Za fanove epske fantastike(pisano ijekavicom, ovo je 1/5 poglav.Vise ne moze da stane

Sveštenik- Počinje, osjećao je ubode toplih i hladnih kapljica na licu. Padale su na njegovu grubu hrapavu kožu. Poput potoka što se pune i bujaju na proljeće njegove duboke staračke brazde ispunila je kišnica. Klizila je duž njih i slivala mu se niz čelo i obraze. Proljeće je konačno stiglo, tople kiše značile su kraj zime. Iz trena u tren padala je sve jače, natapajući njegovo lice, kosu i bradu. Do malo prije mirno tamno jezero sada se lagano mreškalo. Svaka nova kap pravila je male krugove koji su se širili po površini vode. U početku je bilo dovoljno mjesta za svaki, ali sada su već počeli da se preklapaju medjusobno. Tap, tap, tap, mogao je da ih čuje kako se sudaraju sa mirnom jezerskom vodom. Sveštenici oko njega užurbano su pospremali logor, stvarajući buku i lom. Dimitrije ih nije čuo, gledao je u jezero kao hipnotisan. On je ustao prvi medju njima, upakovao svoj šator i stvari, nahranio konja. Objedovao je sam u tišini, sir i tvrdo meso starog vepra kojeg je ulovio sa braćom prije nego što će krenuti u Crnu Šumu. Posle toga je dohodao do kamene obale jezera i stao tu. Pogledom je upijao tamno plavu površinu, prateći očima svaki pokret. Bila to riba ili životinja koja se kretala po obodu šume, sakrivena iza velikih stabala i gustog oštrog zelenila. Zadnjih sat vremena stajao je tu kao kip. Tap, tap, tap, kiša i njen zvuk smirili su mu otkucaje srca i razbistrili misli. Snjeg koji je držao šumu u ledenom stisku polako se topio pod njenim dobovanjem. Mirisi koje je zima zaledila ponovo su počeli da otpuštaju i pune okolni vazduh. Zatvorio je oči i udahnuo duboko, osjetivši strujanje u nosu. Natopljena kora hrastova, borova i jela, miris smole i mokrih iglica. Gusta šuma i jezero izvukli su mu osmjeh na lice. Požele da može ostati tu duže, ali dužnost je zvala. Kopile, sanjao ga je prošlu noć, kako ga dovlači u Medvedom i baca pred noge svog sinovca. Usmjerio je pogled u nebo, siva masa oblaka prekrlila je nebo u potpunosti. Izgledala je poput nakazno nabujalog plafona, spremnog da se obruši na tlo. Duboko u njima povremeno su se nazirali obrisi gromova, tek kasnije propraćeni zvukom. Sada se medju njima širila i granala strašna munja. Grabeći u svim pravcima poput gnjezda ljutih zmija sjekla je i parala oblake, nalazeći put kroz njih. KRGRHKRHGHRK!!! Zvuk se razliježe i proguta šumu, ispunivši uši gnjevom munje. Na par trenutaka sve što je postojalo za Dimitrija bila je pjesma nebesa. Poput režanja divovskog psa skrivenog negdje visoko gore, iza tamnog svoda. Začuo je njištanje preplašenih konja iza sebe „Svetosti. Sve je spremno za polazak.“ tihi glas Lukana vrati ga u stvarnost. Uputio mu je pogled preko ramena i klimnuo glavom. Čuo je korake brata sveštenika dok se udaljavao iza njega. Danas, ako bude volja Ratoroga, danas ću uhvatiti kopile. Digao je ruku do prsa, stiskao je otpuštao prste na oklopljenoj šaci. Koliko? Pomisli, dok ju je gledao, koliko ih je palo od nje. Koliko će ih još pasti danas? Nije mogao reći, nije se usudio pomisliti. Uvjek su mu se vraćali u snu. „Volka.“ okrenuo se prema ostalim sveštenicima, dvaneast njih „Gdje je glasnik?.“. Krupni svjetlokosi sveštenik se trže na njegove riječi, bližio se tridesetoj godini. „Sa oproštenjem svetosti, otišao je da piša.