pola krivice ću poneti sa sobom. Došlo je vreme za rastanak.... ženu nikada ne treba držati kao prijatelja. To se uvek pretvori u blato, na jedan način, ili drugi. Blato, koje mi kalja noge smradom, onom vrstom koja se ne skida ni nakon pranja. Dovraga, prezirem žene u ovom trenutku više neg' što ih volim. Proklet je ovaj život kad od njih zavisimo.
***
- Stiv? Hej, Stivene! Ustaj, što se vučeš po tom podu k'o prljavi veš? Došla sam, ne idem nikuda, ostajem zauvek ovde. Hoćeš li me primiti? Zašto nećeš? Vidi, izrasli su mi očnjaci, vidi! Zašto nećeš, Stivene? Zaaaašto?
Probudio me je sopstveni krik. Njena izobličena slika iz mašte i dalje je lebdela u vazduhu, kako sam primećivao kroz krmeljive oči. San, da... to je samo san. Vraški opipljiv, bogami. Verovatno flešbek prošlonedeljnog esid tripa. Ah, Hofmane, proklet da si!
Nema života u svesnom, nema draži. Ako je slika stabilna i nepokretna, onda nije život. Nije ni smrt, već nešto potpuno bedno, izveštačeno, nepoznato i tužno. Mnogi su tužni, i jedino ih samoprezir održava u životu. Nikad ne bih smeo da fotografišem tuđe face izbliza, mislim da bi umrla moja želja za stvaranjem.
Još nekoliko piva je sedelo u hladnjaku, ima nade. San mi je konačno podario ono potrebno – ideju! Otkucao sam čitav san... i to je to. Više nemam toga u sebi, nema one strasti, ludila ređanja čitavih rečenica, strane i strane besanih prokletstava. Samo mrak, i tišina.
Sve me ubija... počev od Nje, pa do pića, i na kraju, pisanja, koje kolje tako što beži. Nikad nisam znao da pasivnost može tako jako da udara. Nikad nisam shvatao da će jedna reč da me dokrajči, da će čaša da me onesvesti, poljubac unezveri. Neznanje nikako nije blagoslov, a sećanja više blede što brže odmiču. Gde sam tu ja, u tolikoj tmini, u pijanom moru haosa? Gde smo tu Mi? Ne znam.