Vidio je kako im brecaju kolena, kako im oči traže mjesto za bjeg. Jurnuo je prema njima. Snaga mu je kolala kroz vene i mišiće na rukama, kroz ledja i grudi. Noge su ga nosile kao da leti. Čuo je svoje ratničko srce kako divljački tuče u njemu. Dvije vojske se sudariše kao talas i obala, uz strašnu vrisku i pjesmu čelika. Dvije sjenke koje su se izdvojile nasrnuše na njega, prva je zamahnula u širokom luku. Ali njegov mač je bio daleko duži. Obrušio je šest i po stopa čelika na utvaru, udario ju je u ključnu kost sa desna na lijevo. Sječivo u njegovim rukama je prodrlo kroz torzo i izašlo do ispod pazuha, i tako u potpunosti odvojilo meso. Zbog nagetog reza gornji komad tijela polako je klizio niz donji. Za to vrijeme noge su stajale pravo, kao da je sve u najboljem redu. KRGRHKRHGHRK!!! Lice čovjeka se pojavi na tren, groteskno iskrivljeno u agoniji smrti. Zgrčeno u jauku. Šta?!? Sledeća sjenka naleti na njega, iz jednog silovitog zamaha odvoji joj glavu od vrata. Odgurnuo je tijelo u stranu i prešao preko njega. Još ih je nadiralo, probijao se kroz njih. Izmakao se u stranu od zamaha dvoruke sikire, pa usput, održavši potpunu ravnotežu, sasječe sjenku preko stomaka. Njegov mač je prolazio kroz crno meso kao da je od dima. Tijelo se raspade napola od udara, trake crnog mesa prosuše se iz palog trupla. Ostale su tako da vise dok je crna krv natapala tlo pod sobom. Sjenka je očajnički pokušavala da šakama zadrži unutrašnjost koja je ispadala, svo vrijeme zbunjeno gledajući noge koje su ležale odvojene od nje. Kao da još nije shvatala da će umrijeti. Sledeću je nabio na mač, proburazivši joj utrobu do same krsnice. Iz usta joj u mlazovima procuri indigo tečnost. Prije nego što je izvadio čelik iz nje, još jedna nasrnu na njega. Izmače se od napada pa rukom istrže sjenki oružije. Uhvati je za vrat i približi sebi. Udario ju je glavom, pa još jednom, pa još jednom. Dok se lice sjenke nije pretvorilo u kašu mesa, onda ju je bacio na zemlju. Izvadio je mač iz prethodne i nastavio. Osjetio je ubode strijela na sebi, utvare su ga gadjale iz daljine. Potrčao je prema njima ali mu se jedna isprječi, ustremio je mač na nju, njihova oružija se sudariše u zraku. U isti tren utvarino izlete iz ruku i polete u vazduh. Sledećim udarom je prepolovio sjenku, udario je u vrat i proklizio na dole. Uz zvuk cijepanja kostiju i mesa sječivo izroni kod prepona, mračna kreatura se raspade na dva djela. Potrčao je prema strijelcima, oni počeše da bježe. KRGRHKRHGHRK!!! Munja osvjetli neprijatelje, izgledali su nestvarno ljudski na tren, toliko da je zastao. Ne, odbacio je tu misao. Dugim korakom stigao ih je brzo, začudo druge sjenke oko njega su isparavale. Više nije bilo vojski koje su se sudarale. Sasjekao je jednu preko ledja, drugu obori udarcem noge u prsa, pa je odalami pljosnatim djelom po glavi. Ovaj mi više neće smetati, osvrnuo se oko sebe. Još njih se borilo, ali ispred njega je bila samo jedna. Povlačila se, krenuo je za njom. Zamahnuo je, brzo i jako kako samo on to može. Sjenka se jedva izmakla, zamahnuo je odozgo. Odskočila je u stranu, ali nedovoljno. U zadnji tren je postavila štit. Uzaludno, od udara se raspade, drvo zacvile kao ranjena zvjer. Crno iverje poleti na sve strane, kreatura odbaci štit koji joj