Zadah

Vetar bije, na toplinu moli;
U snu vazda javljaju se drva;
Beda gnoji, ne prestaje da boli;
Tonu teška, od hleba je mrva.

Žulj oduvek, kitio je ruke;
Puneć' stomak što mora da jede;
Podno grbe pevajuć' od muke;
Zvukom kletim što vesnik je bede.

Minu telo, kupano u znoju;
Krijuć' rane pod zadahom prnje;
Mučnom juče, bolnom i u gnoju;
Preti sutra, što biće još crnje.

I deca samo, nadu oku daju;
Dok i njega ne zatvori mrena;
Svi osmesi u tren sada staju;
Da l' je beda vredela tog trena?
 

Back
Top