“ reče mu. „Dovedite mi ga kada se vrati.“ glasnik im je ujedno služio i kao vodič, čovjek koji je poznavao okolne zemlje. Volka klimnu glavom „Svetosti.“. Ovo im je bio četvrti dan jahanja, zadnja dva su jahali kroz Crnu šumu. Prekopao je po njedrima pa izvadio pismo iz džepa sa unutrašnje strane krznenog ogrtača. Mogao je samo da uzdahne sa mrštenjem dok je čitao riječi ponovo, po ko zna koji put. Nije mogao da shvati postupke tog navodnog kopileta. Bor Midri je zapravo priznao Snaga za svog zakonitog sina, to je saznao od glasnika. Tako da bi zapravo naziv kopile bio pogrešan, ali svi ljudi u Crnoj šumi su ga poznavali pod tim imenom. Sjećao se kada je glasnik tek došao u hram, preplašen, umoran i promrzao. „Pravda!“ vikao je, sa očima nabreklim od straha „Tražimo pravdu!“, ljudi su i suviše olako koristili tu riječ. Šta je pravda? To nije znao ni on, visoki sveštenik boga rata, sprovoditelj despotske pravde u Domsku. Nije mogao to reći ni posle četrdeset i pet godina službe. To što je kopile uradilo bilo je strašno, sa tim bi se složio svaki normalan čovjek. Ipak, zašto je to uradio? Pismo kneza Jelana nije davalo više od bledunjave naznake. Glasnik je izronio iz šume nakon par minuta, sa uplašenim izrazom lica i oborenim pogledom. I prethodna tri dana ponašao se isto, nije se osjećao lagodno u društvu sveštenika. Posmatrao je kako mu Volka prilazi, rekao mu je nešto pa pokazao glavom u pravcu Dimitrija. Čovjek mu uzvrati jedva primjetnim klimanjem glavom, onda se uputi nesigurnim korakom prema jezeru. Proučavao ga je dok mu je prilazio, hod, oblizivanje usana, nemirne oči i češkanje glave. Zašto ga se taj čovjek toliko bojao? Nije mogao shvatiti, ali nije ga krivio. Malo ljudi se nije bojalo Dimitrija Surija. „Svetosti.“ objavi kad je prišao, izbjegavao je sveštenikov pogled. „Vodane.“ prekrstio je ruke „Do kad bi trebali stići do šumskog prelaza?“. „Uzevši kišu u obzir oko tri sata posle podne, Svetosti.“ glasnik je tek povremeno sudarao pogled sa Dimitrijem. Izgledao je kao siroče pred njim, sveštenik je stajao nepomično. Gromada koja se uzdizala više od sedam stopa u vis. Poput oklopljenog medvjeda uspravljenog na dvije noge, predstavljao je prizor koji se mogao samo posmatrati u nevjerici i strahu. Klimnuo mu je „U redu. Još nešto.“ počešao se po opepeljenoj bradi „Biću kratak. U vezi Snaga, pitao sam te i prije, ali te sada pitam ponovo. Možda si uspio da se prisjetiš nečeg u medjuvremenu. Dakle, još jednom, znaš li zašto bi momče učinilo takvo nešto?“. Vodan mu nemo odmahnu glavom, oči, ali te oči su znale nešto, ali su to krile. „Vidiš, kao što si i sam rekao, Snag je sada zakoniti sin pokojnog Bora?“ pokušaće da iščupa iz glasnika ono što mu treba. „Da... da.“ istrzano klimnu glavom par puta zaredom. „Ti znaš da je Snag, kao sin kneza, mogao da pita za ruku kćerke kneza Jelana?“ glasnik je na to samo ponovio iste pokrete glave kao i kod prethodnog pitanja. „Sada mi reci, da li je moguće da je tražio ruku njegove kćerke? Da li je moguće da je knez Jelan obećao kćerku njemu, a da je kasnije prekršio riječ i udao je za Ratirovog sina? Možda je Snag ubio te ljude na svadbi, i oteo nju, zbog toga.“. Pravo u sredinu, Vodan ubrza disanje, nije mogao da zadrži očni kontakt sa sveštenikom duže od jedng zamaha ptičijih krila. „I?“ upita ga „Znaš šta se dešava kada čovjek prekrši svoju riječ, riječ je svetinja. Ne kažem da je knez Jelan kriv, ali ne vidim drugi razlog koji bi natjerao jednog mladića na takvo nedjelo.“. „Nn-ne, ne bi znao svetosti, moraćete pitati kneza.“ čovjek proguta knedlu, odmjerio je još jednom glasnika. „Pitaću ga, a ti si slobodan za sada, pridruži se ostalima. Krećemo uskoro.“. Nasmijao se u sebi dok ga je posmatrao kako odlazi, taj čovjek je bio poprilično isprepadan, zna nešto. Njegovo držanje nije bilo u tolikoj mjeri čudno, dovoljno čudno da bi se na osnovu toga moglo nešto posumnjati. Isto tako se ponašala većina koja je nekad bila primorana da saradjuje sa sveštenicima. Samo jedno saznanje, koje je mjenjalo sve, natjeralo je Dimitrija da kopa malo dublje. Snag više nije kopilan, nego zakoniti knez Tesanova. Glasnik je bio sužnik Jelana, izvidjač i vješt strijelac. Kao takav mogao je imati pristup knezu, i možda znati neke povjerljive stvari, možda. Sve to je bila pretpostavka, mada je bio poprilično siguran u nju. KRGRHKRHGHRK!!! Duž neba se prolomi rika, odjeknuvši istom silinom kao i zadnji put. Kiša i vjetar su, činilo se, postajali snažniji sa svakim naletom. Koračao je prema svom konju, praćen krupnim, mnogobrojnim kapima. Zveckanje oklopa i tupi zvuk dobovanja vodenih suza po njemu punio mu je uši. Prešao je pogledom preko družine, Lukan, Volka i Travan stavili su vučije kacige. Mladji sveštenici nosili su čelik oblikovan u lisičije glave. Bila je to simbolika koja je označavala iskustvo, visoki sveštenici nosili su medvedje, a njih je bilo samo šest u cijelom Domsku. Kiša mu je već smočila kosu i bradu, oprala i ovlažila lice. Nije bilo svrhe stavljati kacigu sada, ali ipak je odlučio da će to uraditi. Njegov ogromni crn at zarza kada mu je prišao, uvijek bi mu se obradovao. Htijede da skine čelik sa šake i pomiluje ga po grivi, ali nije bilo vremena za to. Iako star, uzjahao je konja sa zavidnom lakoćom, izvadio kacigu sa desne strane bisaga i posadio je na glavu. Digao je vizir da bi mogao bolje vidjeti, naleti kapljica po gvozdenom tjemenu stvarali su dosadni prigušeni zvuk. Znao je kako izgleda na njemu, on ju je iskovao sam. Bilo je to njegovo zaveštanje. Prizor medvjeda zamrznutog u trenutku napada na žrtvu. Metal namreškan i izrezbaren tako da nalikuje krznu i dlaci zvjeri. Njuška i očnjaci sledjeni u bjesu i silini, kao vječni spomenik snage njenog nosioca. „Pokret!“ glas mu odjeknu šumom i jezerom, zora tek što je prošla, tamni oblaci ugušuli su jutarnje sunce. Krenuo je prvi, sa Lukanom na desnoj strani, iza njih su jahali Volka i Travan, pa glasnik i mladji sveštenici. Trebalo im je pola sata jahanja na jug da se vrate na glavni put. Onda su oštro zaokrenuli na sjeveroistok i pratili ga. Mokra kaljuga prosječena kroz šumu puštala je konjske kopite da propadnu kroz nju. Grabila ih je i vukla, crpeći im snagu. Izmaglica je hvatala šumu u mutni zagrljaj dok je topla kiša natapala smrznutu zemlju. Zavjese i oblačići sivila popunjavali su praznine izmedju stabala i puzali na gore, prema krošnjama. KRGRHKRHGHRK!!! Grom se oglasi nanovo, kiša je i dalje padala. Neka pada, pomisli, uhvatiću kopile i da se cijelo more sruči na zemlju.