Drino, j*bem ti...
Ovo se u našoj kinematografiji smatra kultnim momentom, jer je tada Ljuba Tadić u Maršu na Drinu obeležio prvi put kada je opsovano u domaćem filmu. I nama je to za ponos.
Bilo je to tada nešto hrabro, jer u ono vreme komunizma i svestrane cenzure, moralo se paziti kakve reči i gde će biti upotrebljene. I od toga momenta se praktično smatralo da vulgarnost i psovke u filmu doprinose autentičnosti, i kasnije se to prilično ustalilo...
Mislim da to dosta govori o nama, koliko su nam psovke praktično deo mentaliteta, izražavanje kroz psovke i njihovo poistovećivanje sa uzrečicama, praktično smo usvojili da bez vulgarnosti nema intenziteta retorike.
Tako da definitivno, daleko smo od naroda prefinjenog vokabulara, koji bira reči i koji pazi na jezički bonton. Izražavamo se "narodski" da ne kažem prostački, i to nam je rekao bih nažalost deo nacionalnog identiteta skoro.