Zaboravljeni srpski običaji

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
388.920
Iglari

Jedan obicaj koji je zaboravljen su Iglari.To je bio obicaj koji se primenjivao kod svadbi,
Uvece nakon svadbe kada se mlada i mladoznja povuku u kucu u kojoj ce ziveti dolaze iglari

Iglari su grupa mladica i devojaka koji nose korpu sa iglama i vunom i zapocetim decijim odelcetom,i tu korpu bacaju mladi u krilo,
koja simbolicno preuzima pletivo i nastavlja da plate.Pored komada decije odece u korpi su jos pogaca i ogledalo.
U ovoj korpi nalazi se simbolika, pre svega plodnost, (dečji komad odeće), blagonaklonost predaka (pogača), i zaštitu od uroka (ogledalo).
Ovaj neobični ritual obeležava početak novog života.
 
Kako beše oni koji prizivaju kišu?
Dodole?
Mislim da ovde pripadaju i one?
Baka mi je davno govorila da ne čupkam travu da ne prizovem kišu... jer je tad kiše bilo dovoljno. Nešto sad kad me vidi da čupkam travu za kokice, ne brani mi, ali ipak praktično sve u bašti izgore...
Opština je obećala 100% poskupljenje cene vode za one koji zalivaju bašte. 4 kubika po glavi u porodici. Sve preko toga će biti 100% skuplje.
:)
Biće sve ok.
 
1170229.jpg

Dodole su devojke koje su se okupljale u vreme suše, i svojim plesom i pesmom prizivale kišu. Ovaj običaj nastao je još pre nego što su stari Sloveni primili hrišćanstvo, ali se zadržao čak do danas.

Naziv je vezan za boginju Dodolu, koja je bila i žena vrhovnog boga starih Slovena – Peruna, i koja je po nekim verovanjima imala uticaj na kišu. I sam Perun bio je bog groma i borac protiv suše.

Nije svaka devojka mogla biti dodola. Zapravo dodole su bile devojčice, koje su ušle u pubertet, obično između osam i dvanaest godina. Devojčica je morala biti siroče bez roditelja ili bar bez oca. Okupljale bi se između Đurđevdana i Spasovdana, a na sebi su imale haljinu napravljenu od lišća i cveća jer su tako postajale deo prirode. Na glavu su stavljale venac, od raznih biljaka i žitarica. Tada bi počele da pevaju svoje, čuvene, dodolske pesme i igraju, nadajući se kiši, koja će prekinuti sušu i spasiti useve. To je bila i neka vrsta predstave, jer su se i lokalni stanovnici okupljali da ih gledaju.

I drugi narodi, poput Afrikanaca ili Indijanaca imaju sličan običaj.
Izvor:
kerefeke.org.rs
 
Iglari

Jedan obicaj koji je zaboravljen su Iglari.To je bio obicaj koji se primenjivao kod svadbi,
Uvece nakon svadbe kada se mlada i mladoznja povuku u kucu u kojoj ce ziveti dolaze iglari

Iglari su grupa mladica i devojaka koji nose korpu sa iglama i vunom i zapocetim decijim odelcetom,i tu korpu bacaju mladi u krilo,
koja simbolicno preuzima pletivo i nastavlja da plate.Pored komada decije odece u korpi su jos pogaca i ogledalo.
U ovoj korpi nalazi se simbolika, pre svega plodnost, (dečji komad odeće), blagonaklonost predaka (pogača), i zaštitu od uroka (ogledalo).
Ovaj neobični ritual obeležava početak novog života.
Kod mene je na dan svadbe bila ta korpa sa pletenjem i te male pletene stvari.Te male pletene stvari se kod nas ukrasuju na bukliju,pored te korpe,koju ne znam ko nosi,pravo da ti kaze,zaboravio sam
 