visio u ruci. Usmjerio je sječivo na sjenku još jednom, ona postavi mač da se zaštiti. Čelik prasnu u komade od siline napada, pa se utvara uz krik uhvati za ruku u kojoj je do maloprije držala oružije. Koračala je unazad dignutih ruku, spotače se i pade. DUM!!! Bol ga preplavi, KRGRHKRHGHRK!!! Grom ocrta šljem Snaga Midrija. DUM!!! Zažmirio je na tren. Vriska i kletva mu ispuni misli i uši. DUM!!! Otvorio ih je. Pred njim je ležalo kopile, dignutih ruku. „Nee!! Ne!! Milost svetosti! Milost!“. Ratoroga mu!! Osvrnuo se oko sebe, kiša je još padala. Kapi su slijetale i pravile bezbojne tačke u lokvama zgrušane krvi. Ubadale su grimizne bare koje je on prosuo oštricom svojeg mača. KRGRHKRHGHRK!!! .Upio je prizor oko sebe. Pod blijeskom munje prepoznao je tijela koja su ležala razbacana po obodu šume. Budalo! Prepozna leš prve sjenke, rasječene od ključne kosti do pazuha. Ubiiiicooooo, prosikta podrugljivi glas u glavi. NE! Stari čovjek sa bradom nalik žbunju sada je ležao u kaši sopstvene krvi i smrvljenih organa. Oči mu ugledaše i drugu, onu kojoj je odrubio glavu, pa zatim onu koju je rasjekao preko stomaka i odvojio joj noge od torza. Sledeći leš imao je ruke zgrčene oko ogromne rane na stomaku. Vidio je i truplo smrskanog lica, pretvorenog u mljeveno obličije. I čovjeka raspolućenog na dva djela, sjetio se sjenke koju je presjekao od vrata do prepona. Prepoznao je ranu na ledjima kod sledeće, i krv na glavi one koju je onesvjestio tupim djelom mača. Ne! NE! NE!!! A sada... zadnja... kopile. Zabio je mač u zemlju kraj sebe, sa gorčinom u ustima. Čelik je ušao dvije stope u zemlju. Bjesan, silovito je skinuo svoju kacigu sa glave i bacio je u stranu. Kosa i brada natopljene znojem slijepile su mu se uz kožu. Snag Midri se nije micao. Dimitrije mu pridje, i strgnu šljem sa glave. Uhvatio ga je jednom rukom oko vrata i odigao od zemlje. Oči kopileta nabubriše od jeze i straha. Krupnim korakom dohoda sa njim do prvog stabla i zakuca ga na mokru koru. Gledao ga je pravo u oči. „Svetosti, izgubili smo Zorku i Livadina.“ začu Lukana „Imamo i dvojcu zarobljenika. Ostali su mrtvi.“ samo na tren skrenuo je pogled prema njemu. Brat sveštenik je vadio sikiru iz glave jednog od Snagovih ljudi, sa tmurnim izrazom lica. Pepeljastih obrva iskrivljenih od žala. Klimnuo mu je glavom. Onda je usmjerio pažnju na kopile. Budalo! Poželi da mu kaže, ovi su ljudi mrtvi zbog tebe! Ali nisu bili... nisu, oni su pali od njegove ruke, ne Snagove. „Rekao sam vam da se predate!! Jesam li rekao?!?“ držao ga je u gvozdenom stisku. Noć je progutala šumu, obmotala je i ušuškala u svoj tamni plašt. Kiša nije posustajala. KRGRHKRHGHRK!!! Mlado lice kopileta podrhtavalo je i grčilo se. Crna kosa na glavi mu se nakostriješila. Iz plavih očiju dopirao je pogled koji Dimitrije nikada prije nije vidio. I koji će, znao je, pamtiti ostatak života. Udahnuo je duboko, pa izdahnuo kroz nos. Osam ljudi... osam mrtvih ljudi, palih od njegovog mača. „Jesu li knezovi živi? Gdje ih držite? Gdje je Jelanova kćerka?“. Kopile je ćutalo, sveštenik podiže ruku da ga ošamari, to ga otrijezni. „Tesanovo...