Mogao se zakleti da bi prepolovio omanje stablo iz jednog udarca. Ali danas neće sjeći stabla, ni koru drveta i njegovu glatku, vlažnu srž. Neće kidati žile i cjepati godove koji su se godinama pažljivo nakupljali, ne. Dok je držao čelik u rukama osjećao je naboj snage u rukama i ramenima. Danas će sjeći nešto drugo... kožu, meso i vene, opustio je oružije u rukama, sa težinom u želucu. U sebi, zamolio je Ratoroga da podari brzu smrt onima koji danas budu stali pred njega. „Svetosti, prelaz je iza sledećeg skretanja.“ Vodan dohvati luk i izvadi strijelu iz tobolca o pasu. „Idi nazad.“ reče, glasnik ga posluša, „Volka, Travane, Lukane.“ osvrnuo se prema njima „U jednu liniju, nek’ se svi iza pripreme.“. Govorio je tiše, nije htio da iko zna da dolaze. KRGRHKRHGHRK!!! Svjetlost ocrta vučije kacige i čelične oklope njegovih saboraca. Iza njih su četvorica mladjih sveštenika i Vodan formirali drugu liniju, a na kraju su jahali sveštenici sa lukovima. Bližili su se krivini iza koje će se sresti sa knezom Ratirom i Jelanom. Stabla su se preteći nadvila sa obje strane puta. Završetak staze, mjesto gdje je naglo skretala na istok, nalikovalo je samoj kapiji pakla. Vjetar poče silovito da duva, čupajući grane i grabeći plaštove sveštenika. „Na šta god naletimo braćo, budite bez straha. Ratorog je sa nama.“ reče im, bog rata je sa njima, on će ih voditi. „Ratorog.“ ponoviše sveštenici u prvoj liniji, izgovorivši ime kao zakletvu. Ubrzali su konje u galop i silovito projurili kroz blato i bare. Skrenuli su jašući jedni kraj drugih. Izašli su na čistinu iza skretanja u punom galopu. Kameni most i šumski prelaz bili su udaljeni tek pedeset metara, ali je bilo mračno kao u rogu. Nisu mogli vidjeti puno. KRGRHKRHGHRK!!! Grom osvjetli put pred njima, sve do mosta. Šta?!? Da li je vidio dobro? Nije moguće. „Za ime Ratoroga.“ začu Travana. „Raširi se.“ nadirali su prema mostu. Nije bio siguran šta je upravo vidio. Zapravo, u jedno jeste, Ratira i Jelana nije bilo. Obuzda konja i zaustavi ga na najširem dijelu puta, u drugom i trećem redu nastade pomutnja zbog naglog zastoja. Jedan, dva, tri, četri... koliko ih samo ima, nabrojao je trineast. Tijela su bila poredana jedno do drugog. Kopile je opasan čovjek svetosti, glasnikove riječi odzvoniše mu u glavi. „Raširite se u krug. Strijelci, pazite na obode šume.“ sveštenici se raspršiše oko puta da formiraju borbenu formaciju. Pogledao je u Lukana na tren, „Pada mrak“ stegnuo je vilicu „Ne možemo ići za Snagom danas.“ oči mu odlutaše ka nebu „Ne po ovakvoj tami.“. Nisu mogli ni ostati tu gdje jesu. Sjahao je sa konja, ljudi iza njega su već to učinili. Lukan uradi isto, dok su Travan i Volka ostali u sjedlima. „Mislim da će prije on naći nas, nego mi njega.“ brat sveštenik kraj njega blago podiže štit, do prsa, kao da očekuje napad. Dimitrije nasloni mač na rame držeći ga u desnoj ruci pa dohoda do tijela. Proučavao im je lica, svako ponaosob. Samo dvojca su bili mladići, sa rijetkim paperjem usmjesto brade. Kiša je sprala većinu krvi sa njih, tako da nije mogao da odredi kada su ubijeni. Čučnuo je kraj jednog, dugog čovjeka rošavog lica. Dvije strijele štrčale su pravo iz njegovih grudi prema nebu. Sa slobodnom rukom uhvatio je jednu mrtvačevu. Podigao je pa pustio, labava blijeda mesina tresnu na zemlju čim ju je ostavio da visi u vazduhu. „Nisu ukočeni.“ svi su znali šta to znači, blizu su, uspravio se „Vodane, prepoznaješ li ikoga od ovih ljudi?“. Glasnik dotrča do njega. Prvo je prešao pogledom obod šume zapadno od puta, tek onda usmjeri pažnju na leševe koji su mu ležali pred nogama. „Znam svetosti... Bistroje, Listan, Velebrk, Trajko, Borko.“ pokazivao je prstom redom. Stao je kod šestog leša, lica mu je bilo smrskano, nos izokrenut. Kosti, iscjepkana koža i meso štrčale su odande gdje je nekada bila glava. „Mislim da je ovo Radan.“. Sledeći leš imao je prepolovljen nos i razvaljenu vilicu. Ispod toga, iz razjapljenog vrata rasječenog uzduž virila je rasječena jabučica, kao rumena procvjetala ruža. „Oštran.“ glasnik je hodao dalje, prateći red mrtvaca. „Ovog ne znam, ni ovog.“. Kiša ih je zasipala neprekidno, KRGRHKRHGHRK!!! „Milan.“ pokaza, onda pogleda ostale „Ovo su Jelanovi ljudi, znam samo zadnjeg. Zovu ga Jaje.“. Zadnji čovjek nije nosio kapu, okrugla glava bila je izbrijana i glatka, kao površina jajeta. Trineast, ostale su vjerovatno zarobili. Oni čija lica nisu unakažena u borbi gledali su hladnim očima u nebo. Knezovi nisu ležali medju mrtvima. „Šta sad?“ upita Volka sa konja. „Tu su!!!“ zaurla neko iza, mladji sveštenik. Dimitrije diže štit i mač, pogleda u tom pravcu. Sa zapadne strane izlazili su ljudi, jedan pokraj drugog, rašireni. Trojca su držali napete lukove, kao i sveštenici koji su već bili usmjerili svoje lukove prema njima. Deset, toliko ih izronilo iz stabala, na tren se okrenu na drugu stranu. Tu je izbrojao osam, četri strijelca već su ciljala njegove ljude. Spustio je vizir, Travan i Volka okrenuli su se na istočnu stranu, sa konjima pod sobom. Formirali su red od po sedam ljudi i sa jedne i sa druge strane, spremni da dočekaju neprijatelja. Pokušao je da raspozna kopile, iskoračio je ispred svojih ljudi, Lukan zauze borbeni stav desno od njega, držao je dvije sikire za bacanje u rukama, u lijevoj mu je bio i štit. „Ja sam Dimitrije Suri, visoki sveštenik Medvedoma. Glas i pravda despota.“ njegov krupni glas odzvoni šumom. Svi koji su nadirali prema sveštenicima stadoše u mjestu, kao da se zemlja odronila ispred njihovih nogu i napravila provaliju. Posmatrao je kako reaguju na njegovu pojavu, strah, bio je gotovo opipljiv. „Neka istupi Snag Midri, sin kneza Bora Midrija. Poznat još i kao kopile. Ostali, položite oružije i životi će vam biti poštedjeni.“. Jedan dugi tren zavlada tišina, tajac. Čuo ih je kako mumljaju medju sobom, sašaptavaju se. Znali su ko im se upravo obratio. „Ja sam Snag Midri.“ reče jedan mladić naposletku, glas mu je blago podrhtavao. Iskoračio je, praćen dvojcom starijih ljudi. Visok bar šest stopa, krupan. Lice mu se nije vidjelo ispod škrtog gvozdenog šljema. Uvezani čelični prstenovi prikačeni za zaobljenu kacigu spuštali su se nadole od vilice i štitili vrat, nalik svjetlucavoj vlažnoj haljini. Kopile je nosilo mač i štit, primjetio je da stišće oružije u ruci. Nije odgovarao. „Čemu ovo ludilo momče?! Zašto ubi tolike ljude?“ KRGRHKRHGHRK!!! Grmljavina osvjetli protivnike, pamtio im je lica. Mrtvi ljudi, reče glas u njemu, glas kojim nije upravljao. Ne, pomisli gorko, ne, ne sad! Iza njega je bio muk, sedam sveštenika stajalo je naspram osam kopiletovih ljudi. „Odgovori mi?!?“ zagrme „Jesu li Ratir i Jelan živi?!“. Učini mu se da čuje šištanje strijele, kako sječe vazduh dok leti. Nešto ga udari u prsa, nije se pomjerio. Začu još jednu, šššššššš-c, još jedan dodir, još jedan ubod. Spustio je pogled na dole. Dvije su mu štrčale iz prsa, za tren je iznikla i treća. Osjećao je kako ga peckaju, nešto u stomaku mu zapulsira, zgrči se na tren pa se uskomeša. Bjes poče da puzi uz želudac na gore, da se penje, raste i buja. Disanje mu ubrza. Te strijele mu nisu moglu ništa, bio je prekrupan da bi ga oborile. Od njih će ostati samo suvi smežurani ožiljci. Belezi na njegovim prsima. Imao ih je na pretek, nije ih mogao ni izbrojati. Podiže lijevu ruku u zrak, a zatim je silovito obruši na strijele. Prelomi sva tri vrha jednim pokretom, a zatim usmjeri pogled prema svojim neprijateljima. Snag je u nevjerici počeo da korača unazad i odmahuje glavom. Počinje, vid mu se pomuti na tren. Kad ih je otvorio vidio je kristalo jasno. DUM!!! DUM!!! Bol, BOOOOL! Tutnjala mu je glavom, svaki njen trzaj i pokret, makar i najmanji, bio je užasavajuće stvaran. Kretala se neodredjeno, gdje god je to želila. Skakala sa jednog kraja na drugi i sjekla, sjekla! Rezala, siktala, grebala, vukla i stezala... bol! Pogledao je na gore. Oblake i nebo progutala je krv, tama i crvenilo. Iz njih, prljave kišne kapi su neumoljivo tukle po zemlji. Munje boje uglja galopirale su kroz krvavi svod šireći svoj bjes. KRGRHKRHGHRK!!! Kada je pogledao prema horizontu vidio je sjenke, izvitoperene crne skelete obavijene kaiševima dima. Bile su udaljene, ali ih je jasno vidio. Obrise ljudi, njihove mračne duge prste i sječiva, demoni, pomisli. Hiljade njih, jurili su niz brdo. Gorjani? Nije bio siguran, pogledao je kraj sebe. Njemu tik uz ramena u oba pravca stajali su ljudi obavijeni bjelim dimom, poredani u beskočnom stroju, cijela vojska. Napravljena od vjetra oblikovanog po čovjekovom naličiju. Sa lijeve strane vidio je barjak, ponosno se vijorio na vjetru za koji nije znao odakle dolazi. Crni medved Surija, vojska njegovog sinovca, despota Svevlada. A desno, sa velikog barjaka gledala ga je izvezena glava sokola, Zavlad Zimin. Kameno Ognjište, tu je, bio je siguran u to. Čvrsto je stisnuo dvoruki mač, neprijatelj se približavao, uz buku i lavež, urlanje i povike. Obrušio se niz brdo poput horde zla, crnog plimnog talasa koji će progutati sve pred sobom. On je bio je spreman da ga dočeka, da ga razbije. „HAAAAA-AAAAAAA-AAA!!!“ poklič koji se dizao iz njegovih pluća zvučao je kao da se diže iz samih jama pakla, kao rika mitske zvjeri, nikad pobjedjene.