Kako beše oni koji prizivaju kišu?
Dodole?
Mislim da ovde pripadaju i one?
Baka mi je davno govorila da ne čupkam travu da ne prizovem kišu... jer je tad kiše bilo dovoljno. Nešto sad kad me vidi da čupkam travu za kokice, ne brani mi, ali ipak praktično sve u bašti izgore...
Opština je obećala 100% poskupljenje cene vode za one koji zalivaju bašte. 4 kubika po glavi u porodici. Sve preko toga će biti 100% skuplje.
:)
Biće sve ok.
tog starog obicaja vise nema ..nestao je verovatno sa napredovanjem meterologije :)
 
Nakonjče

Stari obicaj koji se sve manje primenjuje
Prilikom svadbi zbog mduhova koji se skupljaju na vratima, Srbi su na prag kuće u koju je mlada dolazila, stavljali nož ili/i korito sa vodom. Pre nego što uđe i unese hleb u kuću, mlada je morala da podigne nakonjče. Nakonjče je dete, dečak iz muževljeve kuće koje mlada podigne u vis da bi i ona sama imala muške dece, naslednika.Unošenje hleba i vina, ljubljenje kućnog praga i ognjišta je takođe bio običaj odobrovoljenja kućnih duhova.
 
Lapot

Jedan od morbidnih starih obicaja koji je iskorenjen

Pod lapot se podrazumevalo da se najstariji član porodice ubija jer više ne može da doprinosi ništa, već postaje "teret". Ime ovog običaja potiče iz staroslovenske reči "lap", koja znači gubitak, odricanje, nestajanje.

On je prisutan i kod drugih naroda, kao što su oni u severnoj Evropi, Japanu, a javlja se i kod Indijanaca. Na prostorima Srbije, ovaj vid eutanazije se obavljao tako što se na glavu čoveka stavi pogača i maljem se udari preko nje. Takođe se slično primenjivao i na prostorima Crne Gore i Bosne, razlika je bila samo u metodama. Negde su trovali najstarije, a negde bi im čak odrubljavali glave.
 
Sirovari
Slični su koledarima, samo nisu maskirani. Uoči Nove godine obilaze selo u grupama i lupanjem u zvona i razne gvozdene predmete i zvečke isteruju karakondžule i druge nečiste sile. Ovaj obicaj vezan je bio za krajnje južne i jugoistočne predele u Srbiji.
 
Levirat

Još jedan od bizarnih običaja levirat. Prema ovoj tradiciji ukoliko žena ostane udovica, a sa svojim mužem nije imala potomke, mora da se uda za njegovog brata, ukoliko ga ima.

Ako se ipak desi da umre žena, onda muž dobija ruku njene sestre, jer se verovalo da niko ne može bolje da brine o deci pokojnice od njene rođene sestre. Postoje dokazi da su ovakve prakse postojale u istočnoj Srbiji sve do polovine prošlog veka.
 
Snohaćenje

Običaj koji se opisuje kao noćna mora svake žene jeste snohačenje. Kada se sin oženi starijom ženom, ukoliko nije punoletan, otac ima prava da upražnjava seksualne odnose sa njegovom suprugom.

Ovaj obicaj uspostavljen je 1878. godine a zadržao se povlačenjem Osmanskog Carstva. Na našim prostorima je iskornjen tek po završetku Drugog svetskog rata.
 
Radni i neradni dani

Nedeljom i crkvenim praznicima se nije smelo raditi skoro ništa, osim onoga najnužnijeg, a petak se smatrao izuzetno nesrećnim danom za započinjanje većeg posla. Naročito se na Veliki petak nije smelo raditi ništa oko zemlje, pogotovo one poslove u kojima je trebalo krčiti i saditi. Za veće je poslove ponedeljak bio najsigurniji. Ko je polazio na put, a nešto zaboravio da ponese, nije se smeo vratiti nazad, jer bi mu posao ili put bili neuspešni. U povratku nema sreće, govorilo se u narodu.
 