“ jedva uspe da rastumači riječ sa njegovih usana, sa ispucalih smedjih linija. Cijelo vrijeme su poigravale, oči su mu djelovale upalo, sa svakim trenom poprimao je sve grozničaviji izgled. Nastavio je da gleda Snaga, pročitao mu je pogled i izraz lica, bilo je jasno da večeras iz njega neće izvući više ni jednu jedinu riječ. Momak kao da je gledao u duha, u avetinju iz bapskih priča, drevnu zvjer koja seje smrt. Miris pišaće zapara vazduh oko njega, na to se trže. Teški kiselkasti vonj uvlačio mu se u nozdrve. Nije osjetio nikakvo gadjenje prema Snagu. Jednostavno je olabavio stisak šake i pustio da kopile sklizne na zemlju. Uz prasak, mladić udari zadnjicom u korjenje drveta na tlu, i ostade tu da sjedi. Odmjeri ga još jednom pa se okrenu prema sveštenicima. „Volka, uzmi trojcu i odjašite do Tesanova. Dovedite Jelanovu kćerku i oslobodite njegove ljude. Reci im da je kopile zarobljeno, i da su im mrtvi ovdje“ reče glasno „Vodane, ti ćeš odjahati do Zelenika, dovedi još ljudi. Treba da prevezemo ovolike leševe.“. Trineast je ležalo uredno, a još petneast svježih rasejalo se po blatu i zemlji sa obje strane puta. Biće ovo duga noć. Gotovo je, pomisli odahnuvši. Kopile je uhvaćeno. Zašto se onda nije osjećao tako? Duboko u sebi, znao je da još ništa nije bilo završeno, bar ne za njega. Pulsiranje starog svešteničkog srca bujalo je i narastalo sve snažnije u njegovim ušima. Zvuk otkucaja je hvatao i proždirao svaku misao u umu, osim jedne. One koja je uvjek bila prisutna. Zavidio je ljudima oko sebe, oni će noćas mirno spavati, ali ne i on. Za njega je ovo bio samo uvod u nešto veće, nešto daleko strašnije i postojanije. Večeras, u snovima, tada će tek početi prava borba. „Svetosti!!“ oči mu odlutaše ka Lukanu „Iza!!“ sveštenik se dade u trk prema njemu. Šta?!? Osjetio je ubod u vrat, brz i žestok. Ujed hladnoće koji se poput požara širio po cijelom tijelu. Krv mu navre na usta, procuri u mlazovima sa uglova usana. Slana i gusta, pepeljasta i ljepljiva, moja krv! Strašan udarac mu nakrivi glavu na lijevo, nešto ga opeče po obrazu. Izbi mu zube, proreza jezik i prosječe na drugu stranu, kroz meso. Pokušao je da kaže nešto, ali samo zakrklja. Sopstveni jezik ga je gušio i sputavao. Nije mogao da udahne, mučnina mu uspuza od stomaka ka grlu. Sa zadnjim treptajem snage poče da se okreće nezgrapno, prstiju sklopljenih u šaku. Svom silinom koja mu je ostala ustremi vanjski dio oklopljene pesnice prema glavi kopileta. Uspješno, vide kako mu puca koža i jagodična kost na mjestu udarca, momak odleti na stablo i razbi se od njega. Dimitrije posrnu, bol mu prostruji kroz tkivo. Preplavi ga i steže, poput hiljadu bodljikavih lanaca, ostavljajući iza sebe samo oštro peckanje i trnce. Zavrti mu se, zima, hladnoća ga ščepa u zagrljaj, ledeni poljubac kakav do tada nije iskusio. Krošnje se naglo popeše u vis, zemlja se kao zid udiže prema njemu. Blatnjavo tlo poleti i uz prasak ga udari u glavu, pritisnu mu slijepočnicu i nos. Pljuvačka i krv iz usta se pomješa sa prljavom kišnicom iz bare. Ukus vlage i zemlje se dokotrlja preko otečenog jezika. „Svetosti!!!“ začu glasove, tek jače od šapata „Svetosti!!“. Sve što je vidio bile su čizme i stopala, obrisi ruku koje grabe ka njemu. Nije osjećao ništa...umirem li?... Tuga ga obujmi, pokušao je da se sjeti nekoga, nekoga koga voli... Iz uglova očiju kao prosuto mastilo navirala je najcrnija tama, tama... gotovo je, pomisli..