http://www.ivanminic.com/2009/02/27/vreme-nije-samo-reka/VREME NIJE SAMO REKA...
„Vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita,
tako da čovek mora da beži,
dok ona plavi sve iza njegovih leda,
da ne mora da beži u buducnost,
praznih ruku, bez ičega,
dok mu reka briše tragove sa svakim korakom,
neprestano, kad iz jedne sekunde ulazi u drugu.
Samo naša beznadežna uskladenost, umor čula,
nestvarna snaga sećanja i navika,
koja nas štiti, vidi to nepoznato u očima kada ih otvorimo ujutru,
izbačeni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana.
Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto,
i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva secanja,
koja nam govore ko bismo mogli da budemo.
Nepovezana, pohabana secanja,
koja više ne prave razliku izmedu
sveta kroz koji smo usput prošli i
senki koje je on bacio na izbušenu vetrovitu glavu,
dok smo bežali napred, sve dalje.
Ponekad savladamo strah od spoticanja i
okrecemo se da pogledamo poslednji put,
jer ne razumemo to nepoznato što nam ide u susret,
i reci kojima cemo ga nazvati,
ipak ce biti beznadežno neadekvatne,
i tako bežimo od razaranja vremena, unazad,
dok ne postanemo ništa drugo do
prica koja govori o svemu što smo propustili.“
J.Kristijan Grendal
„Tišina u oktobru“
„Vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita,
tako da čovek mora da beži,
dok ona plavi sve iza njegovih leda,
da ne mora da beži u buducnost,
praznih ruku, bez ičega,
dok mu reka briše tragove sa svakim korakom,
neprestano, kad iz jedne sekunde ulazi u drugu.
Samo naša beznadežna uskladenost, umor čula,
nestvarna snaga sećanja i navika,
koja nas štiti, vidi to nepoznato u očima kada ih otvorimo ujutru,
izbačeni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana.
Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto,
i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva secanja,
koja nam govore ko bismo mogli da budemo.
Nepovezana, pohabana secanja,
koja više ne prave razliku izmedu
sveta kroz koji smo usput prošli i
senki koje je on bacio na izbušenu vetrovitu glavu,
dok smo bežali napred, sve dalje.
Ponekad savladamo strah od spoticanja i
okrecemo se da pogledamo poslednji put,
jer ne razumemo to nepoznato što nam ide u susret,
i reci kojima cemo ga nazvati,
ipak ce biti beznadežno neadekvatne,
i tako bežimo od razaranja vremena, unazad,
dok ne postanemo ništa drugo do
prica koja govori o svemu što smo propustili.“
J.Kristijan Grendal
„Tišina u oktobru“
