Podigao je vizir i pustio kišu da mu okupa lice. Pogladio je konja po vratu dok se ovaj junački probijao kroz blato. Put je krivudao tu i tamo na istok pa na zapad, ali bi se na kraju uvjek ispravio. Sada se prostirao naprijed pravo kao strijela. Tama koja je preteći nadirala sa uglova neba, nadvijala se i hvatala put i zelenilo u stisak. Čineći i onako pepeljasto mračne oblake gotovo crnima. KRGRHKRHGHRK!!! Grmljavina se prolomila na tren, praveći veliku buku. U zatišiju koje je usledilo ostaci silovitog praska su se valjali šumom. Nošeni vjetrom preko šiljatih vrhova prastarih stabala. Vulkansko prljave oblake razdrirala su bijela sječiva i sablje, duguljasti krivudavi bičevi oklopljeni munjama. Udahnuo je jako, osjećao je silinu prirode. Digao je desnu ruku do zvjerskog mača na ledjima, opipao je dršku presvučenu trakama kože. Šest i po stopa vrhunskog čelika. Nijedan živ čovjek u Domsku osim njega nije mogao da barata sa njim. To su mu omogućavala džinovska ledja i ramena, ruke debele kao vratovi omanjih konja. Mišići i žile iskovane kroz mukotrpno vježbanje i ratove. Prsti na šakama čvornati i snažni toliko da su sa lakoćom lomili sve što se nadje pred njima. „Lukane, dovedi glasnika.“ nije bilo sunca po kojem bi odredio vrijeme, ali je osjećao da su blizu. Sveštenik klimnu pa se odvoji od njega, okrenuvši konja na suprotnu stranu. Krajičkom oka ga je gledao kako tjera konja u kas, izgubivši se iz vidnog polja. Dimitrije popravi teški medvedji plašt na svojim ledjima, sjajan od čistih kapljica koje su se ušuškale izmedju snopova dlaka. Usporiće ga u borbi, tako natopljen kišom. Stisnuo je krajeve da iscjedi nešto vode iz njih, začudo je i nije bilo puno. Lukan se vrati sa glasnikom i ostavi ga tu, pa ode da se pridruži Volki i Travanu iza. Prekriven krznima i čvrstom kuvanom kožom Vodan se smjestio udobno na svom kestanjastom konjiću. Tamna kukuljica prekrila mu je glavu. Jahao je ćutke, zamračenog lica koje su uokvirili vuneni obodi otežali od kiše. „Svetosti.“ vodič se ponašao za nijansu manje uštogljeno, ton glasa mu je ovaj put bio stabilni. „Koliko još do prelaza?“ prešao je pogledom preko Vodanovog luka, bio je to komad oružija na kojem bi mnogi pozavidjeli. Tisovina ojačana rogovima, sa krivim zavojem. „Manje od sata svetosti, sad’ će put skrenuti na istok.“ reče mu, tako i bi. Nije prošlo ni minut a morali su da skreću pod uglom i prate stazu. Žilavo beživotno šiblje izbijalo je iz zemlje poput duguljastih mrtvačkih prstiju, zgrčenih u vječitom bolu. Popunjavalo je jaz izmedju stabala praveći prirodni zid, okvir za blato i bare ispred njih. „Koliko ljudi reče da knezovi imaju?“ Dimitrije je proučavao čovjeka kraj sebe. Sa ono malo oštrih crta lica koje su se vidjele u sve većoj tmini moglo se pročitati da ga život nije štedio. Napaćene suve, vjetrom opaljene linije okruživale su dvije upale jame, iz kojih su vrebale sitne crne oči. KRGRHKRHGHRK!!! Munja osvjetli glasnikovo lice, dozvolivši svešteniku da ga na tren osmotri malo bolje. Preko ispucalog suvog obraza, ispod desnog oka protezao se ožiljak. Vidio ga je i proteklih dana. Sada je glatka zadebljana kožica poprimila jarku crvenu boju. Par zalutalih kapi su ga nakvasile, tako sjajan ličio je na debelu ružičastu glistu. Oslikao se krajnje neobično pod blijeskom. „Dvadeset jednog, i još knezovi. I ja.“ pokazao je očima na luk. „Znači dvadeset četri. A znaš li koliko ljudi jaše sa Snagom?“. „Ne znam tačno svetosti. Ali ne više od dvadeset u svakom slučaju.“ rekao je to sa sigurnošću u glasu. „Dobro, dobro.“ kopile „Reci mi, kakav je čovjek taj Snag? Oca sam mu znao, bio je častan čovjek. Duša mu našla spokoj.“ sjećao se Bora Midrija, kao i dosta drugih iz Crne šume. Svi su bili vazali porodice Jarovika, koji su opet odgovarali Surijima iz Medvedoma. Bor je bio tu, kod Lovčevog Gaza, kada je slomljena buna Krvlada. Borio se i kod Kamenog Ognjišta, kada je Gorjanska vojska pala do zadnjeg, kada je njihova prosuta krv natopila stjenovite kosine, uvale i doline. Glasnik je ćutao na tren, vagao riječi u glavi, „Snag... Snag je opasan svetosti. Neće mirovati, to je i razlog što je knez poslao pismo vama, on ga se boji. Strepi za život svoje kćerke i žene, a i za svoj.“. Posebno za svoj „Šta ti misliš, zašto mu je kopile otelo kćerku? Zašto strepi? Snag je valjda, htio samo njegovu kćerku. Knez nema razloga da se boji, kao ni bilo ko drugi koji nije nikome ništa nažao učinio.“. Nasmijao se u sebi, sačekao je da se riječi zadrže u vazduhu i dobiju na težini, da udju u Vodanove uši. Njegov sagovornik shvatio je njihovo značenje. „Rosana je lijepa svetosti, ne vidim zašto bi je kopile otelo zbog nečeg drugog.“. Drugi dio je prećutao, zašto knez strepi od kopileta? Šta mu je to uradio? U pismu su ga prikazali kao zvjer, čovjeka koji uradio strašno djelo, bez većeg razloga do sopstvenog hira. Dimitrije je pretpostavljao da će samo kopile moći da mu otkrije zadnji dio slagalice. Mada, vlastela je beskrupolozna, u borbi će vjerovatno htjeti da ga ubiju prije nego li ga se sveštenici dočepaju. Tako će zakopati istinu, vidjao je to i prije. Postavljati pitanja ovom čovjeku ili zidu, bilo je svejedno. Cijelu priču neće saznati od njega, osim ako mu ne zaprijeti. A to nije htio, morao je da pita još nešto. „Znači knez Jelan i Snag nisu imali nikakvih zamjerki jedan prema drugom, nikavih nesuglasica? Ništa što bi natjeralo kopile na tako nešto?“. „Ne znam svetosti, stvarno ne znam. To samo knez može da vam kaže, ili kopile.“ reče Vodan, vješto, vješto, izbjegao je odgovor. „U redu, to bi bilo to. Ostani kraj mene, i pripremi taj luk, možda će ti trebati uskoro.“ osvrnu se iza sebe „Braćo, stižemo do prelaza za manje od sata. Pripremite se za borbu, ko zna šta nas čeka.“ Snag je opasan svetosti... neće mirovati. Nije smio dozvoliti da ga išta uhvati nespremnog, ne njega, ne Dimitrija Surija. Zgrabio je ogromni mač za dršku i polako ga izvukao iz korica na ledjima, dok je to radio Vodan ga je netremice posmatrao. Zakleo bi se da ga je vidio kako guta knedlu. Položio je ispred sebe sječivo debelo dve ljudske šake i dugo šest i po stopa. Izvadio je nauljenu krpu i prešao preko površine, okrenuo ga je pa ponovio isto. Iz bisaga je uzeo kamen i ritmičnim potezima počeo da klizi niz oštricu. „Vodane.“ glasnik se trznu na njegov glas, „Ako se ispostavi da si znao nešto.. a da si to krio od mene...“ pokaza očima na mač. Čovjek kao da se strese na to, nije rekao ništa. Kazna za laž i neistinu, klevetu i obmanu riječima bila je smrt, u najboljem slučaju doživotni rad u rudnicima na Babinom Zubu. Iza njega glas o pripremi za borbu pronese se sveštenicima. Uskoro su svi vadili oružije i zatezali opremu za borbu. Travan je dodatno brusio topuz na lancu koji je imao, tako hrapav čelik bi pri udaru odrao čovjeku kožu, ako to prethodno ne bi šiljci uradili. U lijevoj ruci ulijegao mu se veliki kružni štit od hrastovine. Smedjokosi sveštenik baratao je topuzom kao da je rodjen sa njim. Lukan je oštrio mač, iz kožne futrole kod njegove desne noge virile su drške tri sikire za bacanje. Volka se borio sa istim oružijem kao i Dimitrije i bio jedini čovjek u hramu koji je mogao da na kratko izdrži sparing sa njim. Još iza, medju mladjima, jedan sveštenik se koristio kopljem i štitom, ostala trojca su nosila po mač i štit. Ostalih pet nosilo je lukove i kratke mačeve. Premazivali su strune mješavinom ulja i voska da ih ne bi nakvasila kiša, i tako umanjila njihovu snagu. KRGRHKRHGHRK!!! Odbrusi u nebesima, nije dugo, pomisli, tama je već gutala šumu. Kada su munje oslobodile svoj bjes gore u oblacima blijesak učini da se stabla i grane ocrtaju crno i bijelo. Igra sjenki i treperavog svjetla, na tren sve oko njega bilo je osjenčeno grafitom. Vidio je i izmaglicu na kratko, prorjedila se. Kiša je natopila zemlju, izjednačivši temperaturu, tako da se zavjesa pare sada dizala u sve slabijim valovima. Izgleda da će uslovi za borbu, ako dodje do nje, biti poprilično dobri. Stabla smrče i hrasta, borova i jela djelovali su poput oniks stubova koji podupiru tamno zeleni svod od krošnji. Okupani kapima, bili su crni i glatki. Tu i tamo, na kori drveća, i u starim brazdama i rupama vlažna smola se sjajila poput jantara. Nastavio je sa oštrenjem mača još neko vrijeme. Kada je završio sa tim prebrisao je površinu čelika. Dok je prelazio pogledom preko oštrice snažno je stisnuo obloženu dršku u svojim rukama.
