Ovu poslovicu su, verovatno, izmislili vlasnici ergela, koji konja vrednuju po lepoti i brzini. Imati dobrog konja za trku znači imati konja pobednika. Što više pobeda, to veća vrednost konja.
Kao prvo, čoveku nije lako da se poistoveti sa konjem, iako je konj plemenita životinja. (Čovek skoro uvek polazi od pretpostavke da je neuporediv sa bilo kojim drugim čovekom, a kamoli životinjom.)
Drugo, koliko je, realno gledajući, konju bitno diže li se prašina za njim? Konj uživa u galopu, ne osvrćući se da izmeri oblak prašine; njega nije briga šta se dešava tamo negde IZA. Kad okrene leđa i potrči, njega jedino zanima uživanje u onome što mu je priroda dala: u moći da prati vetar, u trenutku slobode da bira hoće li ići uz ili niz njega.
Konja, pa i onog trkačkog, zabole griva za uloge u kladionici, za reputaciju vlasnika ergele, za slavu džokeja, ili sopstvenu. Ne može se reći da mu išta od navedenog smeta ili ne smeta; konj je ravnodušan prema tako, za njega beznačajnim, ljudskim strastima. On celog života ima jedan, svoj cilj: da trči i negde stigne. Ko zna o čemu tada konj razmišlja, jer mu je i misao galopirajuća i neuhvatljiva ... ali – kladila bih se – svakako ne o uskovitlanim česticama peska i zemlje.
Između redova: ma koliko da ste prosečan, dobar ili sjajan galoper, uvek će se za vama dizati prašina, a njenu količinu meriće isključivo oni koji ne umeju da uhvate zalet i koji tapkaju u mestu. Ukoliko, pak, zaista dignete poveći oblak, takvi bi se od njega mogli zagrcnuti ili, čak, u njemu ugušiti. No, onog trenutka kada ih, u vidu tačkica na horizontu, ostavite iza sebe, to više nije vaš problem.
Mada, i konje ubijaju, zar ne?
Pa i pored te tužne činjenice, konj je odvajkada simbol slobode i ponosa, a ubice konja uvek su samo - ubice u pokušaju rušenja mita.
Kao prvo, čoveku nije lako da se poistoveti sa konjem, iako je konj plemenita životinja. (Čovek skoro uvek polazi od pretpostavke da je neuporediv sa bilo kojim drugim čovekom, a kamoli životinjom.)
Drugo, koliko je, realno gledajući, konju bitno diže li se prašina za njim? Konj uživa u galopu, ne osvrćući se da izmeri oblak prašine; njega nije briga šta se dešava tamo negde IZA. Kad okrene leđa i potrči, njega jedino zanima uživanje u onome što mu je priroda dala: u moći da prati vetar, u trenutku slobode da bira hoće li ići uz ili niz njega.
Konja, pa i onog trkačkog, zabole griva za uloge u kladionici, za reputaciju vlasnika ergele, za slavu džokeja, ili sopstvenu. Ne može se reći da mu išta od navedenog smeta ili ne smeta; konj je ravnodušan prema tako, za njega beznačajnim, ljudskim strastima. On celog života ima jedan, svoj cilj: da trči i negde stigne. Ko zna o čemu tada konj razmišlja, jer mu je i misao galopirajuća i neuhvatljiva ... ali – kladila bih se – svakako ne o uskovitlanim česticama peska i zemlje.
Između redova: ma koliko da ste prosečan, dobar ili sjajan galoper, uvek će se za vama dizati prašina, a njenu količinu meriće isključivo oni koji ne umeju da uhvate zalet i koji tapkaju u mestu. Ukoliko, pak, zaista dignete poveći oblak, takvi bi se od njega mogli zagrcnuti ili, čak, u njemu ugušiti. No, onog trenutka kada ih, u vidu tačkica na horizontu, ostavite iza sebe, to više nije vaš problem.
Mada, i konje ubijaju, zar ne?
Pa i pored te tužne činjenice, konj je odvajkada simbol slobode i ponosa, a ubice konja uvek su samo - ubice u pokušaju rušenja mita.