Danas su ovakva verovanja i obicaji izumrli

U narodu se duboko verovalo da svaka kuća ima kućnu zmiju i da se ona ne sme ubiti, jer će umreti čeljade koje je ubije, a i domaćinu je život u opasnosti. Takođe se verovalo da ko uhvati ili zgazi daždevnjaka, a on pisne, čovek će ostati gluv. Pred žabama je trebalo držati zatvorena usta, kako ne bi čoveku izbrojala zube, jer će umreti onaj kome žaba prebroji zube.
 
Kada se sin oženi starijom ženom, ukoliko nije punoletan, otac ima prava da upražnjava seksualne odnose sa njegovom suprugom.
Moja školska drugarica se udala za čoveka sa Kosova koji nije Srbin, jasno je šta je po nacionalnosti, i imala vrlo lep život sa njim dok pod čudnim okolnostima on nije poginuo.
Naime, jedva je sa ćerkicom pobegla od svekra koji je imao ozbiljne namere da je uzme za svoju ženu. Mislim, ne znam da li takav običaj ima poreklo od ovog, ali sećam se da mi je to pričala vidno zgrožena i potrešena.
a petak se smatrao izuzetno nesrećnim danom za započinjanje većeg posla.
Hm! :zcepanje:
Danas je širom sveta petak omiljeni dan, a ponedeljak, mučenik, najomraženiji.
U narodu se duboko verovalo da svaka kuća ima kućnu zmiju i da se ona ne sme ubiti
Moj otac je ubeđen da su nam neki a la Rio Tinto pridošlice u komšiluku ubili zmiju čuvarkuću jer su se hvalili da su neku ubili. Svi osim mene su tu zmiju po više puta viđali u radionici, i sad je nema neko vreme.
Ne znaju za ovo zašto nije dobro da bude ubijena.
Pa...
Svakako nisam za ubijanje, zmije koje imamo na našem području su jedna u deset opasne... Ja ne bih imala herca da je ubijem, ali ne jer sam sujeverna, već jer je verovatnoća da je opasna po mene, dakle... 10%. I one ne napadaju, ukoliko si staložen i ne praviš nagle pokrete ka njima, samo odu svojim putem.
 
Babine

Babine se odnose na porodilju, koju 40 dana, koliko traje ovaj običaj, valja čuvati od “baba”– po staroslovenskoj mitologiji zlih duhova koji obitavaju oko kuće. Kako je zabeležio Vuk S. Karadžić, nekada je u srpskom narodu postojao i običaj da se prvih tri do sedam dana bdi nad porodiljom i detetom kako bi oni bili sačuvani od demona i zlih sila.

Po narodnom verovanju treća noć od rođenja deteta je veoma značajna, jer tada dolaze suđenice i određuju sudbinu deteta. U nekim krajevima, dete se te noći nosilo u drugu kuću da bi izbeglo zlu sudbinu, dok se u drugim vodilo računa da dete bude čisto i uredno, te se pored njega stavljao bosiljak, pogača i drugi darovi, kako bi suđenice odredile srećniju sudbinu detetu.

Od ovog ritualnog i paganskog običaja nastalo je današnje darivanje bebe po rođenju, kada prođe prvih 40 dana i beba i majka ojačaju, steknu i povrate imunitet, a prva rodbina krene u posetu.
 
Povesmo

U srpskom narodu postoji običaj da se na babine ponese povesmo (svežanj kudelje, vune ili lana), koje se smešta uz kolevku.
Na taj način se “magijski deluje” na to da dečak izraste u muškarca s gustim brkovima ili da devojčica ima prekrasnu i gustu kosu.
 
4fad38e154339cada9e543fa9110c6d3.jpg


Crven konac

Stari obicaj koji se održao do danas a ima veze sa babinama.

Da bi se porodilja i novorođenče zaštitili od uticaja zlih sila poklanjale su se razne zaštitne amajlije magijskog sadržaja, a kao najbolja zaština sredstva smatrani su beli luk i crven konac. I danas se održao običaj da se maloj bebi vezuje crven konac ili stavi mala crvena brojanica na ručicu, protiv uroka.
 

Back
Top