„Uskoro nećemo moći vidjeti ni prst pred okom.“ Lukanova glava bila je okrenuta ka sjeveru. Iskrivljena slika stabala, magle i sveštenika odražavala se na površini njegove uglančane vučije kacige. Gdje mu je pogled bio uperen nije se moglo odrediti. „Ni oni neće vidjeti ništa isto kao mi.“ reče mu, naprezao je oči u nadi da će razabrati obrise puta u daljini. „Istina, a nas će biti više.“ Lukan popravi štit na lijevoj ruci i namjesti mač o pasu. Štit, to ga podsjeti. Dok je jahao nageo se da izvadi iz bisaga oval od hrastovine okovan čelikom. Jedini znak na njemu bila je šestoprsta pesnica boga rata. Negdje u daljini dizala se pjesma vučijeg čopora, koliko ih samo ima? Činilo se da stotine zauvijaju, KRGRHKRHGHRK!!! Grmljavina ih samo ohrabri još više. Kiša je tukla nemilosrdno, ali Dimitriju nije smetala. Bilo je nešto umirujuće u saznanju da sve oko njega kisne osim njegove glave. Tup, tup-tup, tup-tup-tup, tup kapi su se sručivale na kacigu praveći melodičnu lupu i zvonjavu. Smirivalo ga je to, to tiho stenjanje metala pod udarcima vodenog biča. Spustio je vizir kada je počela padati iskošeno, lupkanje se onda prebacilo sa tjemena na lice. „Bor je prije smrti priznao Snaga za zakonitog sina.“ njegov krupni glas se provlačio kroz otvore, zvučao je čudno, kao iz bureta. Ta rečenica bila je dovoljna da pokrene sveštenika kraj njega. Lukan je bio prepreden i pametan čovjek, nije sumnjao da će povezati zašto je to važno. Nasmijao se kratko, tako procijedjen kroz šljem zvuk jedva da se mogao rastumačiti „Nikada ne kažu cijelu istinu.“. Nikad, ili bi je ispričali blago izmjenjenu, ali znaju za pravdu, o znaju, i traže je. Teško je bilo razlučiti dobro od zlog, istinu od laži. To dvoje se prečesto kuvalo u istom loncu, poprimilo je ukus onog drugog. Kopile će biti uhvaćeno, ali će ga prije toga saslušati, ako bude prilike. Kada je vlastela u pitanju ništa nije crno i bijelo, pa ni ovo, pogotovo ovo. Svaki novčić ima dvije strane, jedna može biti zlatna i sjajna a druga rdjava i trula. Da bi čovjek istinski spoznao novčić morao ga je staviti u usta i zagristi, okusiti obije strane. Tako će uraditi i ovdje, svaka će tvrditi svoje. Istina je, znao je, ležala skrivena negdje izmedju. Put pred njima postajao je gori sa svakim proteklim satom, blato je zapljuskivalo konje gotovo do prsa. Kišnica nakupljena na granama jela slivala se i pravila dodatne bare i nered. Krzna na ramenima i oko vrata postala su mokra i teška. Digao je glavu u nebesa i posmatrao kišu kako pada. Upratio je skoro svaku pojedinačnu kap koja je sletila na njega. KRGRHKRHGHRK!!! Nije spustio pogled, upijao je divljanje munje kroz oblake. Neki ljudi su se bojali grmljavine, ali ne i on, on joj se divio. Nekada je stajao sam na kiši, u dvorištu hrama. Šiban vjetrom i kletvama majke prirode, samo tada, činilo se, mogao je naći mir i spokoj. Na sekundu nebo postade crveno, stabla i grane crne kao zgrušana krv, šuma natopljena krvlju hiljada ljudi. Oštri kratki zvuk zabruja mu u glavi, visok i snažan. Zvuk od koga se naježio, vrisak nalik škripi i struganju metala. Zgrčio se od straha. Ne, ne, ogorčeno je stisnuo pesnice da potisne bjes, ne sad! Zašto sad? U zadnje vrijeme postajalo je sve gore, sve češće je gubio vezu sa stvarnošću. Snovi su bili gotovo nepodnošljivi. Oprezno se okrenuo ka Lukanu da vidi da li je ovaj upratio njegovo ponašanje. Zatekao ga je kako pažnju drži usmjerenu na drugu stranu, pogledao je iza sebe. Volka i Travan pričali su tiho nešto izmedju sebe. Ratoroga mu, zar niko nije vidio? Jesam li poludio? Nije mu bilo jasno, osjećao je kako mu iz dana u dan sve više izmiče kontroli. Bespomoćno klizi niz prste dok se jednog dana, strepio je, u potpunosti ne odvoji od njih, van domašaja ruke. Gorčina i bjes bujale su mu u stomaku, šta se to dešavalo sa njim, šta?!? „Los, braćo. Los!“ Travanov glas odjeknu iza njega, „Tamo.“ pokaza rukom desno od puta. Okrenu se da vidi, krupna životinja izranjala je povremeno iza stabala. Mladi proljećni rogovi tek su počeli da mu izrastaju na glavi. Odrastao mužijak, teatralno se kretao kasom kroz šumu. Svuda osim sniježno bijelog tepiha na prsima i vratu prekrila ga je gusta smedja dlaka. Iako krupan i snažan činilo se da leprša kroz šumu. „Da ga pratimo svetosti?“ začu Volku. „Ne, nemamo vremena za lov sada.“ reče mu. Posle toga utonuli su u tišinu, sat za satom. Možda je prošlo i podne, ko će ga znati, sve oko njih izgledalo je isto. Uskoro će bit mračno kao u rogu. KRGRHKRHGHRK!!! Nebo se oglašavalo sve češće. Stalno prebiranje i grmljavina u oblacima podsjeti Dimitrija na gundjane neke dosadne starice. I ja sam starac, često je to zaboravljao, nije se osjećao tako. „Mogli smo biti u Sokogradu sad’, na krunisanju.“ reče Lukan tiho. „Da znam, mogli smo.“ bilo bi to dobro za sve „Dobio sam pismo od Svevlada, prije pet dana, da podjemo sa njim.“. Njegov sinovac bio je despot Medvedoma, loza Surija vladala je tim gradom od doba naseljavanja. Nije žalio što se sudbina poigrala sa njim, što je bio mladji brat. Hram i vjera bili su njegov život, a vladavina i moć njegovog starijeg brata, a sada sinovca. „Vidio sam da je došao jedan glasnik iz Medvedoma, dan prije Vodana, samo nisam znao zašto. Tražio je tebe lično, tako sam čuo od Levlada.“ Lukanove oči nazirale su kroz otvore na čeličnoj vučijoj glavi, ispolirani oklop na prsima izgledao je kao da se znoji. Kapljice kiše nahvatale su se po njemu gdje god ga krzno nije prekrilo, nove su padale i klizile niz glatku srebrnkastu površinu. „Mislio sam da objavim ujutro svima da idemo u Sokograd, ali eto, to jutro se pojavio Vodan.“ kopile, sada su ga samo sati djelili od njega. „Takva je volja Ratoroga.“ reče Lukan pomireno. Klimnuo mu je glavom, nije žalio što nisu otišli na krunisanje. Narod Crne šume tražio je pravdu, on će im je dati. „A da ti pravo kažem, to prijateljstvo, izmedju naših despota i Lučanskog kralja... zmazivanje očiju, naša dva naroda nikada neće biti bratska. Znaš kakve su bile glasine za Krvladovu bunu...“ dok je govorio njegov brat sveštenik lagano predje desnom rukom preko ramena, u nadi da istjera nešto vode iz krzna. Buna Ridjaja, kada je njihov vodja, despot Krvlad, pokušao da objedini Domsk pod svojom šapom. To je bila rabota, zemljom je oduvjek vladalo šest despota zajedno. Sada je taj broj spao na pet, Ridjajima je oduzeto zvanje. Zlato koje je nadjeno u njihovoj riznici nakon pobjede bilo je ono sa likom starog kralja Plimokosa. To su znali samo despoti i visoki sveštenici. Tog dana su dobili odgovor na pitanje odakle Ridjajima zlato za dizanje tako silne vojske. „Znam, u pravu si. Ali ovo je novi kralj, mlad, ne nosi očev teret i grijehe. Ne treba suditi unaprijed, vidićemo i sami kako će se stvari odvijati.“ ni Dimitrije nije puno volio Lučane, iako, reklo bi se, nije imao nekog velikog razloga. Despoti nisu ratovali sa njima više od dva vijeka. Ali su zapadnjaci uvjek radili nešto iza ledja, u sjenci, sa sječivima skrivenim u širokim svilenim rukavima. Kroz protekle godine za vrijeme buna, prebiranja i ratova bio je desna ruka svom bratu, a sada i sinovcu, znao je dosta toga što drugi nisu. Znao je i to, da je stari kralj Lučana imao svoje duge prste umješane i ulijepljene u dosta stvari, koje su škodile Domsku i njegovom narodu. Ipak, ovo je novi kralj, novo pokolenje i novo razmišljanje. Gdje je staro vidjelo rat, mlado vidi mir. Doduše bila je i ona, jabuka ne pada daleko od stabla. Vidjećemo, hor vukova odzvanjao je negdje daleko u šumi, kiša je davala sablastan prizvuk njihovom krvoločnom zovu. „Nadajmo se da nije na oca, rata mi je do ovdje!“ Lukan žustro diže ruku do vrata „Nije prošlo ni tri godine od Kamenog ognjišta.“. Borbe sa Gorjanima na jugu izvukle su zadnje parče razuma iz Dimitrija. I sada se sjećao bitke kod Ognjišta, koliko li je ljudi tamo ostavilo život? Bilo je nemoguće odrediti, niko od neprijatelja nije se izvukao živ, niko. Oštar bol proleti mu kroz glavu, jedva se obuzda da ne digne ruke na gore, ka njoj, činilo se kao da će se raspasti. Pred očima ponovo isto, crveno i crno, krv i smrt. Opet onaj isti jezivi zvuk, grebe i struže po lobanji. Hiljadu glasova vrišti mu na uvo, steže i uništava um. Sve se stopilo u jedno, vapaji i kletve, plač i bjes protkan kroz viku, ogorčenost i agoniju smrti. Narastao je tako visoko da mu je malo falilo da i on sam počne da vrišti. DUM!!! U ušima mu odzvoni, pomisli da je neko udario u ratni bubanj njemu kraj glave. A onda, onda je stalo, odahnuo je u sebi. Brzo se pribrao „Šta god da bude, neka bude. Naš narod će preživjeti, u to sam siguran.“. Lukan klimnu glavom na to, složivši se u tišini. On se bližio pedesetoj godini, mnogo toga je prošao sa njim. Mnogo toga dobrog, a još više lošeg, ratovi i borbe su iskovale bratstvo izmedju sveštenika... Udahnuo je vazduh snažno, u pokušaju da razbistri misli, kao onda kraj jezera. Široka ratnička prsa nadimala su se i spuštala sa svakim udisajem. Zahvalio je Ratorogu što niko još ne zna šta se dešava sa njim. Pa ni njegov saborac kraj njega. Jednom će saznati, to je neizbježno, moraće da im kaže. Lice mu se preznojilo, hladne graške znoja izronile su i nasumično ga istačkale. Bitka sa samim sobom bila je teža od one sa neprijateljem.